ZRINJEVAC I MNOŠTVO ZASTAVA U DUGINIM BOJAMA

Napisao/la Super User. Posted in Kroz prozor

24. 06. 2006., ZAGREB

Izravno s mjesta događanja javljaju vam se Think Pink, hm..., Divlja Mrkva i apropo.

Evo, da se sada tu ne igramo;), ja (apropo) ću početi s pričom.

U Zagreb smo stigle nakon sat i pol vožnje super autocestom (turisti lude jer su opet na nekim dijelovima trake zatvorene, pa se voze po jednoj). Došle do Ilice, parkirale i krenule dio poslom, a dio opuštanjem. Budući je u Vinceku, najpoznatijoj slastičarnici bila gužva, odlučile mi naći neku slastičarnicu na Cvjetnom trgu s terasom da može i naša pasica uživati s nama. Kolači su možda bili bljutavi, ali zato gdje god nam se pogled okrenuo, sve je zvonilo koliko nam je gejdar hvatao signale. Promijenile smo nekoliko kafića, a na terasi svakoga po barem 4 LGBT osobe. Zagreb nije nikada bio toliko LGBT kao tu večer. I to je genijalan osjećaj. Jasno mi je kako se u San Franciscu osjećaju. Ugodno čavrljanje se zamjenjivalo s trunčicom straha od toga što će nam donijeti sutrašnji dan. Hoće li sve proći mirno ili će biti gužve.

Uzalud reći da smo do stana u kojem smo bile smještene za taj vikend došle tek u rane jutarnje sate, a trebalo se uskoro dignuti, jer je okupljanje na Zrinjevcu bilo najavljeno za 10 i pol ujutro.

Odspavale smo brzinski, nervozne, digle se, pobacale nešto u kljun i pomalo stisnutih želuca uputile se na Zrinjevac. Koliko smo bile nervozne otkrile smo na povratku sa Zrinjevca kada smo našle kaznu za parkiranje, niti jedna od nas 4 se nije sjetila da trebamo platiti parkiranje.

Bile smo tamo točno u 10 i pol. Već približavajući se Zrinjevcu moglo se svugdje vidjeti policiju, na uglovima ulica i svuda oko parka. Sve je bilo puno marica i policajaca. Sam Zrinjevac je bio okružen metalnim ogradama i specijalcima, a s jedne i druge strane parka ostavljeno je mjesta da osoba po osoba uđe u park. Na ulazu su nam pregledali torbe i ušli smo u krug nasmijanih i napetih lica. Na trenutak smo zaboravile nervozu kada smo vidjele poznata lica ljudi koji su doputovali iz različitih zemalja ne bi li se okupili tu. Predivan osjećaj i predivni ljudi. Tu vam neću prepričavati sve one podatke o brojčanosti ljudi, policije itd. što piše po novinama i bilo je na televiziji, te je preneseno na svim LGBTQ stranicama u regiji, ovo su osobni doživljaji proslave ponosa LGBTQ osoba.

Vratimo se priči: sve je bilo veselo, već se pomalo plesalo. Nije dugo trebalo da nas organizatori pozovu na okupljanje, jer je došlo vrijeme da povorka krene. I tada, odjednom, za svih su strana stigle kamere. Ja sam osobno bila na Pride-u i prije dvije godine, ali nije bilo ni približno toliko kamera kao ovaj put. Izgleda da su ih privukle sve te različite zemlje, različiti ljudi, stari i mladi, djeca, svi ti strani jezici i raskoš boja. Kamere i grupa ljudi je krenula naprijed, ulovio se natpis s porukom Prideaa i svi smo krenuli van iz parka među specijalce. Kada smo svi bili među njima dio specijalaca je stao na začelje povorke i tako je naš dugačak pravokutnik krenuo prema trgu bana Jelačića. Hodali/e smo, smijali/e se, plesali/e, zviždali/e i vikali/e. Bilo je napeto, nervoza se osjetila, ali je bilo i veselo. Nije mala stvar imati hrabrosti doći tamo, ući u povorku i ostati ponosan/na, zatomiti strah, jer iako je hrpa policije tamo sama spoznaja da moraju biti tamo da ne bi bilo krvoproliće brzo ti da do znanja kako stoje tvoja prava ovdje. Gledala sam malo ljude okolo, one izvan povorke, nasmijana i znatiželjna lica, malo namrgođenih, ali većinu zainteresiranih. Bilo je i naših, i njima zahvaljujemo na potpori. S koje god strane povorke bili/e treba hrabrosti.

Sve skupa hodali/e smo pola sata, preko trga, između kafića, te cestom natrag u osigurani prostor Zrinjevca gdje nas je čekao popratni zabavni program. Bilo je govora, pozdrava iz svih zemalja prisutnih na Prideu ove godine i veliki osjećaj zajedništva. Sretna sam što smo bili/e u prilici dati prostora onima koji to ne mogu imati u svojoj zemlji, ni s policijom, a kamoli bez nje.

A zabava, zabava je bila raznolika, za svakoga pomalo, od heavy metala, do house i «naških» stvari. Nastupili su «One piece puzzle» iz Rijeke, s vokalisticom koja ima genijalan glas i sladak stas, diva Salome i dive gošće iz Rumunjske. Održana su i dva performansa stranih umjetnika/ca.

Sve u svemu bilo je zabavno, šareno, predivno i zastrašujuće. Ne kažem da se nije moglo bolje, za to uvijek ima prostora, ali da je bilo zabavno i dobro, bilo je. Vjerujte mi, budući sam umirala od bolova, činjenica da sam izdržala do samog kraja, znači puno.

Think Pink:

Dva mjeseca prije svakog Pridea, pa mjesec dana nakon Pridea, već godinama čitam o pripremama, o osiguranju, neslaganja, podrške, pa komentare kako je bilo, gledam fotke, slušam priče ljudi koji su bili.. i svaki put na dan kada je Pride sjedim kući i iz sigurnosti svoga doma gledam svake vijesti, prebacujem programe i budno pratim što se zbiva i da li je sve ok.. i osjećam se loše – jer želim biti tamo, želim koračati u povorci, želim se zezati, želim osjetiti to zajedništvo, pripadnost... pa čak i kroz psovke i dobacivanja fobičara i neukih.. I kada glasno izgovorim kako meni to ne treba i kako u stvari ne želim ići, znam da je to samo izgovor i bijeg.. Svake godine kada se uopće počne pričati o Prideu, krene nervoza.. jer ne, ne mogu ja to, nisam spremna da me roditelji vide na TVu, nisam spremna da me vide kolege/ice s posla.. što će se dogoditi?! Kako ću objasniti?! Što uopće da objašnjavam?! I borim se cijelo vrijeme sama sa sobom i sa svojom željom, plačem u svojoj sobi gledajući vedra lica poznatih ljudi koji ponosno i veselo koračaju za svoja (i moja) prava i divim im se.. i žalim što zbog vlastitih fobija ne mogu biti s njima... Ove godine nisam mogla ni razgovarati o Prideu što se više približavao.. o tome se šutilo..

A kada su se curke dogovorile da definitivno idu, gledajući ih kako se vesele i istovremeno i one boje, zapela mi knedla u grlu.. i nakon što sam se tri dana konstantno mučila: idem, ne idem, mogla bih ići, ne mogu ići.. na večer ne idem, ujutro kao da bih mogla.. znate što? Išla sam! Išla sam na Pride na kojem su se očekivale neke frke, išla sam na Pride na kojem je bilo najviše kamera i fotoaparata do sada – i bilo je SUPER!! Ne razmišljajući o posljedicama našla sam se na mjestu događaja.. vaauu, koji filing! Ne gledam TV, tamo sam.. osjećam tuđu i svoju nervozu, strah i sreću (ili nešto što ne mogu opisati), gledam u tu silnu policiju koja izaziva osjećaj sigurnosti, ali i vraća u realnost.. gledam te ljude željne slobodnog života.. i sjetim se kako je žalosno što se bojimo nekih stvari o kojima ljudi s druge strane ograde nikada ne razmišljaju, oni jednostavno žive... ali nisu slobodni, žive u svojim oklopima.. i zato vraćam se ja svijetu u duginim bojama, mnoštvu boja i šarenila i sretna sam što sam dio svega.. bilo me užasno strah, ne znam ni sama čega.. došlo mi je čak slabo u jednom trenutku u povorci, ali bila sam u najboljem društvu i imala najbolju podršku (hvala, cure!)..

Okrenula sam se iza sebe i ugledala dvije nonice sa šeširićima sa zastavicama u duginim bojama i znala sam da sam dobro odlučila.. tu trebam biti i ne radim ništa i nikome loše.. samo se veselim životu i želim još bolji.. I nakon svega, osjećam se bolje, osjećam se snažnije.. i znam da ubijam svoje strahove polako, ali sigurno.. i moram dalje, jer ovaj je život samo moj i ja ga moram živjeti za sebe.. a kako mi je rekao moj slatkić - ovo je mali korak za čovječanstvo, ali ogroman za mene.. :)

Divlja Mrkva:

LORI Does Zagreb ;)

Iliti „Nije bitno da li je na plakatu petokraka ili mali rozi slonić.“

„The most precious good is liberty and it shuld be defended with courage and faith.“

Svašta mi se motalo po glavi. Još i puno prije Pride-a, ali pogotovo zadnja dva tjedna. O cijeloj svrsi toga, o načinu kako je organiziran, o tome da li mogu napraviti nešto što mi je važno unatoč tome da se užasno bojim... Nisam znala do dva dana prije. I onda sam odlučila da idem. Zanimljivo je kako me je jedna mala sitnica gurnula da odem.

Uspješno sam ignorirala cijelu situaciju (jedna od stvari koje najbolje radim) i uspjela se uvjeriti da idemo samo na mali izletić u Zagreb, malo ćemo prošetati i vratiti se. I sve mi je to super išlo...imam ja prakse. Sve dok nismo išle spavati večer prije Pride-a... Mislim da ne znam da li sam se više znojila i vrtila jer je bilo 47°C ili zato jer mi je polako dolazilo do glave što se spremamo napraviti.

Ne znam, možda se nekome to ne čini kao nešto strašno, ali vjerujte da nije baš jednostavno... Bilo me strah milijardu stvari... od one da li će netko pretući mene ili će pretući ljude koje volim ili će pretući ljude koji su mi potpuni stranci, a ipak su tamo iz istog razloga kao i ja...da li ću čuti odvratne povike i uvrede...da li ću se rasplakati usred povorke (which kinda defeats the purpose of Pride)...da li će im stvarno uspijeti da me posrame... da li ću biti ok nakon svega toga...

Uglavnom, svanulo je jutro Pride-a... I onda mi se činilo sasvim razumno kada sam predložila apropo da bi možda bilo najbolje ako bi ja jednostavno ostala spavati dok ne završi povorka hahaha.. Ali ipak nisam, bilo je to samo wishful thinking ;). I na putu prema Zrinjevcu otpala je ideja da si drmnem nešto malo žestoko prije da se smirim jer mi je i ovako bilo dovoljno slabo... Baš kad ti treba onda ne možeš..damn.

Došle smo do Zrinjevca... Prošle smo kraj policemena... Prošle smo ogradu... i kao da smo prošle ispod duge u nešto što se meni činilo kao drugi svijet. Sve što sam oko sebe vidjela i čula bila su nasmijana lica, žubor različitih jezika, žustro spremanje za predstojeću povorku i ljude kako se grle i ljube nakon što se nisu vidjeli besramno previše vremena. PREKRASNO. Više od onog što se vidjelo pogodilo me ono što se osjetilo. Ljubav i snaga. I odjednom me malo manje bilo briga za sve idiote koji bi možda mogli stajati izvan povorke i dovikivati svašta. Bilo me je manje briga za one koji su pljuvali po Pride-u. Bilo me je manje briga za sve jer je taj osjećaj zajedništva i osjećaj da pridonosiš nečemu velikom jedan od najljepših osjećaja koji sam osjetila. Bila sam baš tamo gdje trebam biti i radila sam baš ono što trebam raditi.

Što se tiče same povorke ostala sam jako iznenađena- nisam čula išta da je doviknuto prema povorci, nisam vidjela nikoga da me ružno gleda i prošlo mi je užasno brzo. Vidjela sam neke mlade da nam se smješkaju i rezignirane prolaznike. I to je bilo to. Čak sam u jednom dijelu skoro umrla od smijeha jer sam se sudarila sa policajcem i onda mu rekla „Oprostite, nisam vas vidjela“ hahahaha. A njih 500 :D. Nakon povratka u Zrinjevac sam odahnula i mogla sam se stvarno opustiti i uživati u nastavku programa...

A navecer party..;)

Sve u svemu... nevjerojatno mi je drago da sam išla. I ponosim se svima koji su bili tamo. Za to treba hrabrosti. Čestitam i ljubim i grlim.

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (0)51 212 186
+385 (0)91 593 4133
+385 (0)91 493 4133
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved