Cenzus i (samo)cenzura

Posted in Iz pomaqnute perspektive

Eto, došla nam je i ta 2011., godina u kojoj se (nakon desetogodišnje stanke) popisuje stanovništvo (ili pučanstvo, kako vam drago). Svakoj državi koja drži do sebe bitno je znati koliki je broj ljudi nastanjuje te imati određene podatke o tim osobama.

 

Ne znam kako vi, ali ja zazirem od trenutka kada ću nekoj nepoznatoj i najvjerojatnije zbunjenoj studentici (ili studentu, svejedno) širom otvoriti vrata svog doma (u koji nitko ne smije ući bez moje dozvole osim policije, i to samo uz sudski nalog, što, ako malo bolje razmislite, zapravo NE uključuje penziće prerušene u inkasatore koji bi samo virnuli imate li negdje skriven nekakav TV u obliku plazme, radija, kompjutera, valjda i mobitela ili bondovske kemijske, zatim studente prerušene u zapisivače brojeva koji se vrte na raznim trošilima (brojevi, ne studenti), liječnike prerušene u kontrolore koji provjeravaju bolujete li zaista ili ste doma ostale da napravite hrpu blagdanskih kolača npr. te studente prerušene u popisivače stanovništva). Dakle, otvoriti joj vrata, udobno je smjestiti u fotelju i ponuditi kavom te joj dati podatke o svemu što država želi znati o meni i mojim ukućanima/ukućanicama (?).

Opet ne znam kako vi, ali meni tu nešto ne štima. Ja to, naime, smatram upadom u svoju privatnost. I to dvostrukim. Prvo zbog ulaska studentice u moj dom, u koji ona ne smije ući ako je ja ne pustim, a podrazumijeva se da hoću (na isti način na koji se očekuje da ću pustiti gore navedene kategorije plus predstavnicu zgrade ili gospođu koja prodaje plahte – ta normalno je kad ti neko kuca na vrata pustiti je/ga u kuću!). Sudjelovanje u popisu, naime, propisano je zakonom: ako ne dam podatke, mogu biti kažnjena novčanom kaznom.

I druge države imaju popise koji su obavezni, ali neke od njih, zamislite samo, ne šalju studente koji su prošli DVOTJEDNU OBUKU da smetaju po kućama nego, gle čuda, stave lijepo upitnik u kovertu i pošalju vam na kućnu adresu. Ili vam – a ovo sigurno nećete vjerovati – omoguće da upitnik ispunite na internetu. Na internetu! Dakle, ne samo da te države (ili njihovi zavodi za statistiku) vjeruju svojim stanovnicima i stanovnicama da su dovoljno inteligentni/e da ispune najobičniji formular nego i imaju povjerenja u njih da će to i učiniti i (u slučaju da se odluče za papirnatu verziju) poslati im ga natrag. Nečuveno!

Ali, zapravo, ono što zaista jest začuđujuće (barem nama na ovim "nismo-mi-na-Balkanu" balkanskim prostorima) je to da ljudi to zaista i učine (na prošlom je popisu stanovništva u Ujedinjenom Kraljevstvu odaziv bio veći od 96%, a u SAD-u je 72% ljudi dobrovoljno sudjelovalo u popisu; onima koji NISU vratili ispunjeni upitnik, zavod je poslao službenike/ice doma). Bi li takvo što uspjelo kod nas? Zapravo ne znamo, i nećemo nikada ni saznati ako ne pokušamo.

Drugi razlog zbog kojeg smatram da je popis stanovništva napad na moju privatnost je sljedeći: svi podaci koji se od mene (a i od vas, drage moje) traže – a to su, između ostalog (stavimo trenutno na stranu istospolne, bračne ili već kakve zajednice), broj djece, državljanstvo, narodnost, materinski jezik, vjera, stupanj obrazovanja, informatička (ne)pismenost, zaposlenje i izvori sredstava za život, vlasništvo i površina stana, broj soba i površina kuhinje te ima li stan kupaonicu i zahod – dakle, svi ti podaci su već negdje zavedeni i zapisani, a ovime se objedinjuju zajedno s vašim imenom i prezimenom, adresom i OIB-om na jednom formularu, koji će proći kroz tko zna kolike ruke (i koliki parovi očiju će imati uvid u njega) dok se ne upiše u nekakav kompjuterski statistički program koji će izbaciti prosječnu veličinu stana prosječnog Hrvata i prosječnu količinu djece koju je iz sebe izbacila prosječna Hrvatica. Popisivači/ce, naravno, imaju obavezu čuvanja tajne propisanu zakonom; no nisam sigurna da potpisuju sporazum o neodavanju tajni (confidentiality agreement), kao što je to slučaj u Velikoj Britaniji, npr. Država ionako ima sve te podatke, ali su razasuti po različitim njezinim službama. Primjerice, u zemljišnim knjigama piše koliko vaš stan ima soba, na svim vašim dokumentima piše kojeg ste državljanstva i spola (na nekima i narodnosti), a matični ured ima podatke o vašim roditeljima, djeci i bračnim partnerima. (Dodajmo i to da ako ste krštene, vaša vas lokalna crkva ima u svom popisu vjernika/ica od kojeg ne odstupa, bez obzira na podatke Zavoda za statistiku.) Stoga je bezobrazno da država, koja sve to može saznati i sama ako hoće, šalje nekoga u vaš dom (koji je nepovrediv) tko će vas sve to ponovo pitati i kome ćete vi pod prijetnjom novčane kazne DOBROVOLJNO dati sve te informacije (usput, kazna iznosi od 300 do 800 kn). Bezobrazno je i to da se u statističke podatke ubraja i vaše ime i prezime i OIB. OIB je podatak koji se, očito, statistički ne obrađuje i valjda služi samo za identifikaciju, što se može zloupotrijebiti. Kao i ime i prezime, uostalom.

E sad dolazimo do onoga što je od najvećeg interesa za našu, manjinsku i marginaliziranu, populaciju. Je li podatak o vrsti zajednice u kojoj živite zapravo outanje? Govorite li izjašnjavanjem da živite u istospolnoj zajednici zapravo da ste gej ili lezbijka, biseksualna ili čak i trans osoba? Pa (nekim aktivističkim izjavama usprkos) naravno da da. Tko živi u istospolnoj zajednici a da se(be) ne nalazi u jednom od slova LGBTIQ abecede? Zar zaista mislimo da će se časne sestre izjasniti za tu opciju? Ili hetero studenti koji dijele sobu u domu? Ali nije samo to u pitanju. Označavanjem opcije "istospolna zajednica" kod pitanja "Vrsta zajednice u kojoj osoba živi" ne samo da izjavljujete da ste pripadnica ili pripadnik seksualne ili rodne manjine, već zapravo govorite i da ste u vezi. I tu vidim još jedan problem popisa stanovništva kao takvog.

Jer njime država zapravo zaviruje u spavaću sobu svojih stanovnica/ika. I time ih (barem donekle) kontrolira. Kao što zaključenjem heterobraka država dobiva uvid u to tko s kim spava u heterosvijetu, tako će sad, bezbolno i bez previše truda (a i da ništa ne mora dati zauzvrat, što nije slučaj kod heterobrakova) saznati tko s kim spava i u gej populaciji. I što je u tome loše? Ništa, osim činjenice da to zapravo i nije njezina stvar. Znajući s kim spavate, država u neku ruku pod kontrolom ima i vas i vaš seksualni život.

Bezobrazno je i licemjerno okolišno pitati ljude jesu li istospolne orijentacije pod krinkom toga da ako se vidi kolika je brojnost istospolnih zajednica onda će država nešto učiniti po pitanju njihovog boljeg života. Država NIJE pokazala spremnost osiguranja boljeg života za pripadnike/ice LGBT zajednice onda kad je odbila u Ustav unijeti odredbu o zabrani diskriminacije seksualnih i rodnih manjina. A kriterij nije i ne smije biti brojnost; svaka osoba ima pravo na dostojanstven život i na sva prava koja uživaju druge osobe iste šire zajednice. Država joj to mora osigurati. 

I na kraju, što vam je činiti, odgovoriti na pitanje o vrsti zajednice u kojoj živite iskreno ili se samocenzurirati? Ne znam, svaka će od vas sama morati naći odgovor na to pitanje. No, bez obzira na to za koju se opciju odlučile, istinitu ili onu manje istinitu, činite to informirano i svjesno, zato što vi to želite, a ne zato što država želi znati s kim dijelite (istospolnu) postelju.

Yours Modest(l)y

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (0)51 212 186
+385 (0)91 593 4133
+385 (0)91 493 4133
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved