Drage naše i dragi naši, sad kad je prva Smoqua u Rijeci završena, željele bismo svoje dojmove i ushićenost podijeliti s vama – kako nam je svima bilo, što smo to radili/e tih 3 dana :)

Prije svega, zahvalile bismo svima koji/e su doprinijeli da Smoqua prođe uspješno: publici (domaćoj, ali i svima koji/e su iz drugih gradova i država došli/e podržati je) jer je odaziv bio veći i od onoga čemu smo se nadale; sudionicima/icama koji/e su obogatili/e program svojim iskustvom, radom i promišljanjem queer i feminističkih tema s posjetiteljima/icama; našim suradnicama na bezrezervnoj podršci i pomoći: Centru za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, PaRiteru, Građanima/kama svom gradu, Art-kinu, Rijeci 2020, Labrisu... Naravno, i našim sponzorima: Tiskari ADRIA PRINT, Bordellu La Grotta i Vinariji vina Legović, koji su bili prvi poslovni subjekti u Rijeci koji su dali svoj doprinos našoj ideji. A svakako, najveće hvala svim volonterkama na njihovom vremenu, strpljenju i volji! :)

A što se zbivalo na festivalu?

Prije svega, moramo istaknuti da je ovo prvi festival (pa još i prvi veliki „iskorak“ u kulturu) u organizaciji LORI tako da zapravo nismo ni znale u što se upuštamo, ali uz veliku posjećenost događanjima i dobru, pozitivnu publiku, shvatile smo da je Smoqua Rijeci došla kao određeno „osvježenje“ i ugodna promjena. Uoči samog početka festivala nelagoda nam se probudila kad su „osvanuli“ negativni komentari i članci na određenim portalima, ali ipak, to je bilo sve od nekih neafirmativnih reakcija pa smo zaključile da je ona stara „psi laju, a karavane (ponosno) prolaze“ i ovog puta posve točna.

„Dnevni“ program bio je rezerviran za info-štandove (prvog dana) udruga koje se bave pravima žena i/ili LGBTIQ pitanjima u Rijeci i okolici te tribine – prvog dana u Mini Art-kinu održana je Queer-feminizam – (ne)pozicija slobode, izazovi i odgovornosti na kojoj su govorili Franko Dota o situaciji u Hrvatskoj i Mirza Halilčević u BIH; drugog dana u Book caffe Dnevni boravak Sprega aktivizma i zagovaranja – kome su odgovorne institucije? gdje su govorile Zoe Gudović (o stanju u Srbiji) i Leila Šeper (o BIH). Jedini „peh“ bilo je nepojavljivanje zbog bolesti 3 sudionice: Mie Gonan iz Hrvatske te Nataše Velikonja i Nine Dragičević iz Slovenije, no moderatorice Brigita Miloš i Marinella Matejčić su se odlično snašle i povele žive rasprave na obje tribine. Od umjetničkih sadržaja imali/e smo prilike gledati performans Nike Rukavine „Bičevanje riječima“ na Korzu, koji je ostavio jak dojam na prolaznike/ice, bar sudeći po njihovim izrazima lica, zatim video projekciju performansa „Brijanje patrijarhata“ kosovskog kolektiva Haveit te smo o osvješćivanju vlastite seksualnosti govorile na radionici „Dodir, tijelo, seksualnost“ koju su vodile Jasminka Juretić i Ana Andrinić.

U četvrtak 12.10. u 20 sati u Križanićevoj 6a otvaramo izložbu Ane Hoffner „Iscrpljeno vrijeme: 'drag' u vremenima rata“. Izložba ostaje otvorena od 13.10. do 4.11.2017. Izložbu možete pogledati od ponedjeljka do subote od 10 do 13 i od 17 do 20 sati (osim srijedom kada je izložba otvorena isključivo u ranijem terminu, od 10 do 13).

Ana Hoffner će na izložbi „Iscrpljeno vrijeme: 'drag' u vremenima rata“ predstaviti seriju radova koji tematiziraju subjektivnu, unutrašnju percepciju vremena i način kreiranja pamćenja kroz fokus na trenutak transformacije, diskontinuiteta, procjepa i njihovih posljedica – kada narativ ima mogućnost krenuti u nebrojeno smjerova. „Iscrpljeno vrijeme” slijedi nakon kriza, konflikata i ratova.
Na temelju priča, izvještaja, činjenica i eksperimenata, svojim video instalacijama, fotografskim radovima i objektima Ana Hoffner vodi posjetitelj(ic)e izložbe prema raznorodnim narativima. Podnaslov „Drag u vremenima rata“ proizlazi iz kontinuiranog podrivanja jednoznačnih i binarnih kategorija roda u radu Hoffner. Riječ je o podrivanju koje se ne oslanja nužno na afirmaciju „alternativnih” vizura roda, već na smještanje tih vizura u krizne zone, kao nužnost, oblik otpora i preživljavanja u ekstremnim uvjetima.
Jedini prikaz ratne žrtve na izložbi nalazimo u radu „Future Anterior – Illustrations of War“ gdje naglašeno binarna, hiperseksualizirana ženskost i muškost nastoje potaknuti konzumentsku želju kroz „viktimizaciju“ idealiziranih ženskih tijela kako ih prikazuje modna industrija. Normalizirani spektakl žrtve, preuzet iz časopisa Vogue, popraćen suzdržanim narativom od Hoffner, ove prizore smješta u distopijsku budućnost.
Za razliku od ove binarne podjele koja u vizuri Ane Hoffner u svojoj krajnjoj konsekvenci vodi k entropiji, rodne transgresije nam pak omogućavaju preživljavanje. U radu „The Bacha Posh Project“, gdje se u tradicionalnim društvima ostavlja prostor za transgresiju, preživljavanje je mišljeno u prenesenom smislu. Žene i djevojčice u ograničenim okolnostima imaju, poput Virdžina, mogućnost, a katkad i obavezu, preći iz rodno inferiorne pozicije u relativno privilegiranu poziciju skoro-muškarca. Rodna transgresija u tragičnom slučaju bivšeg logoraša Fikreta Alića koji se pojavljuje kao protagonist radova „The Queer Family Album – Me and My Three Daddies“ i „Transfered Memories – Embodied Documents“ doslovan je prikaz preživljanja Omarske kroz drag.

Ana Hoffner - After the Transformation, Video, colour/sound, 2013. Photo: Yasmina Haddad.

U videu „After the Transformation“ vraćamo se iz ratne nužnosti u eksperiment gdje protagonist/ica filma govoreći o iskustvu tretmana testosteronom povlači paralelu između njezinog/njegovog prijelaza iz ženskog u muški rod s prijelazom iz nekadašnjeg istoka na nekadašnji zapad gdje je, kao i u slučaju transgresije roda, ovladavanje govorom/jezikom jedan od glavnih načina integracije. Hoffner transformaciju sagledava kako kroz transformaciju identiteta/roda tako i kroz transformaciju/tranziciju poslije 1989. i njezine reperkusije na tijela koje dolaze s „istoka”. Zadnji ili prvi rad na izložbi „Fifty-One Pieces: Believing in Art” intervencija je u politiku prikazivanja. Posjetitelji(ca)ma je ponuđeno zeleno chroma key platno kako bi na njemu mogli projicirati ono čega tamo nema. „Fifty-One Pieces” govori o pedeset i jednom umjetničkom radu nestalom iz Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine tijekom rata devedesetih. Hoffner ovaj rad integrira u svaku svoju izložbu.