Draga Sara,<\/p>\n\n\n\n
Nije li \u010dudno imati ispit u subotu. To se valjda samo meni mo\u017ee dogoditi. Dobro, imam nas jo\u0161 nekoliko. Moram malo dramatizirati. Gdje bi moj \u017eivot bio kada ne bih malo puhala. Bilo bi mi jadnoj dosadno i monotono, ta nemam ni poslovnih, ni ljubavnih problema.<\/p>\n\n\n\n
Mislim da ih nisam imala, onih pravih, do ju\u010der kasno. \u010dudno je to, pi\u0161em ti sve dan unatrag i nekako mi se \u010dini kao da stalno putujem kroz vrijeme.<\/p>\n\n\n\n
Trudim se dobro zapamtiti sve detalje kako bih ti ih mogla prenijeti, ali nisam sigurna da mi to ba\u0161 najbolje uspijeva.<\/p>\n\n\n\n
Ju\u010der sam se na\u0161la s Andreom, nazvala je u gluho doba podneva (to je onda kada normalni ljudi imaju siestu. Ja se trudim, ali me uvijek neka nenormalna osoba ometa nekakvim poslovima, dru\u017eenjima i sli\u010dnim nenormalnostima. Ne sje\u0107am se kada sam zadnji put po\u0161teno otelila jedno poslijepodne.). Iza\u0161le smo van sat kasnije i pro\u0161etale malo mojim susjedstvom. Napravila je sve sama. Zvala je, iz govornice dva zavoja ispod mene, do\u0161la po mene pod zgradu, i odvela me za ruku (za r u k u ) u \u0161etnju grobljem. Trebam li to uzeti kao ozbiljnu prijetnju ili mi se samo \u010dini. Priznajem, nema romanti\u010dnijeg mjesta u Rijeci od groblja na Kozali, ali ljudi\u2026. Pro\u0161etale smo, razgovarale o pro\u0161lim danima, vremenu, novinama, prijateljima. Ispri\u010dala sam joj o Oliveru i umrla je skoro od smijeha. (\u0161teta, a bile smo na pravom mjestu.) Trivijaliziram, primijetila sam. Ne\u0107u vi\u0161e. Problem je u tome \u0161to ne znam vi\u0161e kako se za\u0161tititi od osje\u0107aja koje gajim za nju. Spremna sam napraviti sve \u0161to od mene zatra\u017ei sa svim \u0161to znam da \u0107u na kraju nastradati. Ne pitaj. Mislim da je i tebi o\u010dito da to ne mo\u017ee dobro zavr\u0161iti.<\/p>\n\n\n\n
Mo\u017eda bi i moglo trajati ako se ona uspije pomiriti s \u010dinjenicama, ali i dalje djeluje izgubljeno. Vjeruj mi. Znam ju jako dobro i moram priznati da me je strah i prvi joj put, od kada se znamo, ni najmanje ne vjerujem. \u0161to ako to sve propadne? \u0161ta \u0107emo s na\u0161im prijateljstvom. Raspast \u0107e se u milijun komadi\u0107a, ba\u0161 kao i moje srce. Vi\u0161e ne obra\u0107am pa\u017enju na uzlete i padove mog srca. Mislim da su mu sve \u017eile gotovo popucale od silnog naprezanja.<\/p>\n\n\n\n
Provele smo lijepo popodne, ali ja se ne mogu opustiti. Nije stvar u groblju! Bojim se, jednostavno i jasno. Ja s njom mogu sve, ali mislim da ona sa mnom ne mo\u017ee ni\u0161ta. Pitanje je i da li \u017eeli bilo \u0161to. Razgovarale smo i o mojim danim ispitima i za\u0161to nije mogla proslaviti. Bila je po\u010dela pri\u010dati kako joj je dobro bilo s prijateljicom kada sam ju prekinula i zamolila ju da ne la\u017ee. Nije imalo smisla slu\u0161ati ju kako izmi\u0161lja.<\/p>\n\n\n\n
– Dobro, nisam bila s njom.
– Znam, ka\u017eem ti da sam ju vidjela.
– Meni nije ni\u0161ta rekla.
– Najvjerojatnije nije stigla.
– Valjda, trebam se na\u0107i s njom sutra.
– Zabavi se.
– Ho\u0107u. Oprosti, trebala sam ti odmah re\u0107i.
– Ne treba\u0161 ti ni\u0161ta \u0161to ne \u017eeli\u0161, u tome je cijela poanta pri\u010de. Ne treba\u0161 ni biti tu ako ne\u0107e\u0161.
– Molim te, ne davi. Tu sam jer to \u017eelim. Zadnji put sam ve\u0107 imala dogovoreno sa Zlatkom i nisam mogla otkazati, a s tobom bi se i tako vidjela poslije.
– Svejedno, \u010demu lagati?
– Nisam te htjela povrijediti. Da sam ti rekla kako ne mogu proslaviti s tobom jer idem s njim van samo bi pogor\u0161ala stanje.
– Ja ne znam \u0161ta \u0107u s tobom.
– Ono \u0161to si i dosada. Budi tu.
– Tu sam.
– Vidim. Nemoj se izgubiti.
– Ne\u0107u. Planiram ostati jo\u0161 neko vrijeme.
– A koliko traje to tvoje vrijeme?
– Ne znam. Koliko potrajemo mi.
– Nadam se dugo.
– I ja se nadam, ako ni\u0161ta drugo, onda da \u0107emo ostati prijateljice.
– I ja. Nema\u0161 ba\u0161 puno povjerenja u na\u0161u vezu?
– Iskreno?! Ne. Mislim da smo nezrele i da ti ni sama ne zna\u0161 \u0161ta bi.
– To je to\u010dno. Pretpostavljam.
– Vidjet \u0107emo.
– \u017eive bile, pa vidjele.
– Ej, ne kradi moje re\u010denice.
– Valjda mogu ukrasti ne\u0161to tvoje.
– Moje srce nije dovoljno?!<\/p>\n\n\n\n
Tu smo ve\u0107 bile smje\u0161tene na hladnom kamenu jedne od najve\u0107ih grobnica na Kozali podignutoj u \u010dast nekog rije\u010dkog gradona\u010delnika ili nekog sli\u010dnog. Ogromna je, siva i predivna. Kamen na kamenu, oni veliki blokovi kao kod starih dvoraca. Romanti\u010dno mjesto. Podsje\u0107a me na pjesmu Edgara Allana Poe-a, Annabelle Lee. Priziva mi u sje\u0107anje njegove stihove i hladno\u0107u smrti, a opet neku stalnost i snagu ljubavi. Umre li ljubav ikada ako je ona prava?<\/p>\n\n\n\n
Moram \u017euriti. Idem na kavu. S kim? Pojma nemam.<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Draga Sara, Nije li \u010dudno imati ispit u subotu. To se valjda samo meni mo\u017ee dogoditi. Dobro, imam nas jo\u0161 nekoliko. Moram malo dramatizirati. Gdje bi moj \u017eivot bio kada ne bih malo puhala. Bilo bi mi jadnoj dosadno i monotono, ta nemam ni poslovnih, ni ljubavnih problema. Mislim da ih nisam imala, onih pravih, …<\/p>\n