Nedjelja

Puno smo pričale o svemu i svačemu, ipak, ona je moja najbolja prijateljica i jednostavno, to je osoba na koju uvijek mogu računati i uvijek joj sve reći, i o svemu, i obrnuto. To je jedina osoba kojoj plačem, s kojom se smijem, jednostavno, osoba koju sam pustila „k sebi“; isto je i ona napravila sa mnom. Znam da je jer odavno smo rekle da sve nema smisla ako si lažemo. 

Ruža

Ankica ima sedamdeset i osam godina. Živi u malom mjestu nadomak gradića u Hercegovini. Čitav život je bila domaćica. Ima tri sina i dvije kćerke. Muž joj je preminuo prije četiri godine. I ljubila je ženu.

„Mog Petra sam upoznala sa šesnaest godina, vjenčali smo se kada sam imala sedamnaest a prvo dijete sam rodila na osamnaesti rođendan“, priča mi Ankica dok pijemo kafu u njenom vrtu.

Poljski izlaz

Benjamin je pisao svoj magistarski rad. Volio sam ga promatrati kako radi. Njegove ruke su se napinjale dok je bjesomučno tipkao po tipkovnici. Promatrao sam ga par trenutaka, gledajući kako mu se napinju mišići na rukama i njegovu usku nebesko plavu majicu koju sam mu poklonio za našu godišnjicu. Lijepo mu je pristajala uz oči. Očistio sam krletku naše papige tigrice Lile i promijenio joj vodu. „Hoćeš li čašu soka?“, pitao sam ga. Nije skrenuo pogled sa ekrana: „Što? Oh, ne, ne hvala.“ Promumljao je nešto sebi u bradu. „Mogu ti napraviti sendvič ako hoćeš“, nastavio sam. Ovog puta mi je odgovorio na njemačkom: „Nein, danke, meine Liebe“, još uvijek gledajući u ekran. Prošlo je tri godina od kada sam se doselio u Berlin. Upoznali na jednoj tribini na univerzitetu („Čija je obećana zemlja? Izraelsko-palestinski sukob“), otišli na vruću čokoladu nakon tribine i tri mjeseca kasnije uselio sam se u njegov trosobni stan na četvrtome katu u maloj uličici u blizini Kurfürstendamma. Komunicirali smo na engleskom, a za ostalo nam ionako nije bio potreban jezik. Nakon šest mjeseci tečno sam govorio njemački ali volio sam engleski, on je nekako bio naša poveznica, drugi jezik obojici. On se mučio s poljskim, naučio par fraza i odustao. Rekao mi je da nema uho za jezike dok smo se jedne večeri, dovršivši bocu crnog vina, tako jako pritisnuli uz staklenu površinu njegovog walk-in tuša da sam mislio da će puknuti. Odjednom mi je postalo vruće u dnevnom boravku i otišao sam u kuhinju da se malo smirim. Natočio sam si čašu hladne vode i duboko izdahnuo. Volio sam Benjamina, nisam se htio vratiti u Poljsku. Volio sam Berlin i Nijemce i svoju slobodu, daleko od učmale, katoličke sredine iz koje sam pobjegao. Nisam nikada pomislio da bi išta moglo uzdrmati našu vezu, tako čvrstu i stabilnu od samog početka. Pomislio sam na Benjaminovu čvrstinu i stabilnost, osjećajući želju pomiješanu sa grižnjom savjesti. 

Ništa nije onakvo kakvim se čini

Bilo je to jedno od onih mjesta, kafića, koje ja ocjenjujem kao „rupa gdje se okupljaju lokalni alkosi“. Ni sama ne znam kako sam se našla tamo ali valjda je to bio jedan od dana kada samo želim popiti kavu pa makar i na dnu najveće takve „rupe“, i kada mi nije bitno ni kako izgledam i kada i, samo molim Boga da me svi puste na miru da sam sama sa sobom i da se ne moram ni na koga obazirati! Eto, tako sam se valjda i našla tamo. Osim nje i mene, mislim da druge djevojke tamo nije bilo, ali nije bilo ni potrebe jer ona ih je, barem meni, sve zamjenila. Nije bila neka miss svijeta, nisam ni ja da se razumijemo, ajme, pogotovo ne taj dan a i ja ne padam na ljepotu ni kod muškaraca ni kod žena, ali ona je imala nešto što je mene privuklo; ne znam je li to bio način na koji se odnosi prema gostima, ljubaznost, njezino lice ili glas.... ne znam, al' mene je „dobila“. Inče nisam ljubitelj sjedenja za šankom no kad sam ju vidjela, napravila sam iznimku i nasadila se na ćošak šanka, mjesto je bilo ko stvoreno za mene da imam najbolji pogled na nju. Oko mene je sjedila hrpa tipova koji sebe smatraju muškarcima ali njihovo ponašanje i govor prema njoj a poslje i meni mi je jasno rekao da su sve samo ne muškarci! Pristojno sam odbijala sve ponude da nešto popijem ali sam molila Boga da me i dalje pitaju samo da ona dolazi do mene, imala je odličan parfem. U istom trenu sam umirala od srama jer osim što sam sjedila tamo ko muško, onako nalaktila se seljački i ko ga je.... bila sam u trenerci i sa muškim dezićem. Stalno vodim rat sa bratom oko toga jer mu sve uvijek potrošim. A ona.... bila je neobična, simpa, haljinica i tenisice, za razliku od mene, izgledala je savršeno. Naravno, kada god bi pomislila kako je lijepa i kako mi se sviđa, isti tren mi je kroz glavu prošla misao „ma da, ali gdje bi ona mene pogledala...... ma ne, može ona i bolje sto posto......“ U isti tren sam bila i tužna.

Bez naslova

Tražiš sjenu ispod moga uha, guraš se u moj vrat, prekrivaš si lice dekicom. Kada idemo na spavanje ostavljamo svjetlo upaljeno kako bi se vidjele onih zadnjih par minuta prije sna. To radimo nakon što je dan bio dobar, zadržavamo ga koliko je moguće. Privijamo se jedna uz drugu i mazimo si lica, ne osvrćemo se na riječi jer bi nas lako mogle vratiti u potpunu budnost. Zadnje misli nas napuštaju, ni tijelo se više trzajima ne brani protiv sna, još samo čujem tvoj umilni glas „Molim te, idi ugasi svjetlo“. 

Vrtna avantura

Vilim je, ispijajući treću čašu vina, sjedio za stolom, onako kako priliči, blago raširenih nogu, buljeći u neodređeno, pri tome pazeći da ne sretne nečiji pogled. Pozivajući konobara pazio je na gestikulaciju, na pokrete ruku… U gradu njegovog djetinjstva jedino su pedere mrzili više od četnika. Na trenutak se sjetio Rodriga i rastužio se. Još uvijek bi bio s njim samo da nije tako bezobrazan i ohol. Nije više mogao podnositi ta ponižavanja. Ipak nedostaju mu nježnosti, jer samo je on u njemu mogao razbuktati strast.

Nije ona kriva

Stvarno nije trebalo da me vozite! Nije morala da vas zove.

Mada, ja na nju nikada ne mogu da dugo budem ljuta. Kada vidim te njene okrugle plave oči kako me umilno gledaju, ne mogu a da joj ne oprostim i najzlobniju stvar koju bi mogla da uradi. Ume i da zatrepće, čim vidi da mi je digla pritisak. Kao, izmotava se ali sam sigurna da to radi celog svog života, svima oko sebe. I kako voli puno da priča, a onda gestikulira svojim dugačkim, tankim rukama, maše okolo i zvecka sa svojih sto narukvica. To me stvarno nervira, taj zvuk kada žene prozvode nakitom ili štiklama, kao kada se neka smešna životinja šepuri i daje znak da je tu i da je ima...  Ali mi na  njoj ne smeta. Mislim i da dok spavam ponekad čujem kako ona zvecka...

Više članaka ...

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (0)51 212 186
+385 (0)91 593 4133
+385 (0)91 493 4133
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved