To mjesto jedva da je prona\u0161ao na karti i tog rujanskog jutra zatvoriv\u0161i vrata sredi\u0161ta za obuku ro\u010dnika Vilim je zatvorio svoj \u017eivot u neke njemu preuske okvire. Tje\u0161ilo ga je da to mora pro\u0107i svaki pravi mu\u0161karac i \u0161to \u0107e biti, godinu dana, okru\u017een, samo, de\u010dkima. Da su bolje gledali i vidjeli te, skrivene, po\u017eudne poglede ostali vojnici se ne bi tako slobodno razodijevali i tu\u0161irali pred njim.
Biti sputan i smotan valjda je najgora kombinacija na svijetu, a u vojsci osobito. Nadre\u0111eni nisu imali nimalo razumijevanja za njega i \u010dastili su ga lepezom kazni, od kojih je, za gadljivog \u010dovjeka, najponi\u017eavaju\u0107a bila \u010di\u0161\u0107enje sanitarnih \u010dvorova. Ponekad su se toliko i\u017eivljavali da bi se negdje sakrio i plakao. Savladati vrlo te\u0161ku obuku nije mu bilo nimalo lako sve dok nije shvatio da treba savladati vrijeme, jer kad ono istekne rezultati na obuci \u0107e biti potpuno neva\u017eni.
Te\u017ee od zahtjevne obuke padala mu razdvojenost od Rodriga. Pisao je i \u010ditao pisma od dragog, nosio ih pri srcu. No\u0107ima je ma\u0161tao o njegovim rije\u010dima punim po\u017eude, o dodirima, ma\u0161tao je o vrhuncima i sam dostizao te vrhunce.<\/p>\n\n\n\n
***<\/p>\n\n\n\n
– Te\u0161ko mi je ovako- jadao se Rodrigo prijatelju- jedna posjeta mjese\u010dno Vilimu je premalo. I\u0161ao bih \u010de\u0161\u0107e samo da nije tako daleko, naporno i skupo. I sam zna\u0161 da su na\u0161e pla\u0107e premalene ne samo u odnosu na naporan posao koji obavljamo nego i op\u0107enito. Na zaprepa\u0161tenje malih poduzetnika i obrtnika uva\u017eeni inspektori za satove i filigrane dolazili su \u010de\u0161\u0107e u taj kraj nego uobi\u010dajeno, kad god im je to njihov prenatrpani kalendar poslovnih i privatnih obaveza dopu\u0161tao, a ipak, rje\u0111e nego \u0161to je to Vilim \u017eelio. Zato se i rije\u010dima ne mogu opisati ushi\u0107enja posjetima njegovog milenog u pratnji kolege Jean-Cloda. Vrijeme bi provodili u kafi\u0107ima obli\u017enjeg gradi\u0107a. U po\u010detku se Vilim \u017ealio na sve i sva\u0161ta, ali vidjev\u0161i kako to smeta Rodrigu prestao je. Umjesto toga ma\u0161tali su o tome \u0161to \u0107e raditi kada sve to zavr\u0161i. Jedva su \u010dekali no\u0107. U gradskom parku je bilo nekoliko mjesta na kojima su mogli nesmetano iskazati svoje emocije. ***<\/p>\n\n\n\n Malo su se zanijeli u izmjeni strasti pa nije ni \u010dudo da su se gospoda zadr\u017eala predugo. Koliko god brzo tr\u010dali i koliko god pre\u010daca poznavali Rodrigo i Jean-Clod su samo mogli gledati kako im vlak napu\u0161taju\u0107i stanicu mili ususret. No, kako ne bi morali \u010dekati slijede\u0107i vlak koji je polazio tko zna kada Rodrigo je teatralno stao pred lokomotivu i izvadio inspektorsku zna\u010dku. – Kako si uspio?- upitao ga je Rodrigo u vagon-restoranu. Dra\u017een Horvat<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" To mjesto jedva da je prona\u0161ao na karti i tog rujanskog jutra zatvoriv\u0161i vrata sredi\u0161ta za obuku ro\u010dnika Vilim je zatvorio svoj \u017eivot u neke njemu preuske okvire. Tje\u0161ilo ga je da to mora pro\u0107i svaki pravi mu\u0161karac i \u0161to \u0107e biti, godinu dana, okru\u017een, samo, de\u010dkima. Da su bolje gledali i vidjeli te, skrivene, …<\/p>\n
– Znam, ali zato ja imam genijalan plan- rekao je Jean-Clod dok su ispijali \u0161ampanjac u Prvom slovu abacede.
– Hajde reci, izgaram od nestrpljenja- nije mogao do\u010dekati.
– Spojimo ugodno i korisno- bio je zagonetan.
– Kako to misli\u0161?
– \u0160ef nas kritizira da radimo uglavnom po Zagrebu i da ne idemo dovoljno na teren. Ispunit \u0107emo mu \u017eelju i pogodi kuda \u0107emo najvi\u0161e i\u0107i- pobjedonosno je kazao, a obojica su zapjevala:
Oj Zagoro lijepa li si!<\/em>
i jo\u0161 nekoliko pjesama za koje su mislili da su iz tih krajeva.<\/p>\n\n\n\n
Tog ljetnog, sparnog popodneva nije im se i\u0161lo do grada, jer je vojarna bila dosta udaljena. Rasprostrli su deku u hladovini obli\u017enjeg \u0161umarka, podalje od ostalih vojnika s djevojkama. Jean-Clod je kao pravi mu\u0161ketir \u010duvao stra\u017eu, dok su se de\u010dki zabavljali, malo je re\u0107i.<\/p>\n\n\n\n
– J\u2026. ti oca glupog?- urlala je strojovodkinja.
– Oprostite, mi bi smo se samo ukrcali i pregledali kompoziciju- nastojao ju je \u0161armirati Rodrigo- nadam se da nemate ni\u0161ta protiv. Stvar je od izuzetne va\u017enosti i zato ulazimo u posljednji \u010das.
– Ne mo\u017ee! Sklonite se, protuhe!
– Kako god \u017eelite- upozoravao ga je Rodrigo- mi se odavde ne mi\u010demo.
– Maknut \u0107ete se kad vas dohvatim lopatom- kri\u010dao je lo\u017ea\u010d, a vlakovodkinja je povukla paru kako bi ih posljednji puta upozorila.
Otpravnik vlakova je nervozno, gotovo u svim smjerovima, mahao glavom, jer je za nekoliko minuta, bez zaustavljanja, kroz stanicu trebao projuriti vlak sa specijalnim teretom.
Jean-Clod mu je pri\u0161ao, ne\u0161to mu \u0161apnuo, a potom pokazao na glavni sat i na svoj ru\u010dni sat. Nakon toga su trgnuli ne\u0161to kratko iz otpravnikove pljoske. Prije nego je ponovo zazvi\u017edao za polazak otpravnik je osoblju vlaka nalo\u017eio da primi nenadane putnike. Rodrigo i strojovodkinja su izmijenili jo\u0161 par psovki i mrkih pogleda, a onda je kompozicija odvezla dva vesela prijatelja, daleko.<\/p>\n\n\n\n
– Uvjerio sam ga da glavni sat nije ispravan i kako bih to potkrijepio pokazao sam mu to\u010dno vrijeme na svom inspektorskom, slu\u017ebenom satu. Jo\u0161 sam ga utje\u0161io da \u0107emo mu to\u010dno vrijeme podesiti preko satelitske navigacije.
– Ali taj tvoj sat stoji ve\u0107 godinama- nasmijao se Rodrigo- \u0161to ti sve ne\u0107e\u0161 izmisliti.
– Ali jadni\u010dak to ne zna- nasmijao se Jean-Clod.
– I bolje da nikada ne sazna- kazao je Rodrigo i naru\u010dio jo\u0161 jedno pi\u0107e, jer \u010dekao ih je dalek i dug put.<\/p>\n\n\n\n