Triler

Hrvatska LGBTIQ zajednica već šest mjeseci živi u stanju pravog hičkokovskog suspensa. 

Prvo smo u svibnju grizli nokte čekajući hoće li, kako si to sama voli tepati, građanska inicijativa U ime obitelji u dva propisana tjedna skupiti dovoljno potpisa za ustavotvorni referendum o najvažnijem pitanju u Hrvata i Hrvat’ca od osamostaljenja. Zanijemljeno smo gledale kako svaki novi dan niču nove klupe i štandovi na najnemogućijim mjestima, kako se ljude navodi na potpisivanje pitanjem „želite li da djeca imaju mamu i tatu?“, kako babe na radna mjesta donose papire za potpis a njihove bablje kolegice spremno vade novčanike tražeći OIB, kako se popisuju cijele zgrade i kako se istim rukopisom potpisuju razni ljudi (što je, pretpostavljam, fenomen vrijedan izučavanja, ravan onom čudu

iz Međugorja).  

Onda smo drhtali dok su prikupljeni potpisi putovali u centralu i prebrojavali se na nepoznatoj, tajnoj lokaciji, iščekujući trenutak kad će se isti prezentirati saboru, a zapravo priželjkujući da potpisa ne bude dovoljno. Nakon par neizvjesnih tjedana kutije s potpisima predane su u sabor uz veliku pompu i puštanje golubova.

Zatim smo se kojih mjesec ili dva tresle u neizvjesnosti, pitajući se što je sa sudbinom potpisa (ali i našom) sve do trenutka kad je, usred ljeta, odlučeno da se potpisi trebaju provjeriti, zbog nepravilnosti. Pitali smo se hoće li slučajni uzorak biti dovoljan da se odluči o (ne)održavanju referenduma, koliko je zapravo tih araka na kojima ne piše mjesto popisivanja i koliko je potpisnika/ica oboljelo od sindroma istog rukopisa. Nakon dugih par tjedana, na temelju provjerene podudarnosti imena i prezimena i OIB-a kod 20.000 potpisa, ustanovljeno da je prikupljen dovoljan broj važećih potpisa.

Ali napetici nije bio kraj. Hoće li vladajući morati raspisati referendum ili će naći načina da ga ne raspišu? Suspregnuta smo daha dočekale kraj listopada, kad je objavljeno da će referendum biti održan 1. 12., na dan koji je u povijesti upisan kao datum kada je Rosa Parks u američkom gradiću Montgomeryju u Alabami odbila ustupiti mjesto bijelom muškarcu i pokrenula lavinu borbe za građanska prava i protiv diskriminacije. Pedeset i osam godina kasnije u Hrvatskoj to bi mogao biti dan kada su Željka Markić &Co. uspjeli u Ustav upisati odredbu protiv građanskih prava i za diskriminaciju.

I sad zapravo nastupa prava napetost. Iz dana u dan stižu nove (i potpuno oprečne) vijesti. Tražit će se mišljenje Ustavnog suda o ustavnosti referendumskog pitanja, neće se tražiti mišljenje Ustavnog suda (vidim li samo ja simboliku u internetskoj adresi www.usud.hr?). Treba tražiti mišljenje ustavnih sudaca, ne treba tražiti njihovo mišljenje. Pitanje je neustavno, pitanje je ustavno. Odluka na referendumu nije konačna, donijet će je saborski zastupnici i zastupnice; odluka na referendumu ide direktno u Ustav. Kako će glasati zastupnici i zastupnice Kukuriku koalicije, hoće li svi/e podržati raspisivanje referenduma? Hoće li ipak prije odluke o raspisivanju konačno pitati Ustavni sud za mišljenje ili neće? Je li bolje da pitaju ili da ne pitaju? Vrti li vam se već u glavi?

Okej, Ustavni sud je ispao iz igre, referendum je raspisan, ali ni tada kad je sve, mislili smo, gotovo, nije bilo opuštanja. Jer, javljali su mediji, Ustavni bi se sud ipak mogao sam od sebe oglasiti i ukinuti referendum. Zapravo ne ukinuti, nego ga odgoditi. Zapravo će se oglasiti samo ako ga netko pita. Ali taj netko ne mogu biti građani i građanke. Nego samo Sabor. Ili ipak mogu?

Udruge i građani/ke ipak jesu zatražile procjenu ustavnosti. Ali suci i sutkinje sad su podijeljeni: jedni smatraju da se na zahtjev trebaju očitovati, a drugi da se Ustavni sud nema više što petljati u referendum i da građani u Ustav mogu staviti što ih je volja. Pa mi opet možemo gristi nokte: kako će se Usud oglasiti i što će nam reći o našem usudu?

Ne znam kad sam zadnji put gledala ovako napet film. Doduše, nikad dosad nije i moja koža bila u pitanju, ali ne smeta. Ovaj istovremeno dramski, psihološki, politički, sudski i horor triler držat će nas na rubu stolca do samog kraja.

Šteta samo što njegov rasplet nije barem malo neizvjesniji.

Vaša Modesty

Podijeli:

Osmomartovska

Nekad se na ovim prostorima slavio 8. mart. Ženama (drugaricama) kupovali su se crveni karanfili, u školama su se spominjale

Pročitaj više »

Zastava

Drugi put ove godine u gradu Rijeci zavijorila se zastava duginih boja: prvi put bila je izvješena na gradskoj vijećnici

Pročitaj više »

O (gej) braku

Ne vjerujem u brak. Ne vjerujem da je potrebno ljubav potvrditi pred ljudima i državom (ili crkvom), u određenoj odjeći,

Pročitaj više »
Scroll to Top