Odmah na početku da raščistimo neke stvari, da znate na čemu ste. Meni se takozvani promotivni (i takozvano povučeni) spot za Zagreb Pride 2012. – sviđa. Ne vidim u njemu ništa sporno i mislim da ga nije trebalo povlačiti. Isto tako, mislim da uz njega nije trebalo objaviti „upute za upotrebu“ u kojima piše što film zapravo prikazuje.
Svatko ima pravo na to da odgledano doživi na svoj način.
A ne na način Drage Pilsela.
Tako ja u paljenju Barbie i Kena ne vidim da pripadnici/ice gej zajednice žarko žele zapaliti svaki heteroseksualni par. Kao prvo, tih je lutaka bilo više a samo ih je dvoje gorjelo zajedno, u zagrljaju; kako znamo da ostali/e nisu bili gej? Kao drugo, djevojčica je problem imala s preoblačenjem Kena u žensku odjeću, što bi više upućivalo na nevolje s rodom nego na one sa seksualnom orijentacijom. Stoga bi se dalo zaključiti da je ona zapravo zapalila ono što je nepomirljivo s obitelji u kojoj ona živi, a to je rodna normativnost. U stilu: je.eš ove rodno rigidne jedinke, moja obitelj je ono pravo.
Zatim, u djevojčici koja u filmu u snu pali lutke (može li išta biti udaljenije od stvarnosti, osim da se u filmu prikazuje san unutar sna unutar sna…?) ne vidim pomahnitalu piromanku koja je u misiji da „pročisti“ svijet od svih koji/e ne liče na njezine roditelje (!?). Koje li samodopadnosti i deluzije heterodušebrižnika/ica koji/e u Barbie i Kenu vide realne osobe! Jesu li se oni/e ikad osvrnuli/e oko sebe i vidjeli/e kako izgledaju stvarni ljudi? Zar su se pogledali/e u ogledalo i vidjeli/e Kena? Barbie? Zaista?
E pa zašto onda dijete spaljuje svoje igračke? Zar ih nije mogla jednostavno baciti u smeće? Doduše, mogla ih je i raskomadati, što bi mene osobno više uznemirilo, ali ne bih to nužno smatrala dokazom da sve djevojčice u svim queer obiteljima žele raskomadati svoje heteronormativne lutke i, po analogiji, heteroseksualne parove. Spaljivanje je ritual koji presijeca sve veze s prošlošću (zašto bismo inače spaljivali/e pisma bivših dečki/cura?), pa se djevojčica u spotu (koja na određenoj razini interpretacije predstavlja budućnost) rješava heteronormativnosti. To se ne bi postiglo bacanjem u smeće jer stvari bačene u smeće ne nestaju, već i dalje postoje, iako na nekom drugom mjestu.
Što se tiče zamjerki na previše „heteroseksualan“ odnos dvije odrasle osobe u spotu, rodna je tematika složenija od pukog preslikavanja odnosa žensko-muško ili mama-tata. No, poanta bi trebala biti da je SVAKA obitelj sveta, pa to onda uključuje i onu koja (gle užasa!) u svom domu ima Ikein namještaj i pije Vindijino mlijeko, neovisno o orijentacijama i identitetima njezinih članova/ica. Gdje piše da bi queer obitelj trebala sve raditi obrnuto od „malograđanskih“ obitelji, npr. imati vlastoručno izrađeni namještaj i piti pivo za doručak, da bi mogla zaslužiti etiketu „queer“? Pa ne govorimo o obitelji Addams, zaboga! Govorimo o RAZNIM obiteljima, koje dolaze u različitim oblicima i veličinama i sve bi trebale biti ravnopravne, bez obzira na to žele li dekonstruirati heteronormativnu matricu ili je potvrditi. Svaka ta obitelj treba imati jednaka prava i svaku treba zaštititi.
O zgroženosti dlakavim pazusima mogu reći samo ovo: ljepota je u oku osobe koja promatra, a u oku ove promatračice transrodne su osobe prekrasne. I zbog toga mi je žao što je spot povučen jer je propuštena prilika da se i široj javnosti i pripadnicima/icama seksualnih manjina (posebno onima kojima nije jasno zašto je u spotu baš MORALA biti transrodna osoba umjesto dvije LIJEPE lezbijke ili dva ZGODNA geja) pokaže i dokaže da su i transrodne osobe tu i da su jednako vrijedne kao i sve druge te da su i njihova prava jednako vrijedna borbe.
Što se onda, na koncu, može zaključiti iz reakcija na spot i njegovo posljedično povlačenje? Svatko će (nadam se) imati svoje zaključke, a ja ću ponuditi samo neke: da u 21. stoljeću u Hrvatskoj svaka obitelj NIJE sveta (a posebno to nije ova filmska, koja je istovremeno nedovoljno heteronormativna i previše heteronormativna, nedovoljno queer i previše queer, premalo L, a previše T, previše morbidna i disfunkcionalna, previše svakodnevna i obična); da ni društvo u cjelini a ni LGBTIQ zajednica nisu spremni na queer sadržaje; da T u LGBTIQ nije baš shvaćeno ni prihvaćeno.
No dobro, to zapravo i nije neka novost. Ali popuštanje pred nerazumijevanjem, neslaganjem i neznanjem, pa makar i iz opravdanih razloga, ipak ostavlja gorak okus u ustima. I tjera nas da se zapitamo što će sljedeće trebati žrtvovati u borbi za jednaka prava.
Yours Modest(l)y