Ankica ima sedamdeset i osam godina. \u017divi u malom mjestu nadomak gradi\u0107a u Hercegovini. \u010citav \u017eivot je bila doma\u0107ica. Ima tri sina i dvije k\u0107erke. Mu\u017e joj je preminuo prije \u010detiri godine. I ljubila je \u017eenu.<\/p>\n\n\n\n
\u201eMog Petra sam upoznala sa \u0161esnaest godina, vjen\u010dali smo se kada sam imala sedamnaest a prvo dijete sam rodila na osamnaesti ro\u0111endan\u201c, pri\u010da mi Ankica dok pijemo kafu u njenom vrtu.<\/p>\n\n\n\n
Za njenu pri\u010du sam saznao od djeda. Moj djed je bio trgovac koji je nakon Drugog svjetskog rata prodavao stoku u hercegova\u010dkom kraju i jedne prilike je tokom posjete Petru svjedo\u010dio, za njegove o\u010di, nesvakida\u0161njem i neobi\u010dnom \u010dinu u vinogradu na doma\u0107inovom imanju. <\/p>\n\n\n\n
Iza\u0161av\u0161i iz ku\u0107e da pro\u0161eta poljem i ubere koju bobu svje\u017eeg gro\u017e\u0111a, djed je vido Ankicu kako u zaklonjenijem dijelu vinograda ljubi drugu \u017eenu. Iz ruke mu je ispao smotan cigar duhana, a pogled ostao na golim grudima \u017eene s dugim crnim pletenicama omotanim oko glave koju je Ankica obgrlila. Pri\u010da mi, kako nikada do tada nije vidio da \u017eensko ljubi \u017eensko. Staj’o sam k’o ukopan. Ni naprijed ni nazad. Prisje\u0107ao se dok mi je pri\u010dao. <\/p>\n\n\n\n
\u201eNikada mom Petru nije kazao\u201c, ka\u017ee mi Ankica i dodaje \u201ekada smo vidjeli da nas tvoj djed gleda, ja sam potr\u010dala prema njemu i kazala da ne smije re\u0107i Petru\u201c. <\/p>\n\n\n\n
– A \u0161ta da je rekao? Upitao sam.<\/p>\n\n\n\n
– Mo\u017eda bi i mrtva glava pala, odgovori.<\/p>\n\n\n\n
– Da je \u017eiv bi li mu danas priznala? – postavim opet pitanje.<\/p>\n\n\n\n
– A k’o da bi danas bilo druk\u010dije? \u017dena ljubi mu\u0161karca i tako je od pamtivijeka u na\u0161em kraju…, re\u010de.<\/p>\n\n\n\n
Ankica ne gleda TV i nema internet i kada je rije\u010d o ljudskim pravima zna toliko da je do prije \u010detiri godine od mu\u017ea za 8. mart dobivala cvije\u0107e ubrano u njihovom vrtu. To je zato \u0161to si \u017eena i \u0161to je danas va\u0161 dan, znao bi joj re\u0107i dok mu je tra\u017eila praznu teglu u koju \u0107e nasuti vodu i staviti cvije\u0107e. Redovno su zajedno i\u0161li u crkvu i to je bio jedini povod kada je napu\u0161tala ku\u0107u.<\/p>\n\n\n\n
Ni nakon mu\u017eeve smrti nije prestala nedjeljom i\u0107i na misu. Ka\u017ee mi da joj dru\u0161tvo danas pravi Ru\u017ea iz mjesta. <\/p>\n\n\n\n
Ve\u0107 je bilo kasno i morao sam po\u0107i dalje prema moru. Na kapiji sam sreo \u017eenu dugih sivih pletenica omotanih oko glave. Okrenuo sam se i pogledao Ankicu, a ona se nasmije\u0161ila i dobacila: \u201eDrago mi je da si svratio, pozdravi svoje. Hvala ti na karanfilima koje si donio, ali ja volim ru\u017ee. Sretan put!\u201c<\/p>\n\n\n\n
Ajdin Tinjak, BIH, 1987.<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Ankica ima sedamdeset i osam godina. \u017divi u malom mjestu nadomak gradi\u0107a u Hercegovini. \u010citav \u017eivot je bila doma\u0107ica. Ima tri sina i dvije k\u0107erke. Mu\u017e joj je preminuo prije \u010detiri godine. I ljubila je \u017eenu. \u201eMog Petra sam upoznala sa \u0161esnaest godina, vjen\u010dali smo se kada sam imala sedamnaest a prvo dijete sam rodila …<\/p>\n