Neprosvijećena demokracija

Sjećate se karavane s kraja prošle kolumne? Ne mogu je se otarasiti, stalno mi je mislima. Ne privlači me Tunis, niti se spremam u Egipat. Zapravo, da budem preciznija, muči me ona najsporija deva. A i Einstein. Da, da, Albert, onaj, THE Einstein. Deva i on. …

Čekajte, čekajte, molim vas, prije nego što pozovete hitnu pomoć, jer ste s pravom zaključili kako me konačno dostigla mokra krpa i kako pričam besmislice, dopustite mi da vam pokušam objasniti. Dakle, od početka. Odnosno, od kraja zadnje kolumne.

„Karavana ide brzinom najsporije deve.“ Pa sam neprimjereno i proizvoljno optimistično izrekla da će spore otpasti kad ostale shvate. Da, možda… U nekim slučajevima. No, stvari stoje ovako. Poznate su Einsteinove duhovito-ironične, a često duboko istinite izjave. (Njega se prisjećam povodom nedavna rodjendana – 14.3.). Jedna od njih otprilike glasi: „Samo su dvije stvari na svijetu bezgranične: svemir i ljudska glupost…. Ali, za svemir nisam siguran.“ Proporcionalnu korelaciju između brzine deve i stupnja njene inteligencije ne treba posebno dokazivati. Očajavam nad spoznajom da je manjak inteligencije potencijalno beskonačno mala vrijednost što ujedno čini napredovanje karavane beskrajno neizvjesnim poduhvatom. Jer, ona može asimptotski usporavati gotovo do zaustavljanja. Nad time, kažem, očajavam, ali nije to ono što me muči. Muči me i grize jedna druga pojava za koju tražim već duže vrijeme objašnjenje, a u svrhu iznalaženja rješenja. Lijeka. Još jedna izreka: „Ako imaš sat vremena za neki posao, 45 minuta razmišljaj i planiraj, 10 minuta pripremaj alat, a u 5 napravi što imaš“. Frustrirana sam, bijesna i dosta mi je. Dosta mi je da stalno vode oni koji vrijede toliko manje. Nisam prirodoslovac. A i društvene zakonitosti sve manje razumijem. Nisam zato čula naziv i objašnjenje sile koja najsporije (ili barem one među najsporijim) devama, nepogrešivo vodi na čelo kolone. Usporava druge i vuče unazad. Da se razumijemo, ne govorim o humanitarnom pomaganju potrebitih spuštanjem na njihovu razinu fizičkih ili mentalnih sposobnosti. Govorim o devama koje nikada neće završiti s fizičkom ili psihičkom dijagnozom jer ih društvo smatra normalnima. Ali devama koje ni po čemu nisu i ne bi smjele biti uzor, vođe, odlučujući faktori. Vidim vas, čujem podsmijeh u glasu: „eto nje, naivne, kao da je to nešto novo. Pa svi znamo da stvari tako funkcioniraju!“ Ali, pitam vas, KAKO to stvari funkcioniraju i kako je MOGUĆE da stvari funkcioniraju kada tih „vas“ ima toliko puno više od „njih“? Nisam dokona pa se time bavim, nego osjećam da ne mogu. Ne mogu živjeti i praviti se da je to normalno. Vračajući se Einsteinu i parafrazirajući njegove izjave, utrošla sam onih „45 minuta“, i evo vam teorije elementarnih čestica i temeljnih sila karavane iz noćne more. (Ili danje jave?)

Prva čestica je već identificirana: glupost. Ograničenost. Slabije mentalne sposobnosti. Osrednjost u negativnom smislu. Široki pojam. Vezivna sila: strah. Pod pritiskom se sila pretvara u agresiju. Zanimljivo je, međutim, nešto drugo. Nitko, ali baš nitko na ovom svijetu za sebe ne misli da je glup. (Osim Forresta Gumpa, naravno!) Ne, ne, to što vi eventualno sada mislite o sebi je više neki osjećaj manje vrijednosti, možda neki strah da li ste dobili ili dobivate ljubav koju trebate, ali suštinski ne mislite za sebe da ste glupi. Nitko od nas to ne misli. Možda su neki i svijesni da ima ljudi koji su pametniji od njih, ali ih to uglavnom ne sprječava da sami o sebi misle kao o osobama koje mogu sasvim dovoljno. I to je načelno u redu. Nastupa sljedeća čestica: sljepoća. Nesvjesnost pravog stanja stvari. Pogrešna slika o samom sebi. Inherentno primarno stanje ljudskih bića kojima je dan život da to promijene i sagledaju stvari. Počevši od sebe. Vrijednosna ocjena ovisi o sili s kojom je ta čestica povezana: slobodom i poniznošću ili ambicijom i prazninom. Jačanje polja praznine u međudjelovanju s ambicijom dovodi do potrebe za snagom, identitetom autoriteta. Jednom rječju, željom za vlašću nad drugima. Položajem koji će formom dati moć, premda suštinski neće doprinijeti ispunjavanju praznine osnovnog polja. Vlast je tu jer je potrebna kao emotivni i psihički kruh. Privlačnost vlasti nije u novcu, neee! Vlast je produkt strasti, snažne, narcisoidne, autoerotične. Jača je od jake nuklearne sile, seže duže od gravitacije. Vlast, ljudi, vlaaaast! Kakav orgazam, nemate pojma!!! Ali tek sada dolazimo do problema s crnom materijom. Odnosno, sve to skupa – glupost, strah, sljepoća, ambicija, agresija, vlast, strast – sve bi se to trebalo po svim poznatim nam zakonitostima zdravog razuma urušit samo po sebi. Zato što donosi previše boli, a bol djeluje poput katalizatora za promjene. Ali stvar ipak funkcionira i dalje, sami ste rekli da je tako. Fali nam neka crna materija, nešto što ipak daje potrebnu masu. I evo je, naša kraljica, gđa Neprosvjećena Demokracija. Stanje u kojem živimo. Stanje gdje odlučuje većina neprosvjećenih. Da se odmah razumijemo, ne pljujem po demokraciji. I priznajem, taj dio nisam do kraja shvatila, ne znam koja bi trebala biti alternativa, treba mi još i još „45 minuta“. Baš kao što nisu skužili ni svemir. Ali postoje jasne indicije da tu nečeg ima. Nečeg crnog.

Neprosvjećena demokracija kako ju ja doživljavam ima neke simptome. Jedan je da se uvijek traži najniži zajednički nazivnik. Zajednički nazivnik je nešto dobro, kompromis, zajednička točka uravnoteženja. Hm. Ali zašto to na kraju ispadne NAJNIŽI zajednički nazivnik? Mislim, zajedničkih nazivnika ima puno, najniži od njih je važan samo u aritmetici. Ujedno je porazan za demokraciju…ovaj, karavanu. Princip spuštanja na najniži nazivnik je katastrofa sa stanovišta svih iole bržih deva. Zato ju i zovem neprosvjećena demokracija jer je napravljena po mjeri najgorih. Drugi simptom je uglađenost. Opet nešto u načelu dobro. Lijepo je rekao prof. Ž. Puhovski prije koji vikend u „Nedjeljom u 2“: „naše čitavo društvo počiva na laži jer iz uljuđenosti kažemo ‘dobar dan’, iako nam nije ni dobar, niti nam je do te osobe, niti nam je stvarno stalo“. Ali zbog mira i uljeđenosti živimo jedni s drugima i poštujemo razne norme. I lažemo svaki dan. I opet, kažem, hvala Bogu da je tako, inače bi nadrljali svi skupa. Ali, simptom je taj da ne možeš čovjeku reći da je glup. Slijep (psihički). Nesposoban. Gladan vlasti. Argument očite istine nije prihvatljiv. Ti koji to tvrdiš moraš to i dokazati. Služeći se isključivo sredstvima koja su dopuštena u neprosvjećenoj demokraciji. I ovdje smo u samoj biti: može li se glupost, agresija, strast za vlašću i sljepoća pobjediti civiliziranim sredstvima? Ili, slično tome, može li se netolerancija pobijediti tolerancijom? I još, možda i najsuštinskije: treba li uopće voditi tu borbu?

Bili ste strpljivi. Ipak, sad biste rado čuli kakve sve to skupa ima veze s nama, LGBTIQ populacijom. Znate, često nam većina zamjera da se bavimo marginalijama u društvu. Kažu, koga briga s kim se j…te, ima društvo ozbiljnijih problema. O, da, mi imamo specifične situacije, interese i probleme. Ali imamo i veliku većinu istih preokupacija kao i svako drugo ljudsko biće. Ovo ima veze sa svime oko nas pa tako i s nama kao specifičnom manjinskom skupinom. Vjerujem da ste odavno shvatili kako ne govorim (samo) o općoj demokraciji na razini države ili svijeta, već o svakoj manjoj društvenoj jedinici ili skupini. Govorim također i o puno više i dublje od toga: o unutarnjem svijetu. Zapravo govorim o sasvim konkretnoj sredini i konkretnoj situaciji. (Nije važno da znate više o tome.) Sredini i situaciji koja odražava posve univerzalni model. Pa ga na toj razini valja i riješiti. Vratit ću se zato mojoj karavani s početka (ili kraja).

Istina o karavani je mnogo kompleksnija. Naime, karavana možda spontano ubrza. Blago vama ako ste dio takve. To samo znači da je puno više ljudi prije vas izabralo opciju br. 4 (vidi dolje) pa ste vi dio jedne takve. Vjerojatnije je da se nalazite u karavani koja nema ovu tendenciju. U tom slučaju imate 4 opcije. Prva opcija je da ste među najsporijim devama. I super vam je. Stisnite u svom mozgu Shift+Delete, potom Enter i riješili ste se ove besmislene kolumne. Druga opcija je na drugom ekstremu. Krećete u križarski rat protiv najsporijih deva. Možda pobijedite. Mnogo je vjerojatnije da ćete izgubiti. Posebno ako ste sami. Na njihovom ste terenu. Ipak, sretno. Treća varijanta je najčešći izbor. Sastavni je dio neprosvjećene demokracije i doprinosi u najvećoj mjeri održavanju nakaradnog sustava. U trećoj varijanti postupate racionalno, razumno i zrelo. Shvaćate da vam je karavana potrebna, ne petljate se gdje vam nije mjesto, naučite okretati glavu u stranu i ne primjećivati. Dovedete se u samoskrivljeno stanje neubrojivosti i to prestaje biti vaš problem. Doduše, prostor djelovanja vam se često sve više sužava, ali ako se stvarno dobro potrudite možete vidjeti da stvari i nisu tako crne jer ima tu i puno pozitive. Uostalom, istina je relativna. Tko ste vi da sudite. Pa da, bolje je mirno ići dalje…. I, konačno, ostaje vam četvrta mogućnost. Zadržati integritet. Zadržati vid. Zadržati razumijevanje. Možete li prihvatiti gađenje koje osjećate gledajući oko sebe? Vaš je put tada napuštanje karavane.

Nisu najsporije deve te koje napuštaju karavanu. To je osnovna inertna zabluda. U četvrtoj opciji VI ste ti KOJI NAPUŠTATE njih. Vi gradite svoj različiti ustroj. Vi gradite svoj svijet. Vi stvarate, a ne kaskate za budalama … Neću vam reći kako. To je vaš život. Vaša odluka. Imate barem četiri mogućnosti.

Sanja

Podijeli:

Osmomartovska

Nekad se na ovim prostorima slavio 8. mart. Ženama (drugaricama) kupovali su se crveni karanfili, u školama su se spominjale

Pročitaj više »

Zastava

Drugi put ove godine u gradu Rijeci zavijorila se zastava duginih boja: prvi put bila je izvješena na gradskoj vijećnici

Pročitaj više »

O (gej) braku

Ne vjerujem u brak. Ne vjerujem da je potrebno ljubav potvrditi pred ljudima i državom (ili crkvom), u određenoj odjeći,

Pročitaj više »
Scroll to Top