Terminologija - obitelj

Napisao/la Super User. Posted in Obitelj bez predrasuda

TERMINOLOGIJA

LGBTIQ - Lezbijke, Gejevi, Biseksualne, Transrodne, Transeksualne, Interspolne i Queer osobe. Za LGBTIQ osobe koristi se i termin seksualne i rodne manjine.

Lezbijka - žena koju emocionalno, fizički i/ili duhovno uglavnom privlače druge žene.

Gej - muškarac kojeg emocionalno, fizički i/ili duhovno uglavnom privlače drugi muškarci. Nekada se termin gej istovremeno koristi i za muškarce i za žene.

Biseksualna osoba - osoba koju emocionalno, fizički i/ili duhovno privlače osobe istog i različitog spola.

Transrodna osoba - osoba čiji rodni identitet i/ili rodno izražavanje izlazi iz okvira zadanih tradicionalnih, društveno definiranih rodnih uloga i normi uvjetovanih spolom. Osobni, unutarnji osjećaj roda ne mora se podudarati s biološkim određenjem našeg spola. Iz svih tih razloga, transrodne osobe žele da im se rodno izražavanje podudara s rodnim identitetom, radije nego s njihovim spolom. Transrodne osobe se identificiraju kao muškarci, žene, nijedno, oboje ili nešto drugo, a da pri tome taj identitet nije u skladu s pripisanim spolom. Transrodne osobe po seksualnoj orijentaciji mogu biti heteroseksualne, lezbijke, gej ili biseksualne osobe.

Transrodnost se odnosi na spolne/rodne identitete i izražavanja koji nadilaze, modificiraju ili negiraju društveno prihvatljive norme i tradicionalno uvjetovane uloge. Definicije transrodnosti oblikuju se u skladu s (ne)prihvatljivošću određenih ponašanja i izražavanja. Termin transrodnost je također krovni termin i podrazumijeva transeksualnost.

Transeksualnost se odnosi na osjećaj i identitet osobe čiji spolni i rodni identitet i izražavanje nije u skladu s njezinim pripisanim (biološkim) spolom. Za razliku od transrodne osobe, transeksualna osoba osjeća trajni distres i nezadovoljstvo zbog osjećaja da ne pripada svome biološkom spolu (i rodnoj ulozi koja se vezuje uz biološki spol) te ima namjeru, uključena je ili je prošla kroz proces prilagodbe spola.

Transeksualna osoba - osoba koja je uključena u proces prilagodbe spola. Transeksualna osoba je ona osoba koja želi i ima namjeru napraviti operaciju prilagodbe spola ili je u samom procesu prilagodbe spola (tranzicija) ili je već djelomično ili potpuno modificirala svoje tijelo da bi izrazila svoj spolni/rodni identitet i osjećaj sebe. Transeksualne osobe po seksualnoj orijentaciji mogu biti heteroseksualne, lezbijke, gej ili biseksualne osobe.
FTM/F2M (eng. female to male) - kratica koja označava smjer modifikacije spola/roda i/ili izražavanja od ženskog ka muškom. Za FTM osobu koristi se i termin transmuškarac.
MTF/M2F (eng. male to female) - kratica koja označava smjer modifikacije spola/roda i/ili izražavanja od muškog ka ženskom. Za MTF osobu koristi se i termin transžena.

Termin trans se odnosi na transrodnost kao i transeksualnost i uključuje također osobe, identitete, ponašanje, grupe, pokret, aktivizam i dr.

Rodna nekonformnost ili rodna nenormativnost - odnosi se na mjeru u kojoj se nečiji rodni identitet, uloga ili izražavanje razlikuje od društveno uvjetovanih kulturalnih normi pripisanih određenom spolu. Rodna nenormativnost nije isto što i rodna disforija.

Tranzicija ili proces prilagodbe spola - kompleksan proces prilagodbe spola, prijelaz iz spola koji je osobi pripisan rođenjem u spol koji osjeća kao svoj. Tranzicija uključuje psihološku/psihijatrijsku procjenu, terapiju hormonima, nadgradnju ili izgradnju sekundarnih spolnih obilježja, življenje kao osoba spola u koji se prelazi i operativne zahvate prilagodbe spola. Ovaj proces uključuje i promjenu imena na legalno dokumentiran način u državama u kojima je to moguće. Tranzicija ne mora uključivati sve gore nabrojane dijelove, već se osoba može odlučiti npr. samo za terapiju hormonima.

Rodna disforija - trajni distres i nezadovoljstvo zbog osjećaja osobe da ne pripada svome biološkom spolu i rodnoj ulozi koja se vezuje uz biološki spol. Kod nekih je osoba rodna disforija prisutna u tolikoj mjeri da taj distres ispunjava uvjete za formalnu dijagnozu. Međutim, ta dijagnoza ne daje dozvolu za stigmatizaciju ili za uskraćivanje građanskih i ljudskih prava.

Poremećaj rodnog identiteta (eng. Gender Identity Disorder, GID) - je kategorija koja još uvijek postoji u službenom popisu Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM-IV). Dodijeljena je transrodnim i drugim rodno nenormativnim osobama. Ovisno o dobi, kod osobe s jakom i trajnom rodnom identifikacijom koja je suprotna biološkom spolu i trajnom nelagodom zbog svojeg biološkog spola ili s osjećajem nepripadanja rodnoj ulozi vezanoj uz taj spol dijagnosticira se poremećaj rodnog identiteta u djetinjstvu, u adolescenciji ili u odrasloj dobi. Poremećaj rodnog identiteta se smatra uvredljivim, zato što etiketira ljude kao „poremećene“, međutim, dijagnoza se koristi ne kako bi se transeksualnost „liječila“, već da bi se osobama omogućilo korištenje zdravstvenih usluga pri procesu prilagodbe spola.

Interspolna osoba - osoba rođena sa spolnim i reproduktivnim organima koji se ne mogu definirati kao izričito „ženski“ ili „muški“. Interspolna djeca u većini slučajeva podliježu kirurškim zahvatima i hormonskoj terapiji. Korektivnim kirurškim operacijama spolni organi se usklađuju sa standardno prihvatljivim penisom ili klitorisom. „Normalizacija“ spola uglavnom nije medicinski neophodna već se tiče uklanjanja društvene stigme i nekomotnosti korištenjem heteroseksualnog obrasca seksualnosti i društveno prihvaćenih normi samo dva spola. Najčešći zahvat je preoblikovanje genitalija u uvriježena primarna ženska spolna obilježja, što može rezultirati emocionalnim traumama i gubitkom osjeta, te nemogućnošću orgazma. U prosjeku, jedna od 2000 beba rodi se s nekim od interspolnih stanja. U prošlosti se interseksualna osoba nazivala hermafroditom.

Queer - termin se koristi da jednom riječju opiše cijelu homoseksualnu, biseksualnu, transrodnu, transeksualnu i interspolnu zajednicu kao i heteroseksualne osobe koje sebe vide ili žive svoj život izvan heteropatrijarhalnih normi. Ova riječ se, također, odnosi na aktivizam, pokret i teorijski pravac, kao i na samu osobu i njene identitete i na taj način podrazumijeva nepristajanje na „samorazumljivo“ slijeđenje društvenih pravila.  Queer se odnosi na  propitivanje i/ili odbijanje nametnutih normi patrijarhalne tradicije; kreiranje prostora, kulture i izražaja koji nadilaze „zatvorene kutije“ LGB ili heteroseksualne seksualnosti, i/ili „ženskih“ i „muških“ spolova/rodova; omogućavanje samodefiniranja; predstavljanje radikalne politike koja uviđa povezanost svih vidova opresije.

Spol - društvena, zakonska i medicinska klasifikacija bioloških karakteristika koja, na osnovu (vanjskih) spolnih organa, osobe dijeli na samo dvije kategorije: muškarce i žene (poznate/postojeće kategorije: ženski, muški i interseks). Osim društvenog, spol je i individualni konstrukt. U biološkom smislu, spol je obično definiran kromosomima, hormonima i reproduktivnim organima.

Spolni identitet - odnosi se na vlastitu spolnu identifikaciju, ne neophodno ovisnu o spolu s kojim se osoba rađa. Spolni identitet tiče se svakoga ljudskog bića i ne znači samo binarni koncept muškoga ili ženskoga. Nečiji spolni identitet može biti žena, muškarac, između ili pak niti jedno.

Rod - individualni osjećaj vlastitog identiteta/izražavanja koji potvrđuje, negira i/ili nadilazi društveno zadane i formirane spolne i rodne uloge muškaraca i žena kao i cijelu binarnu koncepciju „muškog” i „ženskog”. Rod je i društveno oblikovanje spola koje po definiciji određuje društvene uloge „muškaraca“ i „žena“. Rod je promjenjiv i mijenja se kroz razvoj društva jer je uvjetovan društvenim promjenama i kulturama kao i individualnim osjećajem i potrebama. Rod nije samo društveno konstruirana definicija žena i muškaraca, to je i društveno konstruirana definicija odnosa između spolova. Konstrukcija sadrži nejednak odnos moći s muškom dominacijom i ženskom subordinacijom u većini životnih područja. Rod je kategorija kojom dijelimo ljude. Uočavanjem ponašanja, oblačenja, izgleda, gesti, načina hoda i sličnog, mi pripisujemo ljudima oko nas da li su „žensko“ ili „muško“. Pritom ne mislimo isključivo na njihova spolna obilježja, već na sveukupnost njihova izražavanja.

Rodni identitet - podrazumijeva osobni koncept, odnosno konstrukt našeg roda, ne neophodno ovisan o spolu s kojim se osoba rađa. Rodni identitet tiče se svakoga ljudskog bića i ne znači samo binarni koncept muškoga ili ženskoga - ova identifikacija može biti u skladu s društveno propisanim definicijama ili ih može negirati, nadilaziti i mijenjati. Sloboda izražavanja rodnog identiteta treba uključivati rodnu neodređenost i rodnu kontradikciju, a ne samo binarnost odnosno postojanje samo dva roda – ženskog i muškog.

Rodno izražavanje - način na koji osoba izražava svoj rodni identitet; uobičajeno se izražava kroz ponašanje, odijevanje, frizuru, glas, tjelesne karakteristike i dr.

Seksualnost - seksualnost je skup osjećaja, ponašanja, stavova, vrijednosti koji se dovode u vezu sa seksualnom željom i identitetom, to jest postojanjem svakog ljudskog bića kao spolnog/rodnog/seksualnog. Kao integralni dio ljudskog razvoja kroz sve faze života, seksualnost uključuje fizičke, psihološke i društvene komponente.

Seksualna/rodna orijentacija - odnosi se na emotivnu, seksualnu i drukčiju privlačnost prema osobama koje mogu biti istog ili različitog spola/roda.
Najčešće se spominju tri seksualne orijentacije: biseksualna, homoseksualna i heteroseksualna.
Biseksualne osobe osjećaju emotivnu i/ili seksualnu privlačnost prema osobama oba spola/roda. Biseksualne osobe ne moraju biti podjednako privučene od strane oba spola.
Homoseksualne osobe osjećaju privlačnost ili imaju emotivne i seksualne odnose s osobama istog spola. Mnoge osobe su imale homoseksualnih iskustava, no njihov identitet je heteroseksualan.
Heteroseksualne osobe osjećaju privlačnost prema osobama suprotnog spola ili s osobama suprotnog spola imaju emotivne i seksualne odnose.
Budući da je seksualni identitet individualna koncepcija vlastite seksualne orijentacije, postoje još brojne seksualne orijentacije prema kojima se ljudi identificiraju, npr. panseksualnost, autoseksualnost, ambiseksualnost, sapioseksualnost, te pomoseksualnost.

Heteropatrijarhalno normativni sistem/norme - društveni sistem koji počiva na principima i vrijednostima patrijarhata i heteroseksualnosti, duboko ukorijenjenim nepromjenjivim binarnim gledištima koje definiraju, kreiraju i određuju „muškarca“ i „ženu“ i zadaju norme unaprijed određenim ulogama.

Heteronormativnost - postavlja norme heteroseksualnosti i kontrolira je jednako kao i druge seksualnosti. Ona kao normu postavlja vrlo specifičan oblik heteroseksualnosti i proizvodi homoseksualnost kao svoju drugost, te pokušava zadržati svoju ideologiju kao da je jedina moguća, dominantna i „prirodna“.

Diskriminacija - diskriminacija predstavlja svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili nejednak tretman na osnovu određenih karakteristika. Ona ima za cilj poništavanje ili umanjivanje poštovanja, uživanja ili priznavanja.

Izvori: LORI terminologija, SEEQ terminologija, Kreacija Spola? Roda? (Ženska soba)


Internalizirana homo/bi/transfobija

Napisao/la Super User. Posted in Obitelj bez predrasuda

INTERNALIZIRANA  HOMO/BI/TRANSFOBIJA

Kada lezbijke, gej muškarci, biseksualne i transrodne osobe internaliziraju negativne stavove društva i razviju negativne osjećaje i stavove prema vlastitom identitetu govorimo o internaliziranoj homofobiji, bifobiji ili transfobiji. Usvojena (internalizirana) homofobija, bifobija ili transfobija manifestiraju se kroz osjećaj krivnje, srama, sumnju, slabo samopoštovanje, vjerovanje osobe da je inferiorna u odnosu na druge i dr. Internaliziranje homofobije/bifobije/transfobije uključuje: uznemirujuće ili neugodne osjećaje o sebi kao homo/biseksualnoj ili transrodnoj/transeksualnoj osobi, iskrivljene predodžbe i stavove prema homo/biseksualnosti i transrodnosti, negativne moralne stavove prema LGBTIQ osobama, nedostatak povezanosti s LGBTIQ zajednicom, toleriranje diskriminirajućeg tretmana drugih, iracionalno potkopavanju vlastitih intimnih veza, itd.

Ukoliko se radi o negativnim stavovima prema homo/biseksualnosti u nama i kod drugih osoba, tada govorimo o internaliziranoj homofobiji/bifobiji. Usvajanje homo/bifobije od strane homo/biseksualnih osoba događa se budući su odgojene u društvu koje je izrazito anti-homoseksualno. Homo/bifobija je do te mjere proširena da homo/biseksualna osoba već tijekom ranog djetinjstva usvaja negativne stavove o homo/biseksualnosti. U adolescentskoj fazi, kad se formira slika o sebi i izgrađuje ličnost, osjećaj samopouzdanja i vlastite vrijednosti uvelike ovisi i o odnosu drugih prema pojedincu/ki. Život u zajednici koja pretpostavlja/očekuje da su svi heteroseksualne orijentacije ne pruža pozitivne modele ovim adolescentima, već suprotno, najčešće se homo/biseksualnost marginalizira uz istovremenu raširenost izrazito negativnih stavova prema njoj.     
    Internaliziranu homo/bifobiju ponekad je teško razgraničiti od realnog osjećaja odbačenosti u društvu u kojem živimo. Sasvim objektivno može biti razmišljanje da bi nam život bio jednostavniji da smo heteroseksualne orijentacije, da smo prihvaćeni ili nediskriminirani u društvu. Važno je identificirati osjećaje srama, krivnje, odsutnost vlastitog ponosa i sl. Kada se homo/biseksualne osobe srame sebe, kada okrivljuju sebe prije nego homo/bifobično društvo za poteškoće koje doživljavaju kao homo/biseksualne osobe, vjerojatno se radi o internaliziranoj homo/bifobiji.
Identificiranje vlastite homo/bifobije prvi je korak njenog neutraliziranja/uklanjanja. Zapitajte se da li mislite da je heteroseksualnost bolja od homo/biseksualnosti, da li ste nesretni zato što ste homo/biseksualne orijentacije? Da li vam je nelagodno što vas privlači osoba istog spola? Da li bi voljeli da ste heteroseksualne orijentacije? Da li mislite da nikad nećete biti sretni jer ste gej/biseksualna osoba? Da li se osjećate nelagodno ako ste u društvu gej osoba i da li izbjegavate da vas vide s osobom koja je „out“? Da li se sramite ili ste ponosni jer ste gej? Da li osjećate pripadnost LGBT zajednici ili vam je pomisao na to odbojna? Da li mislite da je  homo/biseksualnost prirodna dimenzija ljudske seksualnosti? Da li biste željeli da vaša okolina zna da ste homo/biseksualna osoba? Vidite li sebe kao osobu koja je pomirena sa svojom seksualnošću?

Kada transrodna i/ili transeksualna osoba internalizira negativne društvene stavove o transrodnosti i/ili transeksualnosti govorimo o internaliziranoj transfobiji. Uzrok ovome je heteronormativno društvo, koje nameće koncept binarne podjele na ženski rod/spol te na muški rod/spol kao na dvije čvrste, nepromjenjive i suprotstavljene kategorije.
Društvo vrlo često diskriminira i ignorira osobe koje se nalaze van ''muških'' i ''ženskih'' kategorija/ladica. Spol i rod kao heteropatrijarhalni sociološko-kulturalni obrasci su ograničavajući, a učenje rodnih uloga često se odvija putem nasilja ili strahom od nasilja. Zbog svih ovakvih informacija (muškarac se mora ponašati „muški“, a žena „ženski“) koje transrodne osobe dobivaju iz svoje okoline, u njima se počinje internalizirati transfobija. Transrodne osobe teže skrivaju svoju transrodnost nego homo/biseksualne osobe svoju seksualnost, češće su fizički napadane, a i nije rijetko da ih niti sama LGB zajednica ne prihvaća. Većina transrodnih adolescenata, svjesni/e da su drukčiji/e od drugih odrasta uz osjećaj izoliranosti. Konstantan teret „različitosti“ dovodi do usvajanja negativnih stavova prema sebi.
Za identificiranje vlastite internalizirane transfobije osoba si može postaviti sljedeća pitanja: Što u vama izaziva pričanje o transrodnosti/transeksualnosti? Želite li da se ne osjećate transrodnom osobom? Da li mislite da nikada nećete biti sretni kao transrodna/transeksualna osoba? Da li se sramite svoje transrodnosti ili transeksualnosti? Ukoliko želite tranziciju, da li mislite da zato s vama nešto nije u redu? Da li ste ponosni na svoj rodni/spolni identitet? Osjećate li se nelagodno zbog svog rodnog/spolnog identiteta, odnosno izražavanja? Da li biste voljeli da drugi znaju potpunu istinu o vašem rodnom/spolnom izražavanju? Imate li negativne osjećaje i stavove prema transrodnim osobama? Izbjegavate li druženje s transrodnim/transeksualnim osobama?

Podaci različitih istraživanja ukazuju na to da internalizirana homofobija, bifobija i transfobija igraju značajnu ulogu kod nekih psihičkih tegoba kao što su npr., depresija, anksioznost, nizak stupanj samopoštovanja, poteškoće s formiranjem identiteta, usamljenost i nepovjerenje prema okolini. Osjećaj inferiornosti, skrivanje, anksioznost i auto destruktivnost zbog internalizirane homo/bi/transfobije dovode do teških posljedica u životu jedne osobe.

Jedan od načina neutraliziranja internalizirane homo/bi/transfobije je otvaranje i otvoreno razgovaranje o svojoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom/spolnom identitetu, odnosno izražavanju (coming out). Na ovaj način se u osobi razvijaju pozitivne osobine, jača ponos i osjećaj samosvijesti te se budi snaga koja osobi omogućuje da u potpunosti ostvari svoj seksualni, odnosno, rodni/spolni identitet.

Iskustva s CO

Napisao/la Super User. Posted in Obitelj bez predrasuda

Moja obitelj je kao i svaka druga, za njih je život žena, djeca, posao i vjera. Ne prihvaćaju ništa novo, drugačije, jer to smatraju nenormalno ili bolesno.
Razmišljao sam koje riječi da upotrijebim kad im kažem svoju tajnu. Riječi treba birati! Riječi trebaju biti svjetlo, moraju miriti, približavati ljude, uspostavljati mir. Gdje riječi postaju oružje, tu nastaju i neprijatelji.
Skupio sam hrabrosti i rekao jednom od roditelja: "Ja sam gej!" Pravio se da me nije čuo ili nije htio sebi to priznati i pričati o tome.
Reakcija na moj coming out je bila duga šutnja i riječi: "Radi što želiš, šta me briga". Te riječi su mi dale malu potporu, ali sam osjetio nerazumijevanje. Morao sam napraviti coming out, jer više nisam mogao šutjeti, osjećao sam se izgubljeno, potišteno. Kroz priču roditelja shvatio sam: da su ozbiljno shvatili moj coming out, izbacili bi me iz kuće i ne bi htjeli čuti za mene. Pitanje je sada da li trebaju znati za moju homoseksualnost? Možda, kada bi znali mogli bi mi pomoći, dati neki dobar savjet. Svaki roditelj za svoje dijete stvara san. Ja sam ga prekinuo, jer sam krenuo pogrešnim, a ne pravim putem.
Ne postoji pogrešan i pravi put, postoji put izbora i sreće.

Elvis (19)


Kada razmisljam o svom coming out-u, ne mogu razmisljati o jednom dogadjaju. Bio je to vise niz dogadjaja koji su uslijedili tokom godina. Cesto su bili ispunjeni nervozom, brigama i neprospavanim nocima, ali mozda je to razlog sto sada spavam kao beba skoro svaku noc. S 10 godina sam se prvi put upitala sta ako sam ja gej i otuda je nekako krenulo. To pitanje postavila sam si ponovo koju godinu kasnije dok su hormoni divljali tiho u meni. No, pitanje je dobilo odgovor tek kada sam imala 17 i prvi se put zaljubila, izgubila potpuno glavu za jednom curom. Bila sam u nju zaljubljena 4 godine bez da sam joj to rekla ili rekla ikome drugome. Kroz te sam 4 godine imala coming out sebi. Razmisljala sam o tome sto to znaci za moj zivot, koliko ce mi utjecat na sve sto cu u zivotu raditi. Pitala sam se i kako ce reagirati mama, nono i nona te moj brat. Rekla sam mami za moju seksualnu orijentaciju nakon te 4 godine. Jednostavno sam u jednoj od nasih vecernjih setnji rekla mami da volim cure, da sam bila zaljubljena u tu jednu curu koju je i ona znala iz vidjenja i tako smo pocele razgovarati o tome. Islo je sve glatko iako je nervoza u meni bila osjetna. Mamina reakcija me nije iznenadila jer nas je oduvijek ucila da treba ljude prihvatiti kao osobe koje jesu te nam je i govorila o homoseksualnim osobama. Jedino sto se znalo pojaviti u nasim razgovorima, ili vise njenom procesuiranju ovog podatka je to da ju je jako brinulo sto to znaci za moju buducnost, a i jako je zeljela imati unuke i u tom razdoblju joj se cinilo kao da joj se ta zelja nece ostvariti. Razgovorom smo rijesile dileme koje je imala te je upoznala moje prijateljice. Danas je sasvim ok s time i podrska mi je. Prihvaca i mene i moju curu. Iznenadilo me i kako je moja nona reagirala. Imala je jako puno pitanja i u vrlo je kratkom roku u potpunosti prihvatila tu informaciju. Tada je dosao red i na nonota koji je do tog trenutka bio izrazito homofobican i govorio je da sve “pedere” treba na Goli otok. Jednom kada je saznao da sam lezbijka, a i kroz razgovor s nonom njegovo se misljenje u potpunosti promijenilo. Sada ga svako toliko ulovim kako se svadja s politickim zastupnicima u Saboru oko toga kako nam trebaju dati sva prava – brak, djecu, sve redom. Moja su braca isto tako velika podrska i ne znam sta bi bez njih. Nas se odnos nije puno promijenio, dobio je na osjecaju bliskosti. Sada znam da imam potpunu podrsku svoje obitelji i da mogu uvijek racunati na njih jer me vole bas onakvu kava jesam.
Arina (28)

Ja sam se nedavno outirao svojim roditeljima. Razlog zbog kojeg sam se tako kasno i teško outirao (imam 24 godine ) je moj strah da ću nakon outiranja završiti na ulici bez ikakve podrške roditelja. Strahovao sam od izbacivanja iz obiteljskog doma i od psihološkog i fizičkog nasilja. Tek kad sam završio fakultet i našao posao ohrabrio sam se i rekao sam svojim roditeljima istinu o sebi. Iznenadio sam se njihovom reakcijom koja nije bila agresivna i prijeteća već su moji roditelji bili i još su veoma tužni što sam ja gay. Mama i tata su plakali ali niti u jednom trenutku mi nisu zaprijetili izbacivanjem iz doma ili drugim oblicima ekonomskog nasilja radi kojeg sam ja toliko odgađao outiranje. Nakon outiranja ja sa svojim roditeljima normalno razgovaram i ne izbjegavamo se. Nakon tjedan dana od outiranja tata me je zamolio da porazgovaramo. Najupečatljiviji dio razgovora je bio kada je on meni rekao da mnogi ljudi imaju homoseksualne sklonosti ali da svejedno imaju ''normalnu'' obitelj. Ustvari on je meni sugerirao da lažem sebe i ljude oko sebe iz razloga ako se deklariram kao homoseksualac život će mi biti uvelike otežan, od diskriminacije na poslu do mogućnosti napada na ulici radi moje seksualne orijentacije, a da ne spominjemo komplikacije u odnosu prema susjedima  u maloj sredini. On je lijepo nabrojao sve probleme sa kojima se susreću seksualne i rodne manjine, ali ne shvaća da se ti problemi neće riješiti ako se svi budemo pretvarali da smo ''normalni''. On ne shvaća da je meni bitno reći ljudima sa kojima sam blizak koja je moja seksualna orijentacija.  Njega je jako povrijedilo što sam ja rekao skoro svima svojim prijateljima o svojoj seksualnoj orijentaciji a njemu sam rekao skoro zadnjem. Nisam mu mogao objasniti da mi je najteže bilo reći upravo njima, mojim roditeljima. Morati će proći još mnogo vremena da se vidi kako su to moji roditelji prihvatili. Sada shvaćam da je moj strah bio preuveličan zbog njihovih predrasuda koji su oni iskazivali prema LGBTIQ osobama prije mog outanja. Također mislim da je moje outanje prošlo mirnije i ne toliko stresno upravo radi mojih godina i radi moje koliko-toliko samostalnosti, a iz zbog toga što moji roditelji znaju da sam ja užasno tvrdoglav pa niti nema pretjeranog smisla da me pokušavaju promijenit.

Edo (24)


Bio je februar 2005. godine. Utorak. Ja sam bila na fakultetu, a moji kući. Već nekoliko godina sam se spremala da im kažem da sam lezbejka... Da izustim to... Ali nikako nisam znala kako da počnem taj razgovor... Uvek kada bih nailazila na trenutak pogodan za takvu vrstu razgovora, ja sam pokušavala da na neki način otpočnem taj razgovor... ali svaki put kada bih htela da izustim te, za mene tako važne reči, nešto mi je zastajalo u grlu... nešto me je kočilo... srce bi počelo jako da lupa... ruke da se znoje... i dalje nisam znala kud... Nasuprot svim savetima koje sam sama sebi davala i govorila kako treba to samo da izustim i gotovo, nekako nikada nisam imala dovoljno hrabrosti to da i
konačno uradim... Međutim, taj dan je bio poseban... Naime, dok sam ja bila na fakultetu, moji su, pretpostavljam, prevrtali po mojim stvarima, naravno bez moje dozvole, jer ih je, pretpostavljam, mnogo toga kopkalo, i naravno, naišli su na dnevnik, koji sam ja, u svojoj naivnosti i gluposti, ostavila u jednoj od fijoka stola, umesto da sam ga ponela sa sobom. Posle sam se pitala kako sam bila tako glupa i nepromišljena. A u tom dnevniku pisalo je sve, od toga da sam lezbejka, pa do toga u koje sam sve devojke ja bila zaljubljena i koju sam curu tada volela. No, da nastavim. Ja nisam ni slutila šta će da se dogodi... Ja se vračam kući s fakulteta i već na ulasku osećam u vazduhu da se nešto dogodilo... Ja im kažem ćao, oni meni hladno "zdravo" i nakon večere, ja odem u svoju sobu, a moji mi nakon toga kucaju na vrata. Ja kažem: "šta je sad bilo?", a oni kažu: "otvori, moramo da razgovaramo sa tobom". Ja kažem ok. Otvorim ja, a moji uđu u sobu, pri čemu mama drži moj dnevnik i ja shvatam u trenutku o čemu se radi... Srce mi već počinje jako da lupa, ali ja kažem sebi: "E sad će biti šta biti mora!  Ako me isteraju iz kuće, odrasla sam, fakultetski obrazovana osoba, ma snaći ću se! "Dakle", kažem ja sebi, "samo hrabro"!
Oni kažu idemo u dnevnu sobu da razgovaramo. Ja kažem ok. Oni meni onda kažu: "da li je istina sve ovo što si napisala u ovom svom dnevniku? Da li je moguće da smo to dočekali? Da nam je ćerka lezbejka? Jedno bolesno i nenormalno stvorenje? Jel' to moguće? Jel' istina sve to sto si napisala u dnevniku?" Ja ni sekunda ne premišljam, već odgovorim: "Da! Ja sam lezbejka! Da! Sve je istina što sam napisala u tom dnevniku! Da! Sve je istina! Da! Ja sam lezbejka i ponosim se time!  Ali ja nisam
nikakvo bolesno ili nenormalno stvorenje! Ja sam potpuno normalna osoba, koja je i dalje vaše dete i koja vas i dalje voli i kojoj je i dalje neophodna vaša roditeljska ljubav, pažnja i razumevanje!". To sam rekla i otišla u sobu. Nakon toga nisu mi prišli da razgovaraju sa mnom o tome, niti su me zagrlili evo ima pune dve godine... Nisu ni reć rekli nakon toga, niti su spomenuli to ikada više... Tako da, moji mene, ne samo da nisu prihvatili kada sam im rekla da sam lezbejka, već su počeli da me vređaju, počeli su da mi govore da sam bolesna, nenormalna, da treba da se lečim... da bi oni takve ljude smestili u kazamate i lečili ih... ili ih ubili... tako da je bila stvarno loša situacija...
 Ja sam zaista bila potpuno slomljena takvom njihovom reakcijom... To je bilo pre dve godine, kada sam se outovala. Oni čak i posle dve godine ne žele da pričaju o tome... Jednostavno kao da sami sebi negiraju da se to ikada desilo. I naravno ćute o tome. O svemu drugom pričamo, a o tome ne.
Pitaju me čak i ona blesava i glupa pitanja tipa kada ću da imam dečka i tome slično, na šta im ja odgovaram da ja nikada neću imati dečka i tada oni potpuno ućute i promene temu... Izluđuje me što možemo pričati o svemu, ali o tom delu mog života koji mi je najvažniji, ne možemo, jer oni to ne žele. A ja bih tako volela da mogu sa svojim roditeljima da pričam o svemu, ali... izgleda da moji roditelji i ja postajemo sve više i više stranci... i ne znam kako da rešim taj problem... Mislim da nikada ne mogu da im oprostim, mislim da im nikada neću oprostiti takvo njihovo surovo ponašanje prema meni! Jer, mnogo su me zabolele njihove reći... A očekivala sam pažnju, ljubav i razumevanje... Eh! A možda sam ja i previše očekivala od njih. Takođe, bila sam povređena i time što su zloupotrebili moje poverenje i uništili moju intimu... i to na najgori mogući način...
Nakon toga prošle su evo već skoro tri pune godine, a oni mi i dalje, onako u prolazu, dobace po koju uvredu ili započnu svađu sa mnom... Mada ja na to više i ne obraćam pažnju. Ja odavno imam svoj život, koga vodim kako ja hoću, ali me boli to što ne mogu da me prihvate takvu kakva jesam
i što ne možemo otvoreno da razgovaramo o svemu.
Eto, to je moja coming out priča. I iako je bio tzv. prisilan coming out, osećala sam ogromno rasterećenje i oslobođenje, kao da sam skinula jedan ogroman teret sa svoga srca i duše...
Osećam da ih posle svega toga ne mogu nikada više voleti... ja sam sada samo ravnodušna prema njima... kao da smo stvarno neki stranci... i srušili su sve što smo ikada imali...
To je moja coming out priča. Ja sada gledam u budućnost, a prošlost pamtim i na žalost nikada ne mogu da je zaboravim... Imam svoj život, srećna sam u njemu, ali nikada neću moći zaboraviti takvo ponašanje svojih roditelja prema meni... njihovom jedinom detetu...

by: XX001


PRIDE NEVOLJA

Kako sam u subotu najebo?

Više me boli pitanje zašto sam najebo, ali kada se nemili događaj već odvio, ostaje mi samo da učim i napredujem, iako dio gnjeva i gorčine iz inata nikada neću saprati s duše na slavu „normalnim“ ljudima te službenim snagama reda i mira RH.

Bio sam na Pride-u, iz više razloga, a najmanje zbog seksualne orijentacije. Glupo mi je da jedna isprazna disciplina poput seksa može okupiti toliko ljudi u paradi ponosa i prkosa. Ostalo nas je još kojima seks predstavlja duhovnost, a u duhovnosti spolova, granica i opredjeljenja nema. Postoji samo beskrajna dubina, sva silina i strah nepoznatog, beskonačan tunel oslikan freskama duboke duševne strasti i na kraju svake stanice moždani orgazam. Velika većina ljudi u ovoj „povorci čudovišta“ kako su je nazvali na www.sijelo.com činila se upravo takvima, a seksualnosti su se činile kao opravdanje za „normalan“ puk koji se zgražao s druge strane kordona.

Uglavnom, po statistici sam hetero. Možda bi i bio gej ili barem BI da mi se muškarci toliko ne gade, i da sam često ne očajavam zbog čudne i neuviđavne izrasline pod preponama pred kojom tu i tamo ostanem inferioran.

Kordon je bio malo tanji kada je parada završila na Cvjetnom trgu. Na moju žalost, moglo se bez poteškoća udaljiti od grupe okupljene pred binom i npr. neometano telefonirati. To je bio moj motiv, no kako sam udaljavanjem spriječio da mi buka ne omete telefonski razgovor nisam uspio spriječiti da mi ga ne omete homofobna noga u glavu a zatim nje i u bubrege. Telefon je ispao ispred mene a tada još nepoznati homofob (jedan od trojice) vratio se kako bi mi ga spizdio posred čela, što sam uspio spriječiti koncentriranim gardom rukama. Na njegovu žalost to vraćanje po telefon stajalo ga je privođenja. Zaluđen mržnjom nije stigao razmisliti da je bilo pametnije da mi je telefon ukrao, pošto je zakasnio zbrisati baš zbog ciljanja.

Završio je u „marici“ a ja pod tzv. zaštitom naših policijskih službenika koji su me vrlo grubo poveli na davanje izjave, grubo s obzirom na to da sam ipak ja napadnut. Pa su i mene odveli pred maricu da bi me poveli u stanicu, no nije mi se svidjela ideja da se u marici vozim s maloljetnikom koji je nekoliko trenutaka ranije materijalizirao svoju mržnju na mojoj lubanji, zajedno sa svojim suborcima. Pa su dečka izveli van. Tih nekoliko minuta koje je proveo u službenom kombiju hrvatske policije sa ulaznom, ali bez izlazne kvake nije ga prosvijetlilo, i dalje je mrzio pedere pa me je po izlasku verbalno vrijeđao jer drugačije nije mogao zbog vezanih ruku. Ja sam bio bijesan, bio sam žalostan, iznenađen i zajedljiv, no nije mi se dalo trošiti rijeci na verbalno uzvraćanje. Jednostavno sam ga pljunuo posred ćela. Inače u životu patim od viška sline pa mi se ovaj puta to obilo u glavu, ali prije mene dio moje hračke obilo se panduru u civilu u glavu, a upravo on je sprječavao dečka da me opet ne napadne. Žao mi je, od srca. Bilo onda, sada ne.

Bez obzira na moju seksualnu orijentaciju u tom trenutku ja sam bio sa ove strane pride-a, odnosno pederčina i ne znam postoji li država u kojoj će dio hračke zahvatiti policajca a da isti prođe ne kažnjeno?! Takve države još nema, ali čuo sam da je grade desno od Danske. Možda ostvaruju san pokojnog S. Spajića koji je htio da se pederima napravi država s ulazom ali bez izlaza. Baš kao i službeni kombi Hrvatske policije u kojem sam i ja, sada kao počinitelj, završio. Nakon hitnog pretresa i privođenja na licu mjesta osjećao sam se kao da me kombajn pregazio, ne znam čemu tolika strka kada bi ionako napravio sve što mi narede. Ali nakon pljuvanja svrstan sam pod osobe rizičnog ponašanja, iako sam na kraju cijele priče prošao sa istom kaznom kao oni koji su pripravljali molotovljeve koktele. „Vatreni hračak“, sada se i sam bojim svoje sline.
Ali daleko smo još od kraja priče. Priveden sam u 1. Policijsku postaju u Zagrebu i sproveden na ispitivanje koje je trajalo duže od Glavaševog. Vjerojatno zato što je Glavaš bio samo optuženi, ja sam i napao i bio napadnut pa sam sve morao dva puta pričati i odgovarati pošto u našoj birokraciji ne postoji još uvijek „copy-paste“ disciplina, jer krši autentičnost. Tri i po sata mučili su me papirologijom i ispitivanjem, obrascima i smjenama ispitivača. Prala me nikotinska kriza koju je utažio jedan od „ljubaznih“ službenika ponudivši me cigaretom nakon što sam mu rekao da nisam gay, onda sam smio i stolicu približiti radnom stolu. Samo me jedan „pandur“ ošamario kako bi se osvetio svim pederima koje je morao čuvati u toploj policijskoj tuti na plus 30. Uglavnom, na kraju su mi sve na glas pročitali kako bi znao što potpisujem i pročitali su mi prava. Svi su me uvjeravali kako „to“ neće trajati predugo i da ću završiti s kaznom za kršenje javnog reda i mira po tom i tom članku zakona pa sam ja uredno odbio i odvjetnika, i zdravstveni pregled i javljanje obitelji samo kako bi skratio postupak. Dao sam im autogram na dokumente i onda saznao kako moram na sud na izricanje kazne.

Jeeeeah! Još pola sata čekao sam da mi se organizira prijevoz do prekršajnog suda u Senjskom i nakon svega predali su me nekim drugim policajcima (svi su mi izgledali isto taj dan) te mi mahali maramicom. I njima se zgadila moja pljuvačka pretpostavljam. Pred zgradom policije dočekali su me novinari sa svojim lešinarskim fotoaparatima pa sam morao ući u „maricu“ u poznatoj pozi skrivanja lica, ta gesta bila je iz afekta pošto sam navikao na trend skrivanja identiteta prilikom uhićenja. Poslije sam se sjetio da se nemam što skrivati, ali osjećao sam se „kul“!

Došao sam na prekršajni sud i tu počinje drugi dio horora. Primili su me sudski portiri te upisali u „knjigu gostiju“, naredili da skinem sve čime bi si mogao oduzeti život i strpali u ćeliju br. 3. Sada sam u zatvoru, u žutoj sobi s rešetkama i vratima na kojima je ona famozna rupa za pogled, čučavac gotovo kraj jastuka i mala pipa za vodu veličine jagodice normalnog ljudskog palca. Ćeliju je sa mnom dijelio jedan sredovječni gospodin, dosta psihopatske energije koji je tu još od jučer a zadržan je zbog paljenja „pederske“ zastave na trgu Bana Jelačića. Osjećaj je bio divan iako sam se uspijevao susprezati od navale emocija misleći kako ću ovdje provesti par minuta, sreća da teorija relativnosti može opravdati „njihovih par minuta“ jer sve skupa već traje preko pet sati. Onda mi je antigej striko rekao kako sudac više ne radi, a pošto se radilo o suboti pretpostavljao je da će me primiti tek u ponedjeljak. Zvučalo mi je smiješno i nemoguće ali sam pritisnuo crveni gumbić za hitnoću kako bi se uvjerio da je sve iluzija i da sam ja zapravo slobodan. Portir me je razuvjerio, neće me primiti u ponedjeljak nego sutra ujutro, ipak radi nedjeljom. Ne znam zašto tada nisam umro kada sam shvatio da ću morati provesti noć u zatvoru sa nekim homofobom, a htio sam umrijeti. Sva mi se slina osušila iako je ona kriva za sve.

Homofob je u pet sati pušten a meni je ostalo svo prostranstvo zagrebačke „bukse“ i pregršt neizdrživih emocija koje su izvirale iz mene poput sperme nabrijanog mužjaka koji svršava nakon  silovanja. Pritisnuo sam crveni gumb drugi put i vidno potresen, u plaću i drhtavici pokušao objasniti portiru da mi nije rečeno kako ću završiti ovdje jer bi inače tražio odvjetnika, iskoristio pravo na poziv i tražio liječničku pomoć, htio sam reći i kako bi iskoristio mnoge trenutke nepažnje u policiji da pobjegnem kroz prozor i branim se sa slobode. Cijelim tijelom sam se trudio uvjeriti ga kako ja nisam osoba za zatvor nego jebeni pastir iz provincije na Krku bez dosjea niti prekršaja (osim prometnih). No portir mi je jedino mogao reći da sam lišen slobode do suđenja i kako on radi svoj posao. Poznata fraza u neoliberalizmu: „Mi samo radimo svoj posao“! Ipak se smilovao i dao mi za poziv pa sam nazvao prijateljicu da joj objasnim gdje sam, što radim i kako mi je te da ju nažalost večeras neću moći voziti natrag u Rijeku, jer mi je za to potrebna sloboda koje sam lišen.

Vratili su me u ćeliju ali ne u br. 3 kako ne bih bio sam nego u br. 8 sa tri bad blue boysa koji imaju zabranu praćenja dinamovih utakmica uživo pa tu provode svaku subotu kada dinamo igra doma. Spekulirao sam da oni obožavaju pedere. Ni tijelo niti um me više nisu služili, trebalo mi je barem malo zraka. Doživio sam napad panike i klaustrofobije, boysi su pozvali portire, a ovi hitnu. Završio sam u poznatoj psihijatrijskoj ustanovi na Vrapču gdje su me od gospode u „plavom“ preuzeli gospoda u „bijelom“. Oni imaju rješenje za sve a rješenja drže u malim zagonetnim ampulicama pa su mi ubrizgali rješenje u dupe i dali mi da pojedem još jedno rješenje prije spavanja i pola rješenja ujutro. Dijagnosticirali su „situacijom uvjetovanu psihoneurozu“ a glavni psihijatar mi je toplo sugerirao da se vratim u ćeliju jer je na Vrapču atmosfera tri puta morbidnija. Kako su me „rješenja“ već prala po mozgu, pristao bih tada i na doživotni zatvor. Smrt pljuvačima, sloboda fašizmu!

Vratili su me u ćeliju br. 3 gdje su sad već bila dvojica privedenih sa Cvjetnog trga također zbog napada na sudionike pride-a. Jedan me čak prepoznao i rekao mi kako bi puno više najebo da sam telefonirao deset metara naprijed jer su me tamo čekali njih cijela banda. Zahvalio sam mu na informaciji i čudio se kako je mržnja u ćeliji opala, pošto smatram da su dosljedni svojim svjetonazorima vjerojatno su me trebali živog oderati u toj sobi gdje stvarno nemam gdje pobjeći. Sjećam se samo kako sam zatvorio oči i ujutro ih otvorio u istom položaju. Za doručak sam dobio paštetu i dve fete kruha, a kada sam priopćio da sam vegetarijanac te da li mi mogu pomoći, striko mi je rekao da si odvojim meso iz paštete. Pojeo sam kruh, a paštetu dao homofobima – supatnicima. Oko devet sati sproveden sam na sud gdje mi je pročitan iskaz potpuno drugačiji od onoga kojeg sam ja potpisao. Tamo je pisalo da sam optužen po članku 6. zakona o javnom redu i miru, da sam se na trgu ponašao problematično, nekoliko puta se pokusao fizički obračunati s napadačem te da sam pljunuo na policijskog službenika što se smatra izrazito drskim ponašanjem.
Pokušao sam se pobuniti protiv servirane optužnice ali mi je sudac na vrlo razumljiv način, ispod obrva objasnio da ću ako pobijem optužnicu morati ostati u pritvoru i čekati da se pojave svjedoci i da se postupak ponovi. Jedini svjedoci bili su „panduri“ na Cvjetnom koji bi vjerojatno stali u moju stranu. Još uvijek su me prala ona „rješenja“ sa psihijatrije od sinoć i onih pola „rješenja“ što sam pojeo ujutro uz kruh pa sam priznao sve šta tamo piše. Priznao bi i napad na predsjednika samo za malo svježeg zraka. Dobio sam 19 dana zatvora iliti-ga godinu dana uvjetne slobode te morao ostati u ćeliji do podne kako bi ispunio taj jedan dan zatvora i završio sa košmarom kojeg sam proživio.

Na izlazu sa suda opet su me dočekali novinari Jutarnjeg koji su bili izrazito ljubazni i uviđavni, popio sam s njima cugu te ispričao događaje. Otišao sam pronaći gdje sam parkirao auto i vratio se u svoju županiju. To je bila valjda cijena tog „pederskog“ ponosa kojeg sam tjerao na pride-u, a od sada dobro pazim gdje i kako pljujem. Čak ću i zubara upozoriti kada otvorim usta i kada mi stavi onu srkalicu za slinu, da se pripazi članka 6. zakona o javnom redu i miru. Sada stvarno vjerujem u poslovicu „ nikad se ne zna“!

Ivan

Otvorena pisma

Napisao/la Super User. Posted in Obitelj bez predrasuda

Dragi mama i tata,

došla su u našem odnosu neka teška vremena, vremena doduše koja vi ni ne primjećujete i za koje ne znate, dijelom mojoj krivicom, a dijelom vašim odbijanjem da vidite ono što vam je pred očima svaki dan. Već godinama mi nije lako, mučim se s odrastanjem, stvaranjem identiteta, razvijanjem u osobu kakva trebam biti, ali za razliku od većine mojih vršnjaka, djece vaših prijatelja i naših susjeda, osim par, ja se borim i sa mnogo većim problemom. Problemom stvaranja svog identiteta u društvu koje svaki dan pljuje, omalovažava, diskriminira, vrijeđa, gazi i napada one koji kao ja pokušavaju odrasti kao osobe pripadnici jedne nevidljive manjine. Moja manjina, moja vrsta skoro, je nevidljiva golom oku. Nije ju lako prepoznati iako se mnogi hvale da to mogu, no često griješe, čak se i ti tata hvališ da nas znaš prepoznati na kilometre, ali iz nekog razloga mene ne vidiš ili možda ne priznaješ. Mama, ti kao da vidiš nešto, osjećaš u mom glasu, u mom srcu, ali ne reagiraš čak i onda kada ti nudim odgovore i teme koji bi te naveli da mi pomogneš otvoriti se, razgovarati o tome.
Učili ste me iskrenosti, učili ste me da svako ima pravo biti onakav kakav je i da nas drugi trebaju takve prihvatiti. A kako me vi prihvaćate? Da li me vi vidite uopće.
Svaki dan se skrivam. Skrivam se u snovima u kojima me ljudi proganjaju kako bi me premlatili jer volim koga se ne bi smjelo. Skrivam se od trenutka kada se probudim ujutro, ne pričam vam o snovima iako me pitate, ne govorim vam s kime idem van, gdje idem niti da li imam nekoga u svom životu od koga mi srce poskoči i cijelo tijelo zadrhti. Ne mogu vam reći. Ne mogu vam reći zbog straha, straha da ćete me pogledati kao onaj muškarac prošli tjedan, ispod oka i zlobno te me u prolazu pljunuti. Strah me da ćete postupiti kao roditelji mog najboljeg prijatelja koji su njega izbacili iz kuće kada su saznali. Bojim se da me nećete više voljeti, da će te me izbaciti iz kuće ili kao roditelji jedne cure koju znam, zabraniti mi izlazak iz kuće i premlatiti me. Istovremeno ne vjerujem da biste tako reagirali, ne mogu vjerovati jer me učite o važnosti ljubavi, jer me odgajate u ljubavi. A opet, i njima su roditelji govorili da ih vole. Želim s vama razgovarati o svemu ovome, želim vam ispričati sve o mom životu, prijateljima i izlascima, otvorit vam vrata svojeg života te vas upoznati s curom koju volim. Samo ne znam kako. Ne znam kako da vam dođem i da vam kažem da ja, vaša kćer volim kćer susjeda koji žive dvije kuće od nas.

Kristina (28)


Naši roditelji nikada ali baš nikada ne bi se doveli u situaciju u kojoj se faktom nalaze da znaju što je u našim glavama. Meni je ultimatni životni cilj pojaviti se na ovogodišnjem prideu s majicom; mama da li ti je sad više fucking jasno??!
Moja mama nerijetko je u fazi slanja me kod psihijatra jer da kako ja tako „zgodna i pametna“ već 5 godina nemam dečka. Well, nasmijem se i kažem...nemam. Ona zna, ona mora znati, jer a) nije glupa, b) neke stvari su jednostavno preočite. Ali...ona jednako tako ne želi znati.
Moja prva gay sam izjava potječe iz 90-ih, imala sam jedva 9 godina kada sam se 1. puta zaljubila u curu. Na jednom plesnom natjecanju, nevermind. Uglavnom došla sam doma sva van sebe i pitala je: mama, jesam li ja zaljubljena u tu curu ili samo želim biti poput nje? Ona mi je, jasno kao i sve brižne majke po brzom postupku objasnila da samo želim biti poput nje.
Svojih prvih deset godina života provela sam, tada očito transrodna, želeći biti dečko, trčeći oklo s batinama i kratkom kosom, bojkotirajući svaku Barbiku šišanjem i farbanjem... te uzdižući u nebesa svaki svoj novi autić.

Došla su neka „teška vremena“ pred kraj osnovne, to više nije moglo tako, izvukli su me iz komandosica i strpali u traperice i čizme. Strašan je osjećaj ne osjećati se dobro u svome tijelu, sa svojim pokretima , izverziran do bola, pazeći da ti ne izleti kakav samo tvoj...pasmater. Kada se navikneš postane smiješno, biti svjesna sama sebe, pomirena sa sobom i činjenicom da je svaki moj iole ženstven pokret pokupljen od nekog  pedera.

Uživila sam se u „ženstvenost“ ...postala je dio mene, danas obožavam biti ženom. Iskreno, ja obožavam biti žena koja vodi ljubav s ostalim ženama.

S 15. postalo je očito i javno da sam bisexualna. Sa 17, život mi je spasio crol na kojega sam sasvim slučajno naletila. Već dobrih debelih 2 godine sam totalno out, loud and proud. Osjećam se sjajno. Nema više margina, ja sam ja. Kao da su me pustili iz nekog prokletog kaveza i dali mi da dođem do izražaja. Moji prijatelji fascinantni su ljudi tako da se rijetko tko zaustavio na onom običnom, nemam ništa protiv, oni su mlate ne oduševljeni. Muškarcima budi maštu, ženama ruši tabue.

Da moja mama zna koliko sam trenutno sretna ništa ostalo ne bi joj bilo bitno. Ponajmanje ono što će susjedi misliti.

Zašto joj nisam rekla? Eto nisam, iako ona je kriva za to. Ona zna da sam ja okružena gay ljudima i na to jedino ima reć: Pa ljubavi što si stalno samo s lezbama pa ljudi će misliti da si i ti lezbijka. Na što dobije odgovor...pa da... :rolleyes: smijeh.

Ja nemam prava priređivati joj šokove nakon 12-satnog poroda... i 19 godina hranjenja, razumijevanja i enormne ljubavi ali niti ona nema prava oduzeti mi nešto sveto, moju jedinu savršeno iskrenu ljubav, onu prema mojoj curi.

Moja stara pametna je žena... ona zaista samo želi da ja budem sretna, kada joj jednog dana to tako i prezentiram, kada joj kažem da nakon 5 godina soliranja imam prekrasnu poslovnu ženu od 28, najljepšu curu u gradu koja je situirana, pametna, zabavna , cijeni me , voli i potiče. Ja znam... ja znam da će moja mama inzistirati da je dovedem doma na ručak, jer ona od svih ljudi na svijetu najbolje zna da nije lako biti sretan. Da su rijetki oni koji mene mogu usrećiti i da ih se kao takve treba cijeniti.

U govor  ću jasno ubaciti i kraj jednog tvog texta: Hmm, :pametnafaca: pitanje koje se samo po sebi nameće i jednako tako samo po sebi traži odgovor je želimo li mi uopće imati posla s takvim velikim mozgovima poput lezbijki? Well, nisam sigurna dali je to najsretnije rješenje no ja povrh velike problematike koju mi nudi 48 % populacije, dakle muškarci a to su nespuštena školjka i smrdljive čarape naokolo, biram histeriju i pms, šta neka nam je barem dinamično, tako ćemo uvijek znati da smo živi dok ne naleti neka dovoljno luda da nas...ukoka.

Da, kada se sve zbroji i oduzme, ja uopće nemam potrebu za muškarcima, i da , mama, to je razlog zašto zadnjih 5 godina nisam bila u vezi ni sa jednim a poznajem ih i volim toliko mnogo... bit će da sam lezba, nikad ne znaš, nemoj misliti da se to događa samo drugim majkama...

Onda, kada kao moj najvjerniji fan shvati da postoji toliko objavljenih textova koje nikada nije vidjela, shvatit će, ona će shvatit da i kao moj najbolji prijatelj zna tako malo o meni, dok mnoge stvari znaju ljudi koji me uopće ne poznaju.

Mama, volim te.
But fuck it, I'm still gay. :)


Zašto me moja majka učila da uvijek govorim istinu, da budem dobar prema
svima, da budem pošten, da bi mi rekla kad sam joj priznao da sam gay da joj
je žao što se nisam ubio kad sam imao priliku, jer smeće kao ja ne zaslužuje
da živi?

Zašto mi je otac rekao da mu se gadim i da mu je žao što me ima?

Bili im život bio bolji da umrem, da ih poštedim sramote ili da nestanem
zauvijek iz njihovih života kao da nisam nikad postojao?

Zašto me tjeraju da se osjećam krivim za nešto što nisam izabrao - a i tko
bi izabrao nešto zbog čega će ga rođena majka mrziti? Ivan, 23


Dragi mama i tata,

žao mi je kao prvo što ovo ne mogu izrazit vama i pritom očekivati da ću naići na razumijevanje. Ustvari, ne tražim da me razumijete, samo bih voljela da ne ignorirate svaki moj pokušaj da izrazim sebe. Bilo bi divno kad bi mi dali priliku da vas konačno upoznam sama sa sobom. Ne znate koliko može boljeti kad vas doma, koje bi uvijek trebalo bit utočište, ne prihvaćaju. To nije nešto sto sam ja izabrala biti, to je nešto sto mi je određeno kao boja očiju. To nije nešto u čemu ste pogriješili. Zašto nas nitko ne pita na koji način mi to osjećamo? Zašto ste to odmah povezali uz pridjeve grijeh, perverzija, tajna...a ne znate da to sto osjećam osjećam jasno i čisto, prirodno i jednostavno, potaknuto iz srca. Da, vjerovali vi to ili ne...Nekad osjećam da ne mogu izrazit koliko mi je žao što si nikad nećemo dati priliku za lijepe odnose...Kad bi mi bar vi dali mrvicu podrške bilo bi mi se puno lakše nositi sa svime što društvo govori. Jer sjedila bih na školskom satu i slušala kako profesorica optužuje i mrzi dio mene i bojala se da slučajno ne sazna. Ali vi to ne znate, jer najlakše je ignorirati, nasmijati se kao da je riječ o dobroj šali, i skrenuti s teme...
Martina, 18


Dragi moj Tata!

Sjećaš li se neki dan kada sam bila bolesna, zvao si me i pitao: "Imaš li što za pojest?", "Ko će ti psa izvest van?", "Ko će ti otići do dućana?", "Ko će ti skuhat čaj, napravit med sa limunom, skuhat juhu,...?" A ja sam samo šutjela i mislila u sebi :"kaži mu, kaži mu, sad je možda vrijeme!" Ali nisam mogla..

Htjela sam ti reći da ja cijelo to vrijeme dok sam bila bolesna nisam bila sama. Ana je bila uz mene. Otišla je u dućan, izvela je psa, i baš kao i ti nekada, dok sam bila mala, skuhala mi je čaj, napravila med sa limunom, čak je i juhu skuhala (istina, nije kao tvoja, ali svejedno je bila ukusna).
 Inače, nisam ti predstavila Anu. Ana je moja djevojka! Mislim da je došlo vrijeme, da nakon 1 godine naše veze ti to znaš.

Nemaš pojma kako mi je ovo teško izgovoriti, iako je izrečeno samo u mojim mislima i na ovom papiru. Točno zamišljam tvoju reakciju obavijenu šutnjom, bezlični izraz tvoga lica i onaj tvoj prazan pogled pun razočaranja i neznanja. A ta tvoja šutnja toliko boli, a u isti čas osjećam kako negdje između nas stoje redovi neizgovorenih riječi i ostaju zarobljeni negdje u zraku. Sjećam se tog tvog izraza lica, kada sam ti prvi put rekla da mi se sviđaju djevojke. I onog tvog hladnog ironičnog odgovora: "Ma radi što hoćeš!", toliko hladnog da ga još uvijek proživljavam smrzavajući se.

Ali nemoj misliti da te prezirem zbog toga. Na žalost, relativno sam zadovoljna tvojom reakcijom. Ipak me nisi izbacio iz kuće, nisi mi rekao da sam bolesna, nisi me pokušao promijenit, nismo prestali komunicirat i nisi me nikada napustio.
I šta sad ja još želim???

Da li si se ikada zapitao jesam li sretna?
Nema veze ako nisi, ja ću ti ipak odgovorit. Nisam tata! A znaš li zašto? Znaš li ti uopće što znači sreća? Ne znaš, jer ju imaš svaki dan pored sebe, razbacuješ se njom nesvjesno. A ja ju uporno pokušavam ulovit i živjeti ne skrivajući se od tuđih pogleda punih prijezira i mržnje.
Moja sreća je Ana! I želim ti reći da sam prošli  vikend provela sa njom na Platku (a ne sa Deanom, kako sam ti rekla), želim ti reći da ju volim i da bi te voljela upoznati sa njom. Želim ti reći kako bi voljela da za Božić i ona prisustvuje našem obiteljskom ručku. Možeš joj čak staviti poklon ispod bora. Ili ne, možda je to previše? Želim ti reći još tako puno..

Sve ovo su moje male i toliko obične želje, koje nijemo stoje između tebe i mene, ali ti ih nikada ne želiš ćuti i dozvoliti mi da ti pokažem kako izgledam kad sam sretna.

Možeš li ih pokušati ćuti tata?

Tvoja N (32)


Draga mama,

..dugo sam bila mislila kako ću ti reci za svoju „drukčijost“. Zapravo nisam znala zašto je moja drukcijost pogrešna i u čemu sam to toliko drukčija, jer..svi smo mi različiti, drukčiji od drugih. Ipak, sve oko mene me je svakodnevno uvjeravalo da se ne uklapam, nisam mogla do tog osjećaja pripadnosti, nije bilo za mene mjesta tu..nevjerojatno je da me čak i oni koje me ne poznaju mrze i odbacuju. Nenormalno mi je bila najnormalnija riječ...iako su moji srednjoškolski dani bili sasvim normalni: učenje u zadnji čas, prijateljstva bez kojih ne možeš, traženje svog životnog puta, kašnjenje na zadnji bus, privlačnosti i ljubavi koje najednom postanu jako važne...
Nisam znala kako da priberem dovoljno hrabrosti da ti kažem kako sam ja jedna zamišljena, buntovna, društvena, zbunjena 17 i pol godišnjakinja. Koja se zaljubila konačno u pravu osobu, sad su iza mene nesretne ljubavi i krive procjene. Jer s njom mogu puno razgovarati, s njom mogu biti ja, najsretnije se smijem i ona me ne pokušava mijenjati. I prolazilo je vrijeme..godine..Možda najteži izbor za mene, ali bilo mi je lakše skrivati se i lagati o imenu. U međuvremenu upoznala sam i neke ljude kojima nije bilo potrebno lagati, koji su valjda znali neke duboke istine...
I onda..jedne večeri..ti si mi sama postavila pitanje. Vjerujem da mame uvijek znaju. Sjećam se da mi je srce stalo kad si me upitala da li se ja zaljubljujem u djevojke? Moj odgovor je bio tako težak i tako jednostavan: Da! Ovo „Da“ je odjeknulo činilo mi se daleko, kilometrima daleko... Užasna je bila ta večer, teška, plač, krivnja, da li je to zbog mog društva, da li je zbog tebe, da li sam trebala stroži odgoj.. Pokunjeno sam sjedila misleći. „Ništa od toga, ništa od toga mama....“ stvari su jednostavno takve... Na kraju si rekla da me unatoč svemu prihvaćaš i voliš jer sam tvoje dijete. I možda to zvuči kao happy end ali za mene je to bila rečenica koja me najviše zasmetala. Učinilo se kao da sam monstrum, ali eto, mama me ipak voli...! Burno sam reagirala...
I to sam ti zapravo htjela reći mama.... žao mi je što sam burno reagirala. Žao mi je što nisam shvatila koja je veličina u tvoj prihvaćanju. Hvala ti na toj podršci! Bila sam spremna otići jer bez razumijevanja naš odnos bi bio samo mučenje. Mislila sam da su mi s darom života roditelji dali i dar razumijevanja. Ali ne, to nije tako. Mnogi koje znam stranci su za svoje roditelje, a njihovi će ih roditelji nastavljati udaljavati svojim riječima. Zato, tvoja želja da razumiješ nešto što ti je bilo strano, želja da mi budeš podrška nešto je što danas izuzetno cijenim i na čemu ti se uvijek iznova zahvaljujem. Sve to me je učinilo boljom osobom...a mi smo zajedno uspjele naći put kroz ovaj svijet u kojem su sebičnost i nerazumijevanje izgleda sasvim normalni.  Danijela (34)



Ni dan danas ne mogu shvatiti zašto sam onoga dana postao netko drugi za vas. Postao sam gej. Iako sam za sebe uvijek to bio i nikada nisam postao, za vas sam najednom postao nešto drugo. U samo jednom satu prestao sam biti sin, onaj vaš Marin, sasvim solidan brat, kako sami kažete s istančanim smislom za pravdu ali s malo smisla za „ispeci pa reci“, nedovoljno uredan i tako dalje... O tome da sam ja gej pričalo se samo jedanput, kad sam vam rekao. A do danas šutilo se više puta, zapravo stalno. Moji prijatelji više ne dolaze kod mene jer svakog gledate ispod oka, kao „Je li i on gej?“. „E pa, nema nas tako puno“- najradije bih tada rekao. Kad je na TV-u neki film ove tematike, možemo rezati nožem neugodnost u našoj kući. Mogao bih nabrajati još stotine takvih situacija...
Pomalo se šalim pišući vam jer zapravo ne znam kako da napišem koliko se osjećam odbačeno i koliko ne razumijem vašu šutnju. Žao mi je ako sam vas iznevjerio. Iako duboko u sebi ne znam zašto se od mene očekuje da vas razumijem, a vi me gledate kao da sam najgori neprijatelj i ne pokušavate razumjeti. Gotovo sam cijeli život krivio sebe, mislio da nešto nije u redu sa mnom... Tako su bar mislili svi oko mene. Ali onda sam se našao pred dva puta: ili završiti s ovim životom ili ga nastaviti živjeti. I uz silan trud da nađem u čemu sam to tolika greška prirode, izrod, nisam to mogao naći.
Teško mi je bilo prihvatiti da nisam kao većina oko mene. Ali sam se izborio za to. A vi ne pokazujete ni mrvicu truda, ne zanima vas da razmislite u čemu vas to vrijeđam ili što činim loše sebi ili drugima... što je to tako zlo?
Trudim se prihvatiti sve to... Ipak, ako ćemo skroz iskreno, stalo mi je da me volite. Stalo mi je da imam roditelje s kojima ću osjećati bliskost. To je valjda obitelj... Radim na tome da me vaše odbacivanje ne boli. Da vas ne trebam u životu i da ne trebam vaše prihvaćanje.
Možda kad odem, bit će lakše. Tražim načina samo ova država kao da je zatvorila sva vrata onima koji žele živjeti sami... Svejedno, najjeftinija varijanta bilo čega bit će manji zatvor od ovoga. Kad vam budem dalje možda će vam biti i manje bolno. Gej više neće biti u vašoj kući.
Ma da, jednom ću totalno iskorijeniti tu potrebu da me volite i da budemo obitelj... A onda i onu da želim da budete dio moje obitelji...

Kristijan


Ne znam kako da sad to objasnim... Bojim se da će biti puno vike, povrjeđivanja, a mene će se izložiti kao glavnu metu... Misli su mi u neredu.... ne znam. Nekad mi se činilo da želim promijeniti spol. Sada više ne mislim tako, iako mi povremeno još uvijek pada na pamet...
Ljude zbunjuje moj izgled. Često me ne gledaju dugo, ne znam da li zato da njima ili meni ne bude neugodno. Nekad se dobro nosim s tim (valjda uz prkos i ponos), a nekad me je jako strah...naročito onih visokih ćelavih. Jednom su (naravno u čoporu) krenuli za mnom, jedan me uhvatio i rekao da najbolje da me skinu pa će se vidjeti što sam. Počeli su me navlačiti... Još uvijek to znam sanjati s razlikom što u snu ne uspijem pobjeći. Pa zašto ih toliko smeta moj izgled?
A i vas smeta. Odmalena je sa mnom bilo drukčije. Vi ste pokušavali puno vremena kroz neku odjeću ili neko ponašanje odrediti što ja to i kako trebam živjeti... Nije išlo. Pa ste odustali. Sad mislite da bi psiholog mogao pomoći vašem neuravnoteženom djetetu. Samo što je psiholog na „mojoj strani“. Srećom da ima i takvih.
Za sebe kažem da sam trans... nije da osjećam da je moj spol suprotan od onog kako se osjećam. Nije da osjećam da se ponašam u skladu sa svojim spolom. Jednostavno negdje to „žensko“ i to „muško“ nisu mene dopali. Niti jedno niti drugo. Volim razgovarati s ljudima koji me razumiju... Tad i spol i rod diskutiramo do zore i prevrćemo sve moguće uzroke i društvene sustave otkrivajući što vodi čemu i kako nas to društvo trpa u obrasce, „misaone ćelije“ u kojima nam nije dobro. Na kraju svega, ja samo želim da me svi ostave na miru....Moja osobnost nikoga ne ugrožava. Nekada se tješim da je dobro da ne živim u primitivnoj sredini. Ali zapravo, nisam ni daleko...
U svakom slučaju, hoću vam reći da se ja nikad neću sramiti svog djeteta kao što se vi sramite mene. Sjest ću s njom ili njim i pričati o svemu. Znam da neću sve razumjeti, niti to itko može. Ali neću dopustiti sebi tvrditi da iza najdalje točke koju vidim na horizontu na postoji ništa.

Vanja (23)

Dragi starci,

Sjedim već poprilično dugo ispred praznog papira pokušavajući sročiti što bih vam sve željela reći.. i mislim si.. upravo to.. koliko bi bilo lakše da me znate i želite slušati i koliko bi lakše bilo živjeti da svojim najbližima mogu otvoreno govoriti o sebi, o tome koliko sam sretna ili zašto sam toliko očajna i tužna. Znam, mama, da sumnjaš da sam lezbijka.. ali ne daj Bože to na glas izgovoriti, jel' da? Koliko bi tvoje prividno sigurne temelje poljuljalo da o tome progovorimo.. ili možda da ponešto o tome naučiš? Eee, znam, znam, nije se lako oduprijeti društvu u kojem živimo i prihvatiti nešto drukčije od većine kada ti to isto društvo nameće kako se trebaš ponašati, što i prema kome moraš osjećati, kako trebaš izgledati i kako se oblačiti.. znam da nije lako, ja se s time borim cijeli svoj život.. još od vrtića svaku večer s time liježem i s time se budim.. ali pustimo to sada, ja znam da vi mene volite najviše na svijetu, ali ne mogu se oduprijeti tome da mi se svako toliko ne pojave pitanja poput: Koga vi zapravo volite? Da li neku sliku mene koju ste si stvorili, ili..? Zašto me nikada, ali baš nikada ne pitate zašto sam danas toliko sretna? Ili zašto sam tako tužna? Zar vas to zbilja ne zanima ili se bojite odgovora? Zašto meni nikada ne zaželite lijepi provod kada izlazim van ili odlazim na neki izlet a bratu svaki put?

A ja često gorim od želje da vam ispričam kako mi je lijepo bilo.. gorim od želje da s vama podijelim koliko sam sretna što imam pored sebe nekoga poput nje koja me voli, eto, baš takvu kakva jesam! Da, dragi moji, ta osoba čije ime nikada ne spominjemo, to je moja djevojka koju toliko volim, s kojom se smijem i s kojom plačem, koja mi je najveća podrška i koja me inspirira da budem ono što zbilja jesam..

Voljela bih da ju upoznate, sigurna sam da bi vam se svidjela.. samo kada bi stvari bile jednostavnije (kao što u biti i jesu, samo vi to ne možete vidjeti jer ste toliko daleko..).
Sigurna sam da oboje sumnjate u moju seksualnost, jer logično je, imam toliko godina, nemam dečka.. (zapravo po pravilima, već bih trebala imati muža i barem dvoje djece).. i baš zato mi se učini da neke stvari radite namjerno.. ne prođe niti jedan film ili serija u kojoj se pojavljuje neki lik homoseksualne orijentacije a da vi nemate otrovne komentare tipa: kako je bolestan/na, perverznjakuša, pederčina, odvratna lezbača i sl. Da li znate da me svaki put kada to izgovorite svjesno ili nesvjesno, ubodete duboko u srce? Jer to je moj život, to su moji osjećaji.. i znam da u tom trenutku tako i o meni mislite.. a to boli, jako boli.. i ne znam što mislite s time postići?! Moram vam reći da ćete s time postići to da ću vam nestati iz života, a znam da to nije ono što želite.. ali između ljubavi, uvažavanja, poštivanja i vrijeđanja, omalovažavanja, tuge.. dragi roditelji, ja ću odabrati ovo prvo!

Kažu da je obitelj uvijek sigurna luka, e pa najdraži moji, ne dajte da ja u svojoj pred vašim očima potonem…  

Ivana


Dragi roditelji,

                     Od svoje petnaeste godine razmišljala sam kako da vam kažem tko sam, kako da vam na najblaži mogući način kažem koga volim i upoznam vas s njom. Bojala sam se da ćete se užasno ljutiti, da ćete biti povrijeđeni, izbaciti me iz kuće i ono najgore da me nećete više voljeti. Sjedila bi kao zaleđena svaki put kada bi se na televiziji, radiju ili novinama spominjala homoseksualnost i slušala vaše komentare kako je to bolesno, kako se širi kao pošast sa zapada i kako li ti roditelji odgajaju djecu da ispadnu tako loši, neprirodni.
U neku ruku nisam mogla vjerovati da su osobe koje to govore iste one koje su mene oduvijek podizale s ljubavlju i pružale mi sve što mi je trebalo u životu. Bili ste strogi, ali pravedni i naučili me toliko toga što mi je u životu važno. Vođena time, vašim osjećajem za pravdu i ljubavi, sa 18 sam vam godina rekla za svoju seksualnu orijentaciju i da sam u vezi s Jelenom već 2 godine. Bilo mi je lakše reći vam odmah obje stvari jer je njeno ime unosilo sigurnost u mene, a i činilo mi se da će vam nešto ljudsko u cijeloj toj priči o seksualnoj orijentaciji pomoći da se bolje snađete s novom informacijom.
Želim vam zahvaliti što ste me saslušali tada prije 15 godina, znam kakav je to napor morao biti. Najvjerojatnije gotovo jednak mojem dok sam odrastajući pokušavala shvatiti da li privlačnost koju osjećam prema curama mogu ugurati u ladicu prijateljstva ili ne, gotovo jednak strahu, prijeziru prema sebi i tuzi kada sam napokon priznala sebi da se radi o ljubavi prema curama, a ne o prijateljskim osjećajima. Mora da ste se osjećali ako da želite da vas zemlja proguta, niste vjerovali da se to događa bas vama, ne vaše dijete, ne vi. 
Hvala vam što niste preburno reagirali taj prvi trenutak. Na tome ću vam uvijek biti zahvalna bez obzira na to što od tada nismo razgovarali o ničemu osim o mom školovanju i poslu. Ipak ste ostali tu. Nije lako kada vam se promijeni slika koju ste imali o svom i mom životu.
Žao mi je što se niste bolje nosili s podatkom o mojoj seksualnoj orijentaciji. Žao mi je što vas to još uvijek sprečava da budete dio mog života u potpunosti. Žao mi je što ne poznate moju partnericu, što niste upoznali svog unuka i što niste nikada dozvolili da vam dam sve što mogu od sebe. 

Marinela, 33


Mama, nisam bolesna, nisam protiv prirode, nisam nastrana. Molim te prihvati me i nemoj biti loše zbog toga što jesam. Stalno mi kažeš da hoćeš da budem sretna, ali ne mogu biti sretna kad znam da si ti nesretna zbog toga što jesam. Možemo živjeti lijepo, sretno i u miru, samo me prihvati.. molim te…

Marija


Draga mama,

            Ne znam od kuda potreba da ti napišem nešto, da ti prenesem dio svojih razmišljanja. Nekako mi se čini da danas rijetko kada uspijemo razgovarati,  ada se ne radi o svakodnevnim stvarima i problemima. Svako ima nešto svoje. I često te ne želim opterećivati dodatnim razgovorima i dodatnim temama ili vraćati na nešto o čemu smo već razgovarale. Samo bi htjela ovom prilikom zahvaliti ti od srca i potpuno na ljubavi koju mi pružaš iz dana u dan i koja se nije promijenila bez obzira na sve moje gluposti odrastanja, a niti kada sam ti rekla da volim cure. Hvala ti što me voliš potpuno i što voliš i moju partnericu. Hvala ti što si uz mene kroz lijepa i teška vremena i što si utjelovljenje onoga što riječ mama i treba predstavljati.
Ako je ikada roditeljska ljubav stajala za apsolutnu bezuvjetnu ljubav – ti si primjer pravog roditelja. Ti si mi i mama i tata i drugačije ne bi ni željela da stoje stvari. Bolje ne može. Hvala ti na životu, hvala ti na ljubavi.
Nadam se da ću uskoro i ja biti takva mama. 
S ljubavlju, Arina


Draga nona,

            Nažalost nisi više sa mnom, nisi na ovom svijetu i siromašniji smo svi zbog toga. Osjećam prazninu koju si ostavila za sobom svaki dan i ne vjerujem da će ikada biti drugačije.
Nas dvije smo imale buran odnos od dana kada sam se rodila najvjerojatnije. Drugačija su vremena bila kada si ti odrastala, drugačije vrijednosti. No, ono što sam uvijek obožavala kod tebe je da si se kretala u korak s društvom, stalno čitala, stalno učila o tome što se događa u svijetu. Nisam znala kako ćeš prihvatiti moju seksualnu orijentaciju, da li ćeš razumjeti ili će to dovesti do svađa koje smo i znale imati. Nisam bila sigurna da li ti, sa svojih 82 godine, možeš prihvatiti tako nešto budući te je društvo učilo da to nije normalno niti prirodno. Kako sam se iznenadila, iako u neku ruku nisam očekivala suprotno, kada si samo zatražila objašnjenje što je to lezbijka, bez da uđeš u uvjeravanja kako to nije dobro, kako mi treba muškarac, itd. Od tog dana na dalje neprestano si me iznenađivala. Pitala si me da ti objasnim seksualne manjine i rodne manjine, da ti pričam o ljudima s kojima se družim i jedva si dočekala da upoznaš moju curu. Nitko ju nije prihvatio kao ti. Ta toplina s kojom si o njoj pričala grijala nam je srca. Ne možeš ni zamisliti koliko mi nedostaješ i koliko su te tvoje jednostavne geste meni značile. I da mi kroz život nisi bila tako dobra i da te nisam toliko voljela, samo to bilo bi dovoljno da zaboravim na bilo što loše među nama. Hvala ti nona. Žao mi je da više nisi s nama i da nećeš imati priliku vidjeti moju djecu, a tako sam htjela da doživiš praunuke. Hvala ti na ljubavi i svemu što si mi bila. Hvala ti i na svakom ručku, ti znaš na što mislim.
S ljubavlju, Arina

Dragi mama i tata,

znam da ste sigurni kako ovo ne pišem ja; homoseksualnost se događa drugim obiteljima, a ne obiteljima poput naše.
Svaki dan svjedočim ljubavi u našoj obitelji, ali meni nije dozvoljeno voljeti.
Ja sam, naime, zaljubljena u ženu.
Budući da je svaka osoba ljubav koju daje drugima, mene kao da nema.
Pitate me zašto sam tužna. Tužna sam jer svoju ljubav prema V— ne mogu podijeliti s vama jer vas ne želim povrijediti. I ja sam samo ljudsko biće, i treba mi ljubav.
Kako svoju ljubav ne smijem iskazati, ostaju mi dvije mogućnosti.
Prva je da odem daleko od vas, tamo gdje ću moći biti ono što jesam; ono što ne znate ne može vas povrijediti. Nećete me viđati i neću biti kraj vas ako me budete trebali, ali ću ostati "savršena".
Druga je da se predam ovom osjećaju boli, beznađa i straha, i ubijem se.
Često razmišljam o jednoj pa o drugoj opciji i već devet godina razmišljam što učiniti. Nadam se da ćete me voljeti ovakvu kakva jesam, bez obzira na to koga volim.
Prihvatite me i ostanimo zajedno.

Voli vas vaša
Ariana (24)

hej mama...
boli me tvoje nerazumijevanje.... bar tebi ne bi trebala objašnjavati što znači voljeti.
dogodilo se da sam zavoljela NJU. i bila sam SRETNA.
zar nije to ono što je važno??
 
stari, hvala ti.
nikada neću zaboraviti dan kada sam ti priznala da ju volim.
tvoj zagrljaj mi je potvrdio da imam pravo na svoje izbore,
koji ne moraju uvijek biti u nekim okvirima..
 
( i za moju sestru...)
dear little sister..
sada si već i viša od mene.
želim ti samo reći da ćeš zapravo narasti tek kada prihvatiš i dopustiš svijetu da bude RAZLIČIT.
Tina


Mama,

Puno je godina prošlo otkada ti pokušavam reći ovo što ću ti sada napisati u ovome pismu. U pismu, kojega ti možda nikada neću dati.
No, nadam se da ću jednom ipak skupiti dovoljno hrabrosti da ti ga dam.
Uopće ne znam kako da ti to kažem, ne znam ni koje bi riječi koristila, da te što manje povrijedim i da me ti možda bolje razumiješ u svemu tome.
Mama, ja volim žene!
Mama, ja sam lezbijka!

Sigurno si sad u šoku, nakon ovih mojih riječi.
Ne znam, mama što bih ti rekla, jedino da sam to jednostavno ja i da jedino uz ženu mogu ostvariti svoju sreću.

Puno sam i previše godina živjela u strahu i mržnji prema samoj sebi, u nadi da ću jednog dana samo umrijeti ili skupiti dovoljno hrabrosti oduzeti si život i tako olakšati muke i sebi i drugima.
Ali više ne! Ja želim živjeti, želim živjeti ono što jesam, onakva kakva jesam, samo želim biti sretna.

Sjećaš li se, kada sam se kao dijete pokušala ubiti nekoliko puta? Drugi problemi i naš težak život, bili su samo izlika za to. U meni je bilo još milijun muka i pitanja i sve je to jednostavno bilo previše za mene.
Samo se nadam da ćeš me barem nekako moći razumjeti i istinski mi željeti sreću.

Tata, nadam se da me ti puno bolje razumiješ i nadam se da se ponosiš mnome.
Nekako osjećam da ti, gledajući odozgo puno "bolje" možeš vidjeti neke stvari..

Tanja


Za roditelje

Napisao/la Super User. Posted in Obitelj bez predrasuda

 

RODITELJI I OKOLINA

Za roditelje je coming out djeteta težak i odvažan proces. Kako će se taj proces odraziti na njih ovisi i o tome koliko će se sami potruditi te koliko otvoreni mogu biti.
Mnogi roditelji/članovi-ce obitelji nastoje zadržati ovu „tajnu“ unutar obitelji. Roditelji/obitelji nemaju podršku okoline (društva) i strahuju od svog coming outa drugima. Kod nas, većina roditelja prolazi sama kroz ovaj proces (od prvog šoka, preko krivnje, do početka prihvaćanja). U Hrvatskoj nije dovoljno razvijen sistem podrške, nema grupa za podršku za roditelje (članove/ice obitelji) LGBT osoba, te nema dovoljno literature ili informativnog materijala na hrvatskom jeziku.

Ako su roditelji u fazi postepenog (ili potpunog) prihvaćanja djeteta, roditelji polako počinju shvaćati kako je bilo djetetu razgovarati o svojoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu/izražavanju, jer se u ovoj fazi već polako počinje stvarati pritisak oko njihovog vlastitog coming outa. Sama po sebi nameću se pitanja poput: Kako se ponašati s ostalim članovima/cama obitelji? Da li im reći? Da li reći prijateljima? Što će susjedi reći? Kome reći, na koji način, kako se nositi s raznim pitanjima okoline?

Odluku da se kaže članovima/cama obitelji, prijateljima, susjedima, itd. treba donijeti u dogovoru s djetetom; potrebno je razgovarati s njom/njim i vidjeti kako se ono osjeća po pitanju otkrivanja njegovog/njezinog identiteta.

Preporuča se da roditelji razgovaraju o seksualnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu, odnosno rodnom izražavanju djeteta s drugima tada kada su sigurni u vlastite osjećaje i informirani o ovoj temi. Tako će najbolje moći pomoći drugima da shvate da su predrasude protiv homo/biseksualnosti, transrodnosti i/ili transeksualnosti zasnovane na neznanju i strahu. U suočavanju s okolinom, vrlo je vjerojatno da će se roditelji susresti s nerazumijevanjem i diskriminacijom, osjećajem straha od negativnog izražavanja predrasuda, osjećajem srama, željom da se izbjegne ova tema, potrebom da drugi razumiju, itd. Važno je da roditelji budu pripremljeni na to te da nerazumijevanje drugih ne utječe otežavajuće na njihov proces prihvaćanja djeteta.

Roditelji se trebaju osjećati ugodno kada se radi o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu/izražavanju svoje djece. Trebaju osjećati ponos svojim djetetom,  hrabrost da ne skrivaju njezin/njegov LGBT identitet i razviti načine kako mogu podržati svoju djecu. Unatoč pozitivnim promjenama u stavovima i ponašanju prema LGBT osobama, roditeljima neće biti lako kada čuju pogrdne i bezosjećajne komentare upućene djetetu. Za roditelje je važno da znaju  da je ono što drugi misle daleko manje važno njihovom djetetu od onoga što oni misle. Roditeljska podrška, ljubav i razumijevanje, usprkos mogućem početnom šoku i neznanju, odlučujući su za ispunjeniji, sretniji i slobodniji život djeteta.


Istraživanje provedeno među heteroseksualnim roditeljima i rođacima koji imaju dijete ili člana/icu obitelji koje je gej muškarac, lezbijka, biseksualna osoba.  
Rezultati pokazuju sljedeće:

  • podupiru prijašnja istraživanja koja ukazuje da je homofobija u vrlo bliskom odnosu, vezana je i podudara se s tradicionalnim rodnim/spolnim ulogama i stereotipima
  • religioznost roditelja i članova/ica obitelji kao i vrijeme koje je prošlo od kad roditelji znaju za seksualnu orijentaciju djeteta povezani su s razinom njihove homofobije. Što duže osoba zna za djetetovu seksualnu orijentaciju, to je manje homofobična.
  • roditelji s izraženom homofobijom su oni kod kojih su značajno izražene rodne/spolne uloge i stereotipi vezani uz njih; koji su više religiozni i konzervativni te su manje vremena upoznati s orijentacijom djeteta
  • lezbijke, gej i biseksualne osobe kojima su roditelji upoznati s njihovom seksualnom orijentacijom izvještavaju o boljim i pozitivnijim odnosima s roditeljima u odnosu na one kojima roditelji nisu upoznati


KAKO PODRŽATI SVOJE DIJETE (ILI ČLANA/ICU) OBITELJI  KOJE JE LEZBIJKA, GEJ MUŠKARAC, BISEKSUALNA ILI TRANSRODNA OSOBA

Ono što svaki roditelj, član/ica obitelji ili prijatelj LGBT osobe mora imati na umu je da je otkrivanje seksualne orijentacije ili rodnog/spolnog identiteta proces koji traje. Potrebno je vrijeme da sve „sjedne“ na svoje mjesto. Ne postoji pravi ili krivi način kako o ovome razgovarati ili kako se nositi s tim, ali svakako je dobro preispitati svoje osjećaje i o njima razgovarati koliko god bilo teško ili neugodno, nikako ih skrivati ili poricati.
U početku je moguće da se u roditeljima ili članovima/cama obitelji pojavi osjećaj gubitka, sličan onome kao kad izgubite blisku osobu. Međutim, ne radi se o gubitku osobe, jedina stvar koju se gubi je slika o toj osobi i razumijevanje za koje se mislilo da postoji. Iako ovaj osjećaj „gubitka“ može biti jako težak, zapravo, članovi/ce obitelji su dobili  priliku za novo, dublje i istinitije razumijevanje nekoga do koga im je stalo.

Uvidite povjerenje koje vam dijete iskazuje
Dijete ili član/ica obitelji je, možda u strahu od vaše osude i prezira, vjerojatno na  mukotrpan način uspjelo da to ostane skriveno sve do ove faze. Njegova odluka da s vama bude otvoreno i iskreno zahtijevala je izuzetno mnogo hrabrosti, ljubavi, povjerenja i predanosti koje osjeća povezano s vama. Vaša početna reakcija će vjerojatno biti šok, ali sada je na vama da usporedite vlastitu hrabrost, predanost, povjerenje i ljubav prema osobi iz obitelji sa svojim strahovima i predrasudama.
Samim time što vam se dijete ili član/ica obitelji povjerilo, to znači da je primilo vašu poruku da ste tu za njega i da vam se može obratiti. Recite djetetu da vam puno znači što može biti iskreno/a s vama, podržite ju/ga u želji da vam prestane lagati i skrivati se, iako se možda u tom prvom trenutku borite s vlastitim predbacivanjem. To će otvoriti vrata daljnjoj komunikaciji, podržati dobar odnos s djetetom, te potaknuti proces prihvaćanja i razumijevanja.

Pitajte što vas zanima
Nemojte osuđivati već postavljajte pitanja koja vas zanimaju. Iako se u prvom trenutku svaka riječ može činiti neprikladnom i zbunjujućom, ovo je dobar način kojim možete premostiti vlastite barijere i pružiti osobi osjećaj da vam je stalo. Ako vas zanima pitajte što za nju/njega znači njezina/njegova (npr.) biseksualnost i sl. Na taj način olakšat će se napetost ovog razgovora i vi ćete dobiti priliku bolje razumjeti njezino/njegovo iskustvo kao npr. biseksualne osobe.

Izrazite svoje prihvaćanje
U otkrivanju svog LGBT identiteta, osoba će biti koncentrirana na vaše riječi i reakcije. Možda ćete reći nešto čime ćete ju/ga udaljiti, izraziti neutemeljene strahove, vlastite predrasude ili sl. Ne odustajte, recite osobi da vam pokuša pomoći da razumijete.
Prihvatite izazov da odete preko granica naučenih stereotipa o seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima/izražavanjima. Pokažite prihvaćanje kroz afirmativne komentare, želju da saznate više i razumijete, otvoreno razgovarajte i o onim dijelovima gdje osjećate strah i nerazumijevanje, ne prosuđujte naprečac; stvorite prostor za međusobno uvažavanje.

Ovo je također prilika da budete uzor drugim roditeljima i članovima/cama obitelji. Što više ljudi pokazuje prihvaćanje i poštovanje prema različitim seksualnim orijentacijama i rodnim/spolnim identitetima, to je lakše drugima naučiti činiti to isto.

Korisni savjeti o tome što je poželjno, a što nepoželjno činiti kod saznavanja o homo/biseksualnosti ili transrodnosti djeteta, člana/ice obitelji (ali i prijatelja).

 

  • Pokažite osobi da vam je stalo da znate o njenom životu i iskustvima i otvoreno razgovarajte s njom/njim o svemu što vas muči
  • Informirajte se o LGBTIQ tematici, naučite više o životu LGBT osoba; koristite literaturu, izvore na Internetu, materijale udruga koje se zalažu za prava LGBTIQ osoba...
  • Ne ustručavajte se porazgovarati sa stručnom osobom ako osjećate da će vam to pomoći; psiholozi/ginje bi vam trebali/ pružiti objektivne informacije
  • Prihvatite odgovornost za vaše negativne reakcije, ne okrivljujte za njih dijete ili člana/icu obitelji
  • Budite podrška vašem djetetu, članu/ici obitelji (ili prijatelju/ici), razvijte povjerenje pomažući joj/mu da uspješno živi svoj vlastiti životni put
  • Ne sramite se homo/biseksualnosti ili transrodnosti osobe iz vaše obitelji, razvijte ponos i pokažite razumijevanje
  • Ako se osjećate povrijeđenima ili ljutima, otkrijte koji se osjećaji kriju u pozadini ovoga i radite na njihovom razumijevanju i smanjivanju
  • Ispitajte vaše stavove o homo/biseksualnosti ili transrodnosti i uložite napor da vaša negativna mišljenja i predrasude promijenite kroz informiranje i sl.
  • Pokažite podršku na način da ćete se otvoreno suprotstaviti homo/bi/transfobiji u okolini i društvu
  • Štitite svoje dijete ili člana/icu obitelji od diskriminacije
  • Poštujte njegovo/njezino pravo da voli i bude voljen/a

  •  Ne okrivljavajte svoje dijete, člana/icu obitelji ili njegovo/njezino društvo zbog vaših vlastitih osjećaja
  • Ne požurujte proces razumijevanja seksualnosti ili rodnog/spolnog identiteta- izražavanja vašeg djeteta ili člana/ice obitelji
  • Ne iznosite stavove da s vašim djetetom ili članom/icom obitelji nešto nije u redu radi drukčije seksualne orijentacije ili rodnog/spolnog identiteta-izražavanja.
  • Ne kritizirajte ga/ju zato što je drukčiji/a od vas
  • Ne pokušavajte prisiljavati dijete ili član/icu obitelji da se ponaša kako biste vi to htjeli
  • Nemojte okrivljavati sebe
  • Nemojte zahtijevati da vaše dijete ili član/ica obitelji žive u skladu s vašom idejom o tome kakav muškarac ili žena trebaju biti
  • Ne diskriminirajte ju/ga
  • Nemojte ju/ga onemogućavati da ima veze s osobom istog spola i ne pokušavajte raskidati te veze
  • Ne inzistirajte na tome da su vaši moralni stavovi jedini ispravni
  • Nemojte ignorirati njezinu/njegovu potrebu da razgovara s vama


Kako bi ispitali vlastito prihvaćanje vašeg djeteta (ili člana/ice obitelji) koje  je  lezbijka, gej muškarac, biseksualna, transrodna ili transeksualna osoba, postavite si nekoliko pitanja…

  • Da li vam je neugodno u društvu partnera ili partnerice vašeg djeteta ili člana/ice obitelji?

Da li bi vam bilo ugodnije da je partner/partnerica suprotnog spola? Kako se osjećate ako je vaše dijete sa svojim/om partnerom/icom zagrljeno u vašoj blizini? Smeta li vas ako otvoreno pokazuju svoje osjećaje ili pričaju o njihovoj vezi? Ukoliko vam je neugodno, zapitajte se zašto je to tako.

  • Da li vam smeta otvorenost (po pitanju seksualne orijentacije ili rodnog/spolnog identiteta) vašeg djeteta ili člana/ice obitelji?

Da li vam je neugodno ako se vaše dijete otvoreno identificira kao lezbijka, gej muškarac, biseksualna, transrodna ili transeksualna osoba? Mislite li da se na takav način „razmeće“ svojom seksualnošću i rodnim/spolnim identitetom? Ako da, promislite zašto tako ne razmišljate i u odnosu na heteroseksualnu populaciju. Vjerojatno to ne primjećujete - heteroseksualne osobe se u javnosti drže za ruke, ljube, u svakoj reklami heteroseksualni par reklamira najnoviji parfem, odjeću ili slično, gotovo svaki film baziran je na heteroseksualnim odnosima, heteroseksualne osobe otvoreno pričaju o svojim vezama, spominju partnere/ice... Bi li to nazvali razmetanjem? Drže li te osobe svoju heteroseksualnost za sebe i pokušavaju li je sakriti? Ako ne, zašto bi onda osobe homo/biseksualne orijentacije i transrodne/transeksualne osobe trebale to skrivati?
Da li vam je neugodno kad se vaše dijete ili član/ica obitelji ne ponaša i ne izražava u skladu s rodnim ulogama dodijeljenim njegovu/njezinu biološkom spolu? Da li osjećate sram zbog toga što vaše dijete ili član/ica obitelji ima potrebu modificirati/promijeniti spol?


  • Mislite li da bi trebalo ozakoniti homoseksualne brakove?

Po zadnjim istraživanjima u Hrvatskoj , više od 50 % roditelja smatra da njihovo dijete ukoliko bi bilo homo/biseksualne orijentacije ne bi trebalo imati ista prava kao oni sami (pravo na brak, usvajanje djece, i sl.). Ovakvi stavovi duboko su vezani za našu društvenu realnost, usađena su nam pravila i norme o tome što je brak i kako bi on trebao izgledati (zajednica muškarca i žene, služi prokreaciji i podizanju djece), itd. Na sreću, mnoge države prepoznale su diskriminaciju u zakonima te ih počele mijenjati kako bi pravo na brak bilo omogućeno svim ljudima, bez obzira na spol, rod ili seksualnu orijentaciju.

  • Osjećate li nelagodu pri pomisli na seksualni odnos između dvije osobe istog spola?

Čovjek je seksualno biće i nema neke razlike između heteroseksualnih i homoseksualnih osoba u iskazivanju i izražavanju svoje seksualnosti. Seksualni odnos je prirodno iskazivanje ljubavi, privrženosti i predanosti između dvije osobe. Razmislite o tome zašto pravite razliku (ako pravite). Zapravo bi bilo čudno kada bi homoseksualna osoba rekla da ne želi voditi ljubav s osobom koju voli, jer nekim ljudima to nije u redu. 

  • Možete li bez problema koristiti riječi poput «lezbijka», «gej», «transeksualna osoba», «queer»?

Ako vam ove riječi stvaraju nelagodu i izbjegavate ih koristiti, razmislite zašto. Vjerojatno je to zato jer imaju neku negativnu konotaciju duboko u vama. Da li zaista povezujete vaše dijete ili člana/icu obitelji s takvim negativnim konotacijama? Ova uvjerenja su kulturno-sociološki nametnuta, a u temeljima im je diskriminacija i nema potrebe da ih vi dalje reproducirate, budući su ona sasvim pogrešna.

Na kraju, imajte na umu važnu činjenicu - ništa se ne mora mijenjati sa saznanjem o homo/biseksualnosti, transrodnosti ili transeksualnosti vašeg djeteta ili člana/ice obitelji, osim ako joj/mu ne pokušate silom nametnuti vašu viziju budućnosti. Ništa se ne mora uništiti u odnosu s njom/njim - osim ako ne dozvolite da bude uništeno. Ako postoji «problem», on nije u seksualnoj orijentaciji ili rodnom/spolnom identitetu, odnosno izražavanju vašeg djeteta ili člana/ice obitelji, već u vašem razmišljanju - na vama je da ga nadiđete. Put nadilaženja je proces koji će zahtijevati vrijeme, ali sve počinje malim koracima.

 

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (51) 212-186
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved