Vinko

Upoznala sam ga kada me šef, kao mladu pripravnicu, uveo u prostoriju u kojoj ću provesti sljedećih trideset godina bez prava na pomilovanje. Za zelenim stolovima su sjedile četiri debeljuškaste gospođe umorne od života. Za petim je stolom sjedio on. Visok , crn, zgodan. Prišao mi je, galantno se naklonio i predstavio. Pružila sam mu ruku i sljedećih nekoliko minuta, dok sam iza leđa masirala bolne prste, žalila zbog toga. 

Poslije nekoliko dana  naporna su knjiženja počela dobivati i drugu dimenziju. Četiri otužne gospođe nisu bile baš toliko otužne. Znala bi u njihovom oku zablistati iskra, pogotovo kad bi jedna drugoj dobacivale zagonetne poglede, povremeno ih skrećući prema Vinku.

Vinko je, pak, bio  pristojan i neizmjerno duhovit. Uz to je bio i zaljubljenik u operu. Zbog njega sam počela razumijevati i cijeniti operu. Rado sam prihvatila kartu viška koju mi je ponudio. Sutradan sam otužnim gospođama zaneseno pričala o sinoćnjem posjetu kazalištu, o svojoj maturalnoj haljini koju sam cijelo poslijepodne skraćivala i o Vinku koji mi je objašnjavao što se događa na pozornici.

Gospođe su govorile „je li“. I „baš krasno“. I „ma nemoj“. Vratile su se svojim knjiženjima. Dugovnoj strani. Potražnoj strani. Kad je Vinko izišao iz sobe  progovorile su u četiri glasa.

- Znaš li ti što je on ?

- Nisi se baš po kazalištu trebala s njim pokazivati. 

- Ljudi će misliti da si nastrana kao i on.

-Bit će mu prijatelja zabolila guza, a njemu žao da propadne karta, pa je pozvao tebe.

Mjeseci su prolazili i ja sam počela plaćati danak knjiženjima. Podlegla sam zavodljivom zovu tračeva. Ne mogu se ovdje zakleti da mi ponekad i Vinko nije podletio pod zub. Slušala sam priče o nevjerojatnim  događanjima  ispod površine kancelarijske baruštine. 

S vremenom me Vinko počeo pozivati na kavu. Pričali smo o svemu ; od kuhanja, preko knjige do kazališta. Izvadio bi iz džepa bilježnicu i iz nje mi čitao duhovite zapise svog prijatelja Amira. Dok bi o njemu pričao glas  mu je treperio, a kutevi usana se izvijali u osmijeh. 

Život je išao uhodanim tokom. Dugovna strana. Potražna strana. Nekad brži, nekad sporiji. Ljeto je bilo sve bliže, a onda je Vinko javio šefu da uzima godišnji odmor. Umro je Amir. Od toga su se dana Vinkove duhovitosti pretvorile u prigovaranja ili molitve.

-Isuse moj, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome – povremeno bi tužno uzdahnuo. I to je bilo sve.

Prestao je izlaziti sa mnom na kave. Nisam znala što bih mu rekla. Htjela sam, a nisam znala kako. Riječi, s kojima nikad nisam imala problema, su me iznevjerile. Bojala sam se prekoračiti tu tanku i neprobojnu  granicu koju je postavio između nas. 

Godinama je bio u mirovini. Susrela sam ga samo jednom. Razmijenili smo nekoliko pristonjih rečenica. Prošlog tjedna su mi javili da je umro.Nisam mu otišla na sprovod. Bilo me  sram. Iznevjerila sam svog najboljeg prijatelja.

Ružica Gašperov

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (0)51 212 186
+385 (0)91 593 4133
+385 (0)91 493 4133
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved