Gledaju\u0107i dje\u010dje glave kako se naginju nad crte\u017ee koji su tek po\u010deli poprimati oblik, Ana je razmi\u0161ljala o Marini i njezinoj \u017eelji da i one postanu roditelji jednog ovakvog malog stvorenja. Voljela je djecu (da nije, ne bi nikad postala u\u010diteljica), ali nikad nije htjela \u2013 barem je tako mislila \u2013 imati vlastito.<\/p>\n\n\n\n
Ali sad se, s Marinom, to promijenilo.<\/p>\n\n\n\n
Zapravo\u2026<\/p>\n\n\n\n
\u201eU\u010diteljice, molim vas do\u0111ite vidjeti mog klauna\u201c, za\u010dulo se iz predzadnjeg reda. Ustala je i po\u0161la vidjeti \u0161to je Sara, uvijek najbr\u017ea, uvijek najbolja, ovaj put izvukla iz svoje ma\u0161te i stavila na papir.<\/p>\n\n\n\n
Mo\u017eda jedna ovakva curica, poput Sare, samo s Marininim o\u010dima\u2026 S papira ju je gledao klaun u odijelu duginih boja, naran\u010daste kose i nezaobilaznog crvenog nosa.<\/p>\n\n\n\n
\u201eBravo, Sara. Mo\u017eda mu sad mo\u017ee\u0161 dodati i koji balon ili nacrtati djecu oko njega, ili \u0161to ve\u0107 \u017eeli\u0161\u201c, rekla je i pogladila djevoj\u010dicu po glavi.<\/p>\n\n\n\n
Da, mo\u017eda bi mogle. Iako \u2013 te\u0161ko joj je to i pomisliti, ali mora \u2013 iako to zapravo ne bi bilo njihovo dijete; ne biolo\u0161ki, ne genetski. One dvije ne mogu zajedno za\u010deti novi \u017eivot. Eto, usudila se pomisliti.<\/p>\n\n\n\n
Sjetila se trenutka kad je prvi put spoznala tu neumoljivu \u017eivotnu \u010dinjenicu. Na prvoj se godini studija bila ludo zaljubila u kolegicu, toliko da je sanjarila o zajedni\u010dkom \u017eivotu s njom. A onda je shvatila da zajedni\u010dki \u017eivot ne uklju\u010duje i zajedni\u010dku djecu, barem ne u tom smislu.<\/p>\n\n\n\n
Je li to bio trenutak u kojem je prestala \u017eeljeti djecu? Ili je zaista nikad nije ni\u2026<\/p>\n\n\n\n
\u201eU\u010diteljice, i ja sam gotov\u201c, rekao je Mateo na drugoj strani u\u010dionice. Krenula je prema njemu razmi\u0161ljaju\u0107i \u0161to bi bilo kad bi im se rodio dje\u010dak. Nije znala bi li je njegov spol samo podsje\u0107ao na uljeza u njihovom \u017eivotu koji bi bio potreban da njih dvije postanu roditelji. Da osnuju obitelj.<\/p>\n\n\n\n
\u201eOdli\u010dno, Mateo\u201c, rekla je, gledaju\u0107i u klaunove o\u010di, koje su joj se \u2013 podrugljivo, \u010dinilo joj se \u2013 smije\u0161ile, kao da nacrtani klaun zna o \u010demu ona razmi\u0161lja. Odmahnula je glavom. \u201eMo\u017eda mo\u017ee\u0161 obojiti \u0161ator u neke \u0161arene boje, da ne bude bijel,\u201c rekla je dje\u010daku, koji ju je gledao, misle\u0107i valjda da joj se crte\u017e ne svi\u0111a. \u201eSuper ti je klaun,\u201c ohrabrila ga je i dijete se osmjehnulo.<\/p>\n\n\n\n
Ma, mo\u017eda i ne bi bilo lo\u0161e imati sina. Osjetila je nekakvu hrabrost, snagu i \u017eelju da se s problemom uhvati uko\u0161tac. No tada su sva djeca ve\u0107 pomalo dovr\u0161avala svoje radove, pa im se u potpunosti morala posvetiti. Zatim je nastala graja jer je zvonilo za kraj sata \u2013 za kraj dana, zapravo \u2013 pa im je pomagala spremiti stvari u torbe.<\/p>\n\n\n\n
Na dvori\u0161tu ih je \u010duvala dok roditelji nisu do\u0161li po njih i nije imala vremena razmi\u0161ljati o tome kojeg je spola onaj drugi roditelj koji je ostao kod ku\u0107e ili na poslu.<\/p>\n\n\n\n
A kad je ispratila i zadnjeg \u0111aka, ostala je sama sa svojim mislima, pribojavaju\u0107i se trenutka kada \u0107e u\u0107i u ku\u0107u i susresti se s Marininim pogledom, u kojem \u0107e vidjeti pitanje je li \u2013 kona\u010dno \u2013 donijela odluku. <\/p>\n\n\n\n
Sandra Antulov<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Gledaju\u0107i dje\u010dje glave kako se naginju nad crte\u017ee koji su tek po\u010deli poprimati oblik, Ana je razmi\u0161ljala o Marini i njezinoj \u017eelji da i one postanu roditelji jednog ovakvog malog stvorenja. Voljela je djecu (da nije, ne bi nikad postala u\u010diteljica), ali nikad nije htjela \u2013 barem je tako mislila \u2013 imati vlastito. Ali sad …<\/p>\n