Novcem kupiti ljubav


«Jedini način da novcem kupiš ljubav je da kupiš psa.»


Ovo je rečenica ostala tetovirana u mom umu od dana kada sam ju kao mala pročitala u jednom svom albumu sa sličicama. Album je bio još mamin i skupa smo ga popunjavale. Bio je super, sladak, miran, a ne ovi današnji, i nije imao veze sa ikakvim sportom ili ratom. Skupljala sam sličice slatkih nacrtanih djevojčica (taman za jednu queer osobu lezbijske orijentacije) koje su se bavile svim i svačim, bilo da su se igrale s loptom, kamiončićima, uzgajale cvijeće, trčale po šumi i išle na ribolov, igrale se s lutkicama ili se jednostavno družile s prijateljicama i prijateljima. Ispod svake je sličice stajala jedna mudra izreka, ako ćemo ih tako nazvati, vezana za aktivnost na slici. Veliki je broj tih izreka imao veze s ljubavlju, prijateljstvom, povjerenjem i poštivanjem različitosti, a meni je od svih njih u pamćenju najjasnije ostala gore navedena izreka.
Ne znam točno zašto. Možda zato jer sam odrasla okružena mnogim stvorenjima koje nazivamo životinjama, koje su me i čuvale i gnjavile, ali nikada gnjavile u istoj mjeri kao i ja njih. Ni dan danas nikome u mojoj obitelji nije jasno kako sam preživjela neozlijeđena (nisu me nikada takli u ljutnji) njemačkog ovčara, 6 dingača (australski divlji psi), puha, goluba, ribice, a u to je vrijeme moj stric imao vukove (prave). Na moje maltretiranje, natezanje ušiju, čupanje za rep jer se nikako nije dao skinuti, ležanje po njima i slično, nisu nikada odgovorili nego čistom ljubavlju i punom pažnjom. To isto ne bi mogla reći za ostale članove moje obitelji. Mislim da sam puno toga o ljubavi naučila i od njih, mojih četveronožnih i dvonožnih ili perajastih prijatelja/ica. Naime, njihovo strpljenje prema meni, ali i strpljenje npr. dingača prema njihovoj djeci je bilo nevjerojatno. Čini mi se da smo svi mi izgubili nešto tog strpljenja zbog načina na koji živimo, stalno u lovu za nečim materijalnim, stalno u pokretu i u utrci sami sa sobom i s brojnim rokovima koji se gomilaju umjesto da ih se rješavamo.

Ja sebe uvijek lakše povežem s njima kada je u pitanju moja ćud, moja osobnost nego s dobrim dijelom ljudi. Naime, i mene se još nije uspjelo pripitomiti kompletno, a sve mi se čini da se i neće.

Njegujem ono divlje u meni jer vjerujem da je to ono što nas povezuje s prirodom, s našim iskonskim ja. I razmišljam sve češće o tome, o obiteljima, ljubavi, prijateljstvima, vezama, odgajanju djece. Dva su razloga tome: prvi je da moja veza i dalje traje i ide svojim tokom i nakon 10 mjeseci (rekord za mene), a drugi je što svako toliko (prečesto) čitam o tome kako je neki pas ugrizao neku osobu ili dijete. Ovaj drugi razlog je taj što sjedim i pišem o ovoj temi. Svaka od tih priča započinje krvavim opisom stanja u kojem je žrtva i objašnjenjem kako je pas napao iz čistog mira. Onda par dana kasnije u istim novinama ili, desilo se i to, u drugim novinama, pročitamo kako je ipak osoba ili dijete napravila nešto te je pas reagirao. Svi ti psi su redom rotvaileri, doge, dobermani i njemački ovčari, velike pasmine koje ljudi drže kako bi im čuvali kuće i imovinu. Ne znam ako se sjećate ali prije par godina njemački ovčari nisu bili na popisu pasa koji su opasni, pogotovo ne za djecu. Ako uzmete u ruke knjigu o pasminama vidjet ćete da piše kako njemački ovčar zna s djecom. I ja bi to potvrdila, jer sam na svojoj koži se osvjedočila u to, a to svaki dan vidim kod njemačkog ovčara kojeg sada imamo (već 10 godina i nadam se još najmanje 10) kada je u pitanju moj osmogodišnji brat. Moj je mali brat napravio svoje prve korake držeći se nimalo nježno i svom svojom težinom za dlaku na leđima mog omiljenog četveronožca. Jedina osoba kojoj bi povjerila dijete dok je bilo malo i samo u dvorištu, a da ne moram brinuti je bio baš naš pas.

To se dijete ne smije dirati i dan danas, jedino kada će pas reagirati je kada se mom bratu približava netko nepoznat, a u blizini dvorišta. On čuva svoje. U šetnji negdje vani, pas je model ponašanja, a samo mi koji ga znamo vidimo da skenira svakoga tko prođe blizu maloga i stalno je na oprezu da se mali ne izgubi. Objašnjavala sam to nedavno u jednom razgovoru s poznanicima i rečeno mi je da mi mora da znamo s njemačkim ovčarima. Pa sada, ako imati dva njemačka ovčara, od kojih je jedan bio školovan od stručne osobe zbog njegove podeblje rodovnice, a drugoga smo učili doma ;), znači znati s njima, onda znamo. Ono što ja znam je da znati s njima znači dati im svu ljubav koja im je potrebna, voditi računa o njihovim potrebama, od hrane, vode, slatkog do maženja i pažnje. Ako znaju da su voljeni nemate problema. A kada su djeca u pitanju, mala djeca koja stižu u kuću starijem psu, koji je po mogućnosti do tada bio beba u obitelji, trebate oprezno. Par je stvari o kojima se treba voditi računa: ako jednostavno zamijenite psa djetetom riskirate izgubiti ili jedno ili drugo, a možda i oboje. Situacija je emocionalno ista kao kada starijem bratu iz bolnice donosite malog, ljubomora je velika ukoliko ne priđete situaciji na pravi način.

Kada stiže prinova vaš kućni ljubimac, bez obzira na njegovu veličinu, mora dobivati istu pažnju kao prije, treba se odmah po dolasku upoznati s djetetom i ne smijete ni pod koju cijenu odvajati  dijete od psa naglim trzajima u strahu da će se dijete zaraziti nečime (ako niste vi neće ni ono) ili da će ga pas napasti. Tek takvim ponašanjem stvarate razloge zašto bi pas zamrzio vaše dijete. No, savjeti su to za osobe koje imaju psa u kući. Ne znam što bi rekla onima koji ih drže na lancu, jer te osobe i same ne poznaju svoje pse, pa kako da ja išta kažem. Nemam nekog iskustva s psima na lancima. Znam samo da se mogu češće nego kućne maze okrenuti nasilju. A to me i ne čudi. I mi smo svi nasilni, često agresivni u komunikaciji, a zamislite tek da nas drže na lancu iza kuće.

Pas, a i mnoštvo drugih životinja, su predivna stvorenja koja nam život mogu uljepšavati iz godine u godinu, ali kao i svako drugo živo biće i oni imaju osjećaje, osjećaju bol, imaju svoje dobre i loše dane. Kupiti psa, da se vratim na mudrost, je jedini način da se novcem kupi ljubav, jer on će voljeti čak i one koji ga tuku, ali ako mu pružamo topli dom i pažnju, to je prijateljstvo i ljubav ono za koje je on ili ona spreman umrijeti. Takvo što teško ćete naći i kod najprisnijih svojih prijatelja/ica. I zato, ako ste razmišljale/i o tome da nabavite neko lajavo stvorenje ne bi bilo loše da se uputite u štenare, ili još bolje azile i nađete si jedno stvorenje toplih očiju.

To je pogotovo važno tijekom ljeta, kada mnoga gospoda između psa i ljetovanja odaberu ljetovanje i ostave jednog od članova obitelji na nekoj pustoj cesti.       
One od njih koje nađete u azilu, imali su sreće, mnogi poginu na cestama, umru od gladi ili od tuge.  

Sve što im treba je malo ljubavi. Nije li to ono što nam svima treba?


                                      apropo

Lori

Lezbijska organizacija Rijeka "LORI" osnovana je 19. listopada 2000.g.
Cilj udruge je informiranje i ...

više o lori

Volontiranje

Organizacija koja cijeni svoje volontere i volonteri koji cijene sebe i svoj rad su ključni element uspješnog partnerstva.

priključi se

Podržite nas

Podrška, informacije, savjetovanje.

Podržite LORI

Kontakt

Janeza Trdine 7/IV, 51000  Rijeka
+385 (51) 212-186
loricure@yahoo.com

Copyright © 2010 LORI, All Rights Reserved