Sanja Barić: Inicijativa "U ime obitelji" dezinformira i manipulira

Posted in Novosti

Ako se u ustavni tekst uvede definicija da je brak zajednica života žene i muškarca time se postiže samo jedno: rezervira se riječ »brak« za zajednicu žene i muškarca. Samo riječ, naziv, ime… I ništa više od toga

 

U vođenje ustavne definicije braka kao zajednice žene i muškarca ne donosi ono što referendumska inicijativa udruge »U ime obitelji« tvrdi da donosi, jer kako pojašnjava predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i vanjska članica Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora, prof. dr. Sanja Barić brak nema ustavni sadržaj, nego isključivo zakonski. 

  Drugim riječima, ako se brak »zabrani« istospolnim partnerima na ustavnoj razini, zabranjuje se samo korištenje imena »brak«, ne i sadržaj prava i obveza. Inicijativa »U ime obitelji«, naglašava prof.dr. Barić, svjesno ili ne, tijekom svoje kampanje netočno informira građane. 

– U ustav bilo koje zemlje mogu se uvrstiti odredbe koje dotično društvo smatra temeljnima. Dakle, možemo upisati da u Republici Hrvatskoj biračko pravo pripada svim punoljetnim državljanima čak i ako im je oduzeta poslovna sposobnost, da Republika Hrvatska posebnu skrb poklanja očuvanju dostojanstva životinjskog i biljnog svijeta ili da je brak životna zajednica žene i muškarca. Sve su to legitimne ustavne odredbe i može se putem referenduma tražiti izjašnjavanje naroda o njihovom uvrštavanju u ustavni tekst. 

  Što uopće pravno znači eventualno uvođenje u Ustav takve odredbe?

   – Članak 62. Ustava RH navodi da je »Obitelj pod osobitom zaštitom države« te da se »brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju zakonom.« Ako se u ustavni tekst uvede definicija da je brak zajednica života žene i muškarca time se postiže samo jedno: rezervira se riječ »brak« za zajednicu žene i muškarca. Samo riječ, naziv, ime… I ništa više od toga. Pravni sadržaj braka, izvanbračne zajednice i obiteljskih odnosa u potpunosti je prepušten zakonodavcu, s izuzetkom da ne može biti diskriminacije na temelju spola. Dakle, bračni drugovi imaju primjerice zajedničku bračnu stečevinu, imovinu koju su stekli radom tijekom braka i svoju posebnu imovinu, imovinu koju je tijekom braka jedan bračni drug naslijedio ili koja mu je bila darovana. I to ne zato što je to suština braka, nego zato što to Obiteljski zakon RH tako određuje. Bračni drugovi nasljeđuju jedan drugoga u određenim omjerima u ovisnosti o postojanju i broju djece, uživaju porezne olakšice, prava iz osiguranja i niz drugih prava, ne zato što je to neka zamišljena suština braka, već zato što tako određuju odgovarajući zakoni. Brak nesumnjivo ima svoju emotivno-moralnu, a za mnoge pojedince i vjersku komponentu, ali mi govorimo o pravnoj regulaciji braka. Kao što znamo, interesni brakovi, brakovi između crnaca i bijelaca bili su zabranjeni do 1967. godine u nekim dijelovima SAD-a. Jer je takva bila zakonska regulativa. Ništa više, ni manje od toga. 

  Glavna brana

Ima li ovakav referendum ustavnu opravdanost? 

   – Ustavotvorac je 2000. godine, ignorirajući brojna upozorenja struke (primjerice Podolnjak, Kostadinov, Smerdel…), postavio iznimno široko određenje ovog instituta i ostavio nezaštićene dijelove ustavne materije koju je naknadno ugradio u ovlast Ustavnog suda. Riječju, Ustavni sud RH je sada glavna brana pred neustavno postavljenim pitanjima. Naime, postoje pitanja koja nisu pogodna za referendumsko odlučivanje, a to je zorno pokazala komparativna praksa drugih država (npr. Kalifornija i problemi s financiranjem državne aktivnosti; Švicarska i problemi u odnosu na muslimansku manjinu). To su svakako pitanja državnog proračuna i pitanja temeljnih ljudskih prava, ona ne smiju biti predmetom referenduma. Većina ne može i ne smije odlučivati o ljudskim pravima manjine. Da dodatno jasno naglasim, ovdje se ne radi o sprečavanju referenduma zbog »straha od naroda«, već o nepodobnosti pitanja zbog inherentnih, ugrađenih problema vezanih za referendumsko odlučivanje. Naime, na referendumu nije moguće pronalaženje kompromisa, srednjih i kvalitetnih rješenja, referendum je binarni, crno-bijeli, da-ne izbor i tu nema sredine. Život nije crno-bijeli, društvena stvarnost je izuzetno kompleksna i binarna rješenja su iznimno rijetko moguća. Ne čudi stoga da smo do sada u Hrvatskoj imali samo dva referenduma, i to referenduma temeljnog društvenog određenja: hoćemo li ostati u SFRJ ili ne, odnosno hoćemo li ući u EU ili ne. Dodatno ugrađeni problem referenduma je njegova iznimna manipulabilnost. Naizgled se čini da mi slobodno i informirano odlučujemo, da nas se eto konačno nešto jasno pita, a zapravo je to vrlo često više ili manje sofisticirana manipulacija biračkim tijelom. Nemamo tu iluzija, politička propaganda, politički PR i lobiranje su sastavni dio politike kao svjesne djelatnosti svakog društva, no problematičnost referendumske manipulacije je tim veća jer ona uvijek »igra na emocije«. Referendum ima očiti potencijal dezintegracije društva, stvaranja dva pola, mobiliziranja jedne i druge strane i bujanja strasti. 

  Želite reći da je inicijativa »U ime obitelji« manipulirala građanima?

– Manipulacija sadržana u ovoj inicijativi je višestruka. Prvo, kao što sam rekla, njen mogući pravni učinak je iznimno ograničen. O čemu nigdje niste mogli pročitati, niti čuti ni riječi. Drugo, brojna su svjedočenja, a to ste se i osobno mogli uvjeriti ako ste pristupili nekom od štandova) da su građani bili dovođeni u zabludu zašto uopće potpisuju. Naglašavam, to nije svugdje bilo tako, ali iz osobnog iskustva znam što se i kako govorilo, pa čak i do mjere da se govorilo »to vam je za brak pa ćete odlučiti hoćete li im dati ili ne« te su osobe koje su čak sklone uvođenju braka za istospolne partnere bile dovedene u zabludu. Nije mi namjera napasti ovom izjavom konkretnu inicijativu, samo vam zorno pokazujem da je referendumska inicijativa, bez obzira na to o kojoj se temi radi, iznimno pogodna za manipulaciju neinformiranih građana. Treće, način prikupljanja potpisa za ovu konkretnu inicijativu je, bar u jednom manjem ali ipak prisutnom djelu, bio protuzakonit. Naime, potpisi se moraju skupljati samo na za to predviđenim i označenim mjestima. Imamo međutim svjedočenja da su se potpisi prikupljali po kućama, na radnim mjestima i slično, neposrednim odlaskom »na teren« volontera. Kažem, radilo se o manjem opsegu, a na Ministarstvu uprave je, kasnije i na Ustavnom sudu RH, da utvrdi da li su potpisi bili prikupljeni sukladno Ustavu RH i relevantnom zakonu, Zakonu o referendumu i ostalim oblicima osobnog sudjelovanja u obnašanju vlasti. I konačno, manipuliralo se i s razlozima za pokretanje inicijative. 

Ne mora biti brak

Kako to mislite?

   – Naime, tvrdilo se, i tvrdi se, da LGBT zajednica želi rastočiti instituciju braka i razoriti temelje hrvatskog društva uvođenjem moralnog relativizma i pomodnih novotarija. Proširivanje prava istospolnih partnera ni na koji način ne utječe na pravni institut braka. Dalje, nije se namjeravalo uvesti brak za istospolne partnere. Riječ je o setu imovinskih i srodnih prava, kao što su nasljeđivanje, prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja i slično, koja imaju regulirati određeni oblik životnih zajednica. Da se istospolne zajednice imaju smatrati »obiteljskim zajednicama« potvrdio je i ESLJP. Primjerice, 2010. u predmetu Schalk i Kopf protiv Austrije naglašeno je da istospolne zajednice spadaju u pojam »obitelji« iz čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, a iste godine i u predmetu P.B. i J.S. protiv Austrije; da su istospolni partneri u »relevantno sličnoj situaciju kada je u pitanju njihova potreba za pravnim priznanjem njihovih veza« te da države »imaju polje slobodne procjene u određivanju vrste i sadržaja takvog priznanja«. Dakle, ne mora biti brak, ali nešto mora biti. Takva prava se ne moraju uvesti Obiteljskim zakonom, niti se traži isti opseg prava kao i za brak. 

  Kakve su društvene posljedice takve referendumske inicijative?

   – Koliko god vjerujemo u iskrenost i dobre namjere, u validnost osobnih uvjerenja i stavova prezentera inicijative, činjenica je da se u javnom izričaju navode argumenti kako je manjinska seksualna orijentacija manje vrijedna, nemoralna, na neki način protuprirodna. Radi se nesumnjivo o političkoj diskriminaciji jedne skupine. Pri tome valja stati na loptu, zauzdati svoja osobna uvjerenja i pogledati činjenice. Pružanje prava o kojima je riječ, a ponavljam, nije riječ o braku, već o adekvatnoj pravnoj zaštiti koju tek valja iznjedriti ni na koji se način ne oduzima ništa većinskoj skupini. Ovdje nije riječ o ograničenim društvenim resursima pa da se dvije društvene skupine »bore« za raspodjelu istih. Nitko ne gubi prava koja bi se eventualno priznala i nekom drugom. Ovdje jedna skupina pokušava drugoj spriječiti uživanje određenih prava. Također, ne radi se o »moralnom relativizmu« ili »pomodnim novotarijama«. 

  Odnosno riječ je o diskriminaciji?

   – Riječ o društvenom određenju prema manjini koja predstavlja prirodnu varijablu ljudske seksualnosti. Manjinsku, ali statističku konstantu. Koju se ne može »izreklamirati«, niti nekome nametnuti, kojom se ne možete zaraziti. To uopće nije svjetonazor, već osobna urođena karakteristika. Znamo li da su uz skandinavske zemlje, Francusku i sada i Ujedinjeno Kraljevstvo – eto, samo primjera radi – i jedna Argentina, jedan Brazil, jedna Južnoafrička Republika, jedna Španjolska i jedan Portugal priznali pravo braka za istospolne partnere?! A na ustavnoj razini ograničenje imaju jedna Bjelorusija, Azerbajdžan, Latvija… Naglašavam ponovo, mi ne moramo priznati pravo braka, ali određenu količinu pravne zaštite svakako da. U krajnjoj liniji, to je pitanje naše društvene odgovornosti. U svakom slučaju, ulaganje ovoliko energije u jednu referendumsku inicijativu koja je svakako legitimna, ali čije je pravni doseg ograničen, a političke konotacije diskriminatorne, ne čini mi se pravim načinom za unaprjeđenje kvalitete funkcioniranja hrvatskog društva. Niti za navodnu zaštitu hrvatskog društva. Ona ne dovodi do dijaloga, već implicitne osude i prijezira prema manjini. 

Eskalacija nasilja

Krši li inicijativa »U ime obitelji« svojim postupcima i stavovima hrvatske pravne propise?

   – Ustavne demokracije i građanska kultura civiliziranog zapadnog društva ne traži da se volimo, već samo da se međusobno poštujemo. Kada se takvi negativni stavovi o nekoj manjini izričito navode, a ponekad i vezuju uz govor mržnje, vrlo vjerojatno se radi o kršenju pravnog poretka Republike Hrvatske, odnosno o povredi odredbi Zakona o suzbijanju diskriminacije, a ako je riječ o govoru mržnje, onda i o kaznenom djelu. Ne mislim na uskratu braka, nego na očitu diskriminaciju. Evo, prošli tjedan je, na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije objavljen rezultat istraživanja o pojavama s kojima se susreću pripadnici seksualnih manjina: od verbalnog do fizičkog nasilja, šikaniranja na poslu i u obrazovnom sustavu. Tu moram jasno reći: sve pojave nasilja vezane za referendumsku inicijativu su potpuno neprihvatljive i žalosne, za svaku osudu. Tu nema nikakve dileme. Svaki napad na volontere treba osuditi. No, naglašavam i to, upravo je eskalacija nasilja ona glavna negativna posljedica buđenja strasti, točnije nepoznavanja i ignoriranja posljedica instituta referenduma zbog kojih je taj pravni institut valjalo kvalitetnije urediti na ustavnopravnoj razini. Tu politička elita snosi određenu količinu odgovornosti. 

  Što će se dogoditi dođe li do referenduma?

   – Vjerujem u osviještenost šutljive većine koja po ovom pitanju, dođe li do referenduma, ne bi smjela ostati po strani i dozvoliti da odluka, ma kakva ona bila, bude usvojena uz marginalnu izlaznost. Naime, građani moraju biti svjesni da će, dođe li do referenduma o ovom pitanju, referendumska odluka biti valjana neovisno o broju izašlih birača. I da će nas ta odluka svrstati u jednu skupinu država i društava. Bilo bi dobro da svi odlučimo o tome u koju točno.

TENDENCIJA ŠIRENJA PRAVA ISTOSPOLNIH ZAJEDNICA

 Kakva je europska praksa po pitanju priznavanja istospolnih brakova? 

   – Na razini Europske unije, potcrtavam, nema obveze priznavanja prava izjednačenih s pravima bračne zajednice. Povelja temeljnih ljudskih prava EU ostavlja ova pitanja u nadležnosti država članica. Ali postoji jasna tendencija širenja opsega prava u sve većem broju država. Prisjetimo se, Europski parlament je u studenom 2010. usvojio Rezoluciju o primjeni štokholmskog programa gdje je pozvao države članice na međusobno priznavanje učinaka dokumenata i civilnog statusa. Rječju, Hrvatska ne mora priznati pravo braka istospolnim partnerima, niti je to namjera, ali mora pružiti smislena prava istospolnim partnerima.

Novi list

Share

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved