Ravnopravnost kao izbor većine

Rutinsko testiranje potencijalno bliskih osoba mnogima je od nas dobro poznata situacija. To može biti poznanik, poslovni kontakt ili kolega, susjed ili prijatelj iz djetinjstva kojeg sretneš nakon dugo vremena, a možda čak i osoba koju prvi put vidiš i naprosto si znatiželjna. Želiš znati što misli i osjeća o homoseksualnosti. Tek tako. Zadnji sam put to učinila prije mjesec dana: diskretno navela u poslovnoj hijerarhiji meni nadređenu osobu da se izjasni. Njegov odgovor (zar ste uopće sumnjali kojeg je spola šef?) je nevjerojatno precizno sadržavao bit ravnopravnosti LGBTIQ osoba. «Brrrr», stresao je ramenima i licem, «fuj, pederi, njih baš ne volim, ali», nasmijao se, «protiv lezbijki nemam ništa.» I značajno mi namignuo. Znate ono, lijepo je zamisliti dvije žene, vidjela sam mu u očima, to valjda pali hetero-muškarce. Krasno, pomislila sam, i odlučila ići do kraja: «Znači, sve to treba zgaziti, bolesnu čeljad?» «Neeeeeee,» održao mi je lekciju, «pa ne moramo ih voljeti da bi im dali jednaka prava. Meni se to ne sviđa, ali tko voli, nek' izvoli!»
Složili smo se zadnji put da smo mi, pripadnici seksualne i/ili rodne manjine, u Hrvatskoj definitivno uočeni. Utvrdimo sada koji putevi vode prema ravnopravnosti. Ne želim ovdje analizirati različite strategije aktivističkog djelovanja, lobiranja, političkih akcija i sl. Htjela bih zadržati našu pažnju na suštinskoj odluci ili zaključku koji prethode normativnom postupku – pisanju i primjeni propisa o jednakosti. Potražimo odgovor na pitanje zašto bi se pripadnik neke većine odlučio pružiti ravnopravnost pripadnicima neke manjine. Zašto bi većina u nekom parlamentu glasala «za»?

Logičke greške koje smo oboje moj sugovornik i ja učinili u prepričanom razgovoru emotivne su prirode. S jedne je strane bila njegova predrasuda o homoseksualcima kao predatorima na njegovu muškost i lezbijkama kao objektima seksualne fantazije. S druge je strane bila moja želja da odgovor u svakom takvom razgovoru bude bezrezervno prihvaćanje. Usprkos različitom sadržaju obje navedene postavke nas podsjećaju na važnost emotivnih reakcija. Rušenje predrasuda prema nekoj manjini predstavlja drugi najznačajniji faktor njenog prihvaćanja (prvi je, prošli put smo pojasnili, vidljivost). Ne treba duljiti i konkretizirati predrasude prema LGBTIQ osobama, o tome svi znamo puno previše. Kao što i sama riječ kaže, predrasuda, ili pred+rasuđivanje, je zapravo suprotnost razumu i razmišljanju, suprotnost znanju. Vrlo je gorkog okusa ironija s kojom možemo u ovom kontekstu valjano rabiti poznate Riječi: «Oprosti im Bože/Oče jer ne znaju što čine!» Međutim, osim «izvana», razumom – prije svega znanjem (ma kako nepotpunim) o tome što homoseksualnost uistinu jest i osobnim kontaktima kojima na pojedinačnoj razini svatko od nas širi «znanje» o homoseksualnosti - predrasude je moguće rušiti i «iznutra», bez upliva racionalnosti. Dapače, takvo je djelovanje mnogo plemenitije, čak produhovljeno. Moja emotivna reakcija u navedenom razgovoru spontana je težnja svakog ljudskog bića za bezuvjetnom toplinom i ljubavlju. Težnja da nas voli roditelj, prijatelj, ljubavnik,… težnja da volimo sami sebe, da se prisjetimo ljubavi koja nam pripada po rođenju, samim time što SMO ovdje, a ne time što smo NEŠTO ili NETKO. Predrasude prema svim manjinama najpotpunije se ruše shvaćanjem ove duboke istine o bezuvjetnosti ljubavi. Ljubav i prihvaćanje se ne trebaju zaslužiti. Ljubav i prihvaćanje se ne mogu zaslužiti. Oni su tu, treba ih samo osvijestiti. Nažalost, čak i oni u čijem je temeljnom manifestu «širenje Božje riječi» prečesto ne mogu shvatiti smisao, a kamoli pružiti bezuvjetno prihvaćanje. (Davno sam pročitala cinični aforizam: «Ako želiš naučiti bezuvjetno voljeti, nabavi si psa i uči od njega.»)

No, vratimo se na područje racionalnog djelovanja, za koje postoji veća vjerojatnost ostvarenja od upravo opisanog duboko emotivnog prihvaćanja. Možemo utvrditi dvije skupine razloga oživotvorenja jednakopravnosti manjine. Prvu nazovimo pragmatični realizam, a drugu racionalni altruizam. Osnovna pragmatična postavka svake države je ostvarenje socijalnog mira. Situacija u kojoj je jedna manjina permanentno nezadovoljna stvara latentni fitilj. Prošli put spomenuta «vojska» od minimalno 85.000 do 100.000 ljudi, čini se, nije spremna vršiti značajni pritisak na ostatak društva. Ovdje valja uočiti da pragmatični «ustupci» prema pojedinim manjinama mogu rezultirati «uskratama» za druge manjine. Također je moguće manipulacijom jedne manjine držati u pat poziciji druge manjine. (Odnos naše države prema braniteljima tipični je primjer pragmatizma.) Iako nam se to ne mora sviđati, ovogodišnji je Internacionalni Pride u Zagrebu u svijetlu racionalnog pragmatizma imao mnogo inteligentniju platformu nego što je to većina LGBTIQ-ovaca bila u stanju shvatiti. Pokušalo se povezati veći broj manjina i time maksimizirati učinak kumulativnog nezadovoljstva. Nešto umjereniji pragmatizam donekle se preklapa s kapitalističkim postavkama. Ako manjina ne šteti društvu u cjelini, iskoristimo ju na tržištu ili u političkom životu. Dakle, radi se o uvažavanju LGBTIQ-ovaca kao političke baze ili kao krajnjih potrošača. U oba slučaja radi se o instrumentalizaciji u svrhu postizanja posredne ili neposredne zarade. Ekstremni slučaj pragmatizma predstavljao bi ultimativni pritisak međunarodne zajednice. Faktična (ne)učinkovitost takve motivacije očita je na primjeru (ne)ostvarenja prava nacionalnih i etničkim manjinama u Hrvatskoj.

Racionalni altruizam ima drugačije postavke. Naime, velika većina ljudi nije po prirodi agresivno raspoložena prema pripadnicima manjina. Jasno je da mnogi vlastite frustracije lakše iskaljuju na «dežurnim krivcima», no suočeni s racionalnim promišljanjem spremni smo prihvatiti proširenje prava pripadnika manjina. Promišljanje sadržaja pravednosti u odnosu na različite karakteristike pojedinaca zanimljivo opisuje J. Rawls. Zamislimo da smo pokriveni «koprenom neznanja». Ne znamo tko smo, ni što smo. Ne znamo da li smo žena ili muškarac, crni ili bijeli, visoki ili niski, koje imamo sposobnosti i talente, fizičke karakteristike ili bilo koje druge osobine. U takvom stanju neznanja pokušajmo odrediti pravila koja će regulirati život ljudi. Tek po definiranju pravila saznat ćemo koja je naša pozicija. Naš altruizam tako neće nužno proizlaziti iz istinskog prihvaćanja svih ljudi, već iz racionalnog promišljanja. Mi ne želimo biti nesretni, ma kakvi da smo stvarno. «Koprena neznanja» u stvarnosti ne postoji, ali spoznaja da nitko ne bira svoje osobine te da nitko ne želi biti nesretan ostaje. Stvorit ćemo pravila koja svima daju najbolje šanse za sreću.
Dobro, i gdje smo sad? Racionalni altruizam utemeljen na konvencionalnom rušenju predrasuda predstavlja temelj suvremenog građanskog morala. To je ujedno realan scenarij tijeka borbe za ravnopravnost LGBTIQ osoba, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Moj sugovornik s početka teksta je u pravu. Ne moraju nas voljeti. Zadovoljit ćemo se sa civiliziranim ponašanjem i temeljnim građanskim statusom. Naravno, zadovoljit ćemo se tek kada ovo dvoje konačno i ostvarimo. Istovremeno, čini se da je za mnoge pripadnike «naše vojske» još teža zadaća istinsko prihvaćanje sebe.

Koji god put odabrali, sretno!

Sanja

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (0)51 212 186
+385 (0)91 593 4133
+385 (0)91 493 4133
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved