Pisma obitelji

Napisao/la Super User. Posted in Uncategorised

Draga moja sestričnice,

Misli mi stalno nadolaze kako se prisjećam toga dana... Ono što je duboko ostalo u mojoj glavi je tvoj pogled. Bio je pun straha i želje za prihvaćanjem, ali i one tvoje spontanosti i hrabrosti.

Prisjećam se i tvojih riječi... Bila si kratka i pomalo nejasna: "Gle, ne znam kako bi ti to rekla. Bila sam s tom ženom 7 godina". Ne znam što sam ti na to rekla, ali vjerojatno ništa pametno. No, to sad i nije toliko važno.

Moram priznati, i prije se kao nešto šaputalo i nagađalo, no svemu tome uopće nisam pridavala važnost. No, sada je to bilo to.. Rekla si mi.. Čula sam to od tebe.. Buljila sam u istinu i nisam znala što.

Teško se sad s vremenske distance vratiti u taj isti moment i sve osjećaje koji su me obuzimali. Znam da sam bila zbunjena, zatečena i da sam ti kroz svaku riječ, gestu i pogled htjela biti podrška, mada nisam znala kako. Dala sam si svo vrijeme svijeta da to i budem u svakom trenutku kroz svoje postupke, a ne dosadna filozofiranja.

Naravno da sam o tome bezbrojno puno razmišljala nakon što smo se toga dana rastale. Naime, nije mi se činilo da si sretna. Pitala sam se zašto? Sigurno nije lako skrivati se ili pak ispovijedati svoje najintimnije tajne. Nametao mi se i određen strah. Što ako kažem neku krivu riječ? Kako da se uopće ponašam? Puno pitanja vrtilo se po mojoj glavi. I meni je trebalo vremena da sve to nekako usvojim i prihvatim.

Iznad svega, osjećala sam se sretno i bogato jer si mi pružila priliku da te stvarno upoznam, jer je naš odnos od tada postao otvoren, slobodan i pravi.

Jedino što ti mogu reći je HVALA TI na tome i VOLIM TE.


Tvoja M


Roditelj sam transeksualnog djeteta i osjećam se sama i izolirana. Mogu tek samo zamisliti kako se osjeća moje dijete! Vjerujte mi da bi možda samo najljućem neprijatelju priuštila da prolazi kroz to.
U školi te vuku za rukave (profesori), izvikujući pokude u stilu kako si to obučen, izgledaš kao neki dečko, itd., frizura - isto ne valja, ma ništa ne valja. Onda si prisiljen na coming out, i roditelj mora otići u školu i reći u čemu je stvar, inače ćeš biti linčovan, kao da  do sada nije bilo to. Kad dođeš u školu prvo te gledaju kao da si lud (i misle upravo to), onda ti kažu da nisu educirani za to, ali jesu za poremećaj u ponašanju, koji dijete svakako i evidentno ima jer je u konfliktu s nastavnicima, i to se mora rješavati! Rješava se tako da te određeni dio nastavnika i nakon službene promjene imena i psihijatrijskog stručnog objašnjenja, opet naziva krivim imenom i namjerno provocira. Mrziš profesora, mrziš sam sebe i sve oko sebe… I naravno opet si u konfliktu i inzistira se na liječenju poremećaja u ponašanju, ono "drugo" nije sad bitno. Čak i tvoj psihijatar rješava poremećaj u ponašanju, a ne više onu dijagnozu s kojom si i zbog koje teškom mukom došao do njega. I još kaže
da to nije uopće povezano. Super! Sad dijete stvarno može misliti da je totalno poremećena osoba i da će jednog dana završiti u ludnici – svojom krivnjom. KATASTROFA! Ono što sam htjela reći, i što je možda nekome teško shvatiti je da bez obzira koliko mi je teško, nikom nije teže nego u ovom slučaju mom djetetu, za koje sam vas probala informirati ako se otprilike osjeća, a to nije ni pola, ali možda ostatak nekom drugom prilikom. Nikada zbog toga nisam bila ljuta na njega, već samo na prirodu koja se tako žestoko poigrala s nekim osobama i malim mladim dječjim mozgovima, srcima i tijelima. Sada sam ljuta zato što unatoč svoj borbi s nekim službenim tijelima, okolinom, itd., osjećam ponekad takvu nemoć da mu pomognem da bi si najradije svu kosu počupala. Uz to i on kao i svako drugo dijete često misli da radim protiv njega, i to su najteži trenutci i krize za nas dvoje, a vjerujte mi
ima ih. Najgora stvar je i to da ponekad stvarno nisam sigurna da li radim dobro, s obzirom na cijelu situaciju, a nemam se baš kome požaliti i očekivati pravi odgovor i rješenje. Nije vam dozvoljeno ni braniti dijete pred stručnim osobljem, jer se pitaju, odnosno pitaju vas zašto branite svoje dijete... Pa evo, volim ga, i nema nikog drugog da ga zagrli da mu da utjehu i podršku i snagu, sve ono što vi ne želite, ne možete ili jednostavno nećete.
Hvala LORI na iskrenoj podršci i pomoći, i nadam se da uskoro vidimo, jer nam svima treba više susreta i druženja.
Mama(38)


Bok!
Pročitala sam iz vašeg letka - Obitelj bez predrasuda - neka pisma roditeljima i  voljela bih reći: Ne mogu vjerovat! Ali mogu. I žalosti me jako. Čak me ni ne ljuti jer sam vremenom postala ne ljutljiva na sve ljudske gluposti i niskosti bilo koje vrste. Ali me žalosti često. Ja već imam koju godinicu i prošla sam masu svojih faza ljutnje, depresije, hirovitosti, tragedije, svega pomalo.. Strahovito me pogađa bilo kakav zid od strane roditelja prema svom djetetu, odbijanje, agresivnost bilo koje vrste, neprihvaćanje, nerazumijevanje... a ni šutnja nije ništa bolja. Imam kući "djevojčicu" od skoro 18 godina i samo se nadam da će mi dopustiti i u buduće da na neki način postojim u njenom životu. Kao do sada. Ona je tako rasla i rasla uz mene i išla za mnom kuda sam već išla, zapitkivala, osluškivala, svašta naučila i sve manje i manje pitala. Tu su polako prišli neki drugi ljudi, škola, društvo, prijatelji uz koje je dalje rasla, propitkivala. I malo po malo stvorila svoj svijet misli i želja. Sve manje toga ima što me može pitati, što već ne zna. Sada je došlo vrijeme da ja povremeno za njom cupkam, osluškujem, zapitkujem. Samo povremeno želim pronjuškati, ako mi dozvoli, u njezin svijet, da bih je upoznala. Veoma volim tu djevojku i zaista ne znam, ne pada mi na pamet ni jedan njezin mogući postupak ili želja ili dio osobnosti koji bi me mogao od nje udaljiti. Do ove točke bila sam tu za nju, da joj pomognem, ako se spotakne, pa da je podignem. Sada sam tu ako joj treba pomoć, bilo koje vrste, ako ona smatra da joj treba moja pomoć.

Čitam tako vaša pisma roditeljima i napravi mi se onaj "čvor u grlu" jer se u životu najviše bojim samo situacije da bi se moje dijete moglo naći u prilici da nema pomoć kad joj zatreba, da je netko zbog bilo kojeg vida njene osobnosti odbacuje ili vrijeđa. Kad kažem netko mislim na neku osobu prolaznu u životu. Nikako si ne želim ni zamisliti osobu iz obitelji. Dugo nisam shvaćala taj problem neprihvaćanja osoba iz razloga njihove seksualne orijentacije. Za mene je to uvijek i oduvijek bila osobna stvar pojedinaca i uopće me se nije ticalo. Pa pobogu, nije to čovjekova mana, neka greška, što li?! Ne mogu shvatiti nikakvo mjerenje ljubavi. Ona ili postoji ili ne postoji. Daj bože da postoji za svakoga i da je zbog nje svatko sretan. Mene samo zanima na licu moje kćeri sreća. Ogromno mi je srce i osjećam tisuću boja kad vidim to na njenom licu. I uopće me ne zanima od kuda ta sreća dolazi. Ako kaže da dolazi od njega ili nje svejedno mi je. Tada samo znam da moja malena uz sebe ima osobu zbog koje je sretna. I zahvalna sam toj osobi na tome neizmjerno. To je u biti sve što za svoju kćer želim. Da nikada ne ostane sama, da ulovi svoju sreću.

Upoznala sam mnogo osoba različitih od mene, različitih u bilo kojem pogledu, pa i seksualne orijentacije. To su samo bile i jesu osobe različite od mene, ništa vrijedno spomena. Neke su mi se svidjele, neke ne, tko zna zašto, možda zbog mirisa, ha, ha... Jednostavno volim ljude, sa svim različitostima koje nosimo, pa mi nije dosadno, gledat u svoju sliku. S tim ljudima rastem, učim, putujem, doživljavam nijanse boja. I sretna sam tada.
 
Iz mog nerazumijevanja i valjda moje neukosti, probleme odbijanja ljudi s različitom seksualnom orijentacijom "od većine" u društvu, nisam osjećala, nisam shvaćala. I ja sam pomalo gledala svijet samo svojim očima. Pa gdje je tu problem, što to ovi ljudi pričaju? Upoznala sam djevojku koja mi je, malo po malo, mnogo toga usput objasnila. I dala mi taj letak koji puno govori o težini života "različitih". I ja sam u svojoj obitelji često postavljala temu "različitosti" iz straha koji se u meni po malo stvorio zbog mogućnosti da i u mojoj obitelji možda postoji blato. Presretna sam bila kada sam saznala da je moja obitelj topla i draga kako sam se i nadala. I tako sam malo po malo širila svoje misli dalje i na neki način skupljala u ladice ljude zbog kojih se osjećam sretnom i one zbog kojih to nisam. Nikako mi ljudi više nisu isti, kada saznam kako ocjenjuju druge, kako ih odbacuju i ignoriraju, kako gledaju kroz mene kao da sam prozirna u nemoći da shvate. Nije to bilo ništa naporno i agresivno. Samo sam htjela saznati u svojim poznanstvima i obitelji što mogu očekivati od za mene dragih ljudi. Neki su za mene i dalje ostali dragi, neki više nisu. Tada se desi ono tužno u meni, da ne shvaćam, pitam je li moguće, kako se to desilo, pa to su do neki dan bili dragi, topli ljudi? Ma nema veze, sva sreća malo ih je, pa neka im. Ostaje mi moj svijet. Pun različitih ljudi. Ponekad mi dođe da urlam po Korzu: pa stanite na trenutak! Nasmiješite se nekome!
Anamarija

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (51) 212-186
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved