Bila je srijeda. U\u0161ao sam u sobu i prepoznala me. Tvrdoglavo je mahala rukama, a o\u010di su joj bile mutne. Dr\u017eao sam je za ledeni dlan u kojem se sme\u017eurao sav \u017eivot koji je \u010duvala. Pred prozorima se zelenila livada. Smirivala je valove. Pomislio sam kako ne bi bilo lo\u0161e da sada ode, ovako, okru\u017eena tratin\u010dicama. Nisam znao \u0161to me tra\u017ei, pa sam joj sve dodavao. Rije\u010di su se mije\u0161ale i ona kao da se ljutila na sebe \u0161to je ne mogu razumjeti. Ne znam je li primijetila da je ovoga puta ne nasmijavam i podbadam.<\/p>\n\n\n\n
Hitna je do\u0161la po nju i odvela je k sebi. Hitna ju je dr\u017eala, a ja sam \u010dekao. Hitna je nazvala s lijepim vijestima. Hitna nije nazvala kada je do\u0161la ru\u017ena vijest. Bakina je k\u0107er bila pred ulazom u bolnicu kada sam je nazvao. Bila je na\u0161minkana jer su rekli da je baki bolje.\u00a0<\/p>\n\n\n\n
Svi su se parali oko \u0161\u0107u\u0107urenog tijela. Ja nisam dolazio. Birao sam majicu i birao hla\u010de. Kuhao sam kavu i brijao se. Voljela je vidjeti me obrijanog. Po\u010de\u0161ljanog. Nakon toga sam slagao knjige, usisavao. Skupljao sam nepotrebne stvari po hodnicima, jer ako gosti do\u0111u, ne trebaju vidjeti nepotrebne stvari po hodnicima. Ponavljao sam si \u0161to radim jer je koncentracija postala poput perca. Radio sam sve, samo da ne radim ni\u0161ta. Pomislio sam, sada i ti zna\u0161 sve, vi\u0161e od toga da sam dobro i da jedem. Vi\u0161e od toga kako mi je na poslu. Vi\u0161e od toga \u0161to se planiram preseliti. Iseliti. Zna\u0161 i za\u0161to.\u00a0
Bakinoj je k\u0107eri bilo neugodno \u0161to je bila na\u0161minkana. Brinulo ju je, \u0161to ako do\u0111u gosti, ho\u0107e li imati dovoljno sokova? Mene je brinulo, \u0161to ako na trenutak zastanem i po\u010dnem razmi\u0161ljati? Svi smo tra\u017eili \u0161to manje prostorije da u njima \u0161utimo. Vrata smo zatvarali tiho i polako. Buka elektroni\u010dkih ure\u0111aja postala je ugodnom. Ti\u0161ina je pla\u0161ila, gu\u0161ila je te\u017einom. Bilo bi sebi\u010dno biti tu\u017ean.<\/p>\n\n\n\n
Bila je srijeda. A onda vi\u0161e nije bilo bitno.<\/p>\n\n\n\n
Vanja Kova\u010d<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Bila je srijeda. U\u0161ao sam u sobu i prepoznala me. Tvrdoglavo je mahala rukama, a o\u010di su joj bile mutne. Dr\u017eao sam je za ledeni dlan u kojem se sme\u017eurao sav \u017eivot koji je \u010duvala. Pred prozorima se zelenila livada. Smirivala je valove. Pomislio sam kako ne bi bilo lo\u0161e da sada ode, ovako, okru\u017eena …<\/p>\n