Milena Zajović: Zašto sam se vratila na Pride

Posted in Novosti

Imala sam osjećaj da je budućnost LGBT osoba u Hrvatskoj u sigurnim rukama boraca za ljudska prava, bez obzira na to koliko su podrške ili otpora imali u pojedinim garniturama vlasti. I evo me sad, 2013. godine, ponovno u centru pozornosti, 

u svadbenom odijelu usred Pridea, s mojom fotografijom iza Željke Markić koja baš danas gostuje u Nedjeljom u 2.  

Piše Milena Zajović, jedna od osnivačica Iskoraka prije 10 godina a danas urednica u kulturi Večernjeg lista

Kad sam prije sedam godina odlazila iz Iskoraka, kojeg sam s još nekolicinom prijatelja postavljala na noge od 2002. godine i u njemu obnašala funkciju dopredsjednice, bila sam odlučna da se u aktivizam više ne vraćam. Smatrala sam da je vrijeme da tu borbu prepustimo nekim mladim, svježim ljudima koji su se pojavili s novim idejama i energijom koje je našoj generaciji počelo nedostajati. Posvetila sam se karijeri u novinarstvu, filmskim festivalima koji su oduvijek bili moja velika ljubav, te faksu, koji je zbog mojeg aktivističkog angažmana predugo bio zapostavljen.

Sa simpatijama sam gledala većinu akcija Zagreb Pridea u novom sastavu, iako se nisam uvijek slagala s njihovim povremenim nedostatkom takta, koji se, recimo, vidio u spotu Viktora Zahtile sa “spaljenim barbikama”, čiju je poruku velik dio gledatelja vidio kao destrukciju, a ne metaforu za odbacivanje heteropatrijarhalnih stereotipa koji podjednako štete heteroseksualnim, kao i homoseksualnim mladićima i djevojkama, gurajući ih u uniformne kategorije “barbika i kenova”, lišenih bilo kakve osobnosti i fluidnosti rodnog izražavanja.

Smatrala sam, ukratko, da im ponekad nedostaje takta, no bez obzira na to, bilo je očito da rade velike i važne stvari, da podižu ljestvicu u odnosu na tihi, nekonfliktni aktivizam koji je prije desetak godina bio i jedini način da se nešto učini bez previše kontraefekta. Imala sam osjećaj da je budućnost LGBT osoba u u Hrvatskoj u sigurnim rukama boraca za ljudska prava, bez obzira na to koliko su podrške ili otpora imali u pojedinim garniturama vlasti. I evo me sad, 2013. godine, ponovno u centru pozornosti, u svadbenom odijelu usred Pridea, s mojom fotografijom iza Željke Markić koja baš danas gostuje u Nedjeljom u 2.

Kako se dogodilo da toliko promijenim svoju odluku i vratim se “na mjesto zločina”, u povorku Zagreb Pridea, koju sam češće propuštala nego što sam na nju dolazila?

Prvi impuls da se iznova priključim borbi za jednakost svih građana Hrvatske, bez obzira na vjeroispovijest, nacionalnu pripadnost ili seksualno usmjerenje, osjetila sam gledajući snimke Pridea u Splitu, kad su na šačicu mladih ljudi koji su se držali za ruke uz premalo policijske intervencije letjele žardinjere, pepeljare, kamenje... Zbog njihove želje da se vole bez straha i srama. Zbog toga što su, eto, malo drugačiji. Te sam se godine po prvi put nakon dugo vremena pojavila na Prideu. Malen je to doprinos, gotovo beznačajan, ali nisam mogla mirne duše sjediti kod kuće dok su u mojoj državi, uz prešutni blagoslov policije, produžene ruke vlasti koja bi trebala raditi u interesu svih svojih građana, kamenovali ljude koji misle i osjećaju drugačije.

Velika posjećenost Zagreb Pridea koji se održao nekoliko dana nakon tog sramotnog, Splitskog, ulila mi je nadu da u Hrvatskoj ipak ima mjesta za promjenu. A onda se dogodio hladan tuš u obliku navodnog građanskog aktivizma ljudi koji se zalažu za to da se diskriminacija dijela građana unese u sam Ustav, koji u svojem prvom članku nosi odredbu o slobodi i jednakosti svih državljana Republike Hrvatske.

Od prvog dana bilo je jasno da udružena akcija katoličke Crkve, političke stranke HRAST, konzervativne udruge GROZD i navodne građanske inicijative Za obitelj označava zaokret u odnosu na dosadašnju, nekoordiniranu i često nepromišljenu retoriku mržnje koja se mogla čuti s oltara, ali i iz saborskih klupa. Huškački diskurs ulice novi su hrvatski konzervativci, predstavljajući se kao intelektualci zabrinuti za tradicionalne vrijednosti, manipulirajući osjećajima građana pozivajući se na djecu kao najranjiviju skupinu društva, zamijenili - afirmativnim. Nisu oni protiv pedera i lezbi, oni su samo za obitelj. Nisu oni protiv prava manjina, oni su samo za to da se u državi sluša većinu. Oni su, ukratko, za sve što malo tko može osporiti kao vrijednost – ljubav, poštovanje, obitelj. S jednim velikim ALI. Onim koji isključuje svakoga tko ne misli poput njih. 

Kad sam poznanika, bogobojaznog vjernika koji se priključio inicijativi Za obitelj, a inače je vrlo aktivan i u zakladi Dostojanstvo i nada iza koje neskriveno stoji organizacija Opus Dei, pitala kako bi se osjećao da, primjerice, Muslimani ili Židovi lobiraju za referendum kojim bi se katolicima zabranio brak, odgovorio mi je iskreno: Svim bih se sredstvima borio za svoju obitelj.

Iznenadilo me tada što taj poznanik, kojeg usprkos svjetonazorskim razlikama iznimno cijenim, ne razumije da je moja obitelj meni jednako sveta, iako možda ne na način na koji to definiraju katolički centri moći. Teško mi je zamisliti da se on, akademski obrazovan građanin koji Bibliju vjerojatno zna napamet, ni u jednom trenutku nije sjetio one “ljubi bližnjega svoga kao i samoga sebe”. Baš kao što se oni na prvom Zagreb Prideu, a kasnije ni na prvom splitskom Prideu, nisu sjetili poznate “Tko je bez grijeha, nek baci kamen prvi”.

A možda stvar uopće nije u tome. Možda je u državi u kojoj baš ništa ne funkcionira kako bi trebalo jednostavno potrebno imati krivca, žrtveno janje u koje se može uprijeti prstom i reći: Evo, oni ruše Hrvatsku. Ne ruše ju ni korumpirani političari, ni kriminalci koji se predstavljaju kao ugledni poduzetnici (sjetimo se samo da je vlasnik LED displaya preko kojih se Bogu zahvaljivalo zbog rušenja zdravstvenog odgoja na Ustavnom sudu osuđeni ubojica Marinko Stojanović). Ne, Hrvatskoj su trenutno najveća prijetnja ljudi koji žele ozakoniti svoja životna partnerstva, kako njihova djeca jednog dana ne bi završila u sirotištima, nego bi pripala partneru ili partnerici koja ih je odgajala ravnopravno s njihovim biološkim roditeljem, ili kako bi imali pravo odlučiti o medicinskom tretmanu partnera ili partnerice na samrti. Kako bi moja djevojka, u slučaju da usred recesije izgubi posao, preko mene mogla imati zdravstveno osiguranje.

Opasna je to manipulacija osjećajima građana, koja ne mora, a očito ni neće stati na pokušaju redefiniranja braka kao zajednice muškarca i žene. Zahvaljujući očajnim rupama u zakonima, nedostatku stvarne političke volje da se zaštite manjine i tendenciji medija da podilazeći čitateljima preuzimaju huškački diskurs, lako je zamisliti da se ubrzo počne raditi na izbacivanju Darwina iz škola, da se “zabrinutost za obitelj” usmjeri i na nacionalno miješane brakove, da se pozivajući se na tradiciju previše okrenemo onoj endehazijskoj. U tom kontekstu, prisjetimo se nikad dovoljno citiranih misli pastora Martina Niemöllera, svećenika koji je u samo par godina prešao put od Hitlerova simpatizera do zatočenika u logoru Dachau:

Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist.

Kada su zatvorili sindikalce, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalac.

Kada su došli po Židove, ja sam šutio; jer nisam bio Židov.

Kada su došli po mene, više nije bilo nikog, da se pobuni.

Njegove riječi najbolje objašnjavaju zašto je važno što je ovogodišnji Pride bio najmasovniji dosad, te zašto će biti važno da se svaki građanin Republike Hrvatske izjasni protiv diskriminacije ako do referenduma o promjeni Ustava zaista i dođe. To je puno važnije od činjenice da smo Karla Horvat Crnogaj i ja ove godine došle na Pride odjevene kao da idemo na vjenčanje (ono civilno, crkveno ne očekujemo, iako u našoj zajednici ima i mnogo katolika). Mi se radujemo danu kad će naša razmjena bračnih zavjeta moći biti samo naša privatna stvar. Ali taj dan će doći tek kad Hrvatska shvati da pred zakonom svi moramo biti jednaki. Do tad, građanska je dužnost doći na Pride.

forum.tm

Share

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved