Experiences with coming out

Moja obitelj je kao i svaka druga, za njih je život žena, djeca, posao i vjera. Ne prihvaćaju ništa novo, drugačije, jer to smatraju nenormalno ili bolesno.
Razmišljao sam koje riječi da upotrijebim kad im kažem svoju tajnu. Riječi treba birati! Riječi trebaju biti svjetlo, moraju miriti, približavati ljude, uspostavljati mir. Gdje riječi postaju oružje, tu nastaju i neprijatelji.
Skupio sam hrabrosti i rekao jednom od roditelja: “Ja sam gej!” Pravio se da me nije čuo ili nije htio sebi to priznati i pričati o tome.
Reakcija na moj coming out je bila duga šutnja i riječi: “Radi što želiš, šta me briga”. Te riječi su mi dale malu potporu, ali sam osjetio nerazumijevanje. Morao sam napraviti coming out, jer više nisam mogao šutjeti, osjećao sam se izgubljeno, potišteno. Kroz priču roditelja shvatio sam: da su ozbiljno shvatili moj coming out, izbacili bi me iz kuće i ne bi htjeli čuti za mene. Pitanje je sada da li trebaju znati za moju homoseksualnost? Možda, kada bi znali mogli bi mi pomoći, dati neki dobar savjet. Svaki roditelj za svoje dijete stvara san. Ja sam ga prekinuo, jer sam krenuo pogrešnim, a ne pravim putem.
Ne postoji pogrešan i pravi put, postoji put izbora i sreće.

Elvis (19)

Kada razmisljam o svom coming out-u, ne mogu razmisljati o jednom dogadjaju. Bio je to vise niz dogadjaja koji su uslijedili tokom godina. Cesto su bili ispunjeni nervozom, brigama i neprospavanim nocima, ali mozda je to razlog sto sada spavam kao beba skoro svaku noc. S 10 godina sam se prvi put upitala sta ako sam ja gej i otuda je nekako krenulo. To pitanje postavila sam si ponovo koju godinu kasnije dok su hormoni divljali tiho u meni. No, pitanje je dobilo odgovor tek kada sam imala 17 i prvi se put zaljubila, izgubila potpuno glavu za jednom curom. Bila sam u nju zaljubljena 4 godine bez da sam joj to rekla ili rekla ikome drugome. Kroz te sam 4 godine imala coming out sebi. Razmisljala sam o tome sto to znaci za moj zivot, koliko ce mi utjecat na sve sto cu u zivotu raditi. Pitala sam se i kako ce reagirati mama, nono i nona te moj brat. Rekla sam mami za moju seksualnu orijentaciju nakon te 4 godine. Jednostavno sam u jednoj od nasih vecernjih setnji rekla mami da volim cure, da sam bila zaljubljena u tu jednu curu koju je i ona znala iz vidjenja i tako smo pocele razgovarati o tome. Islo je sve glatko iako je nervoza u meni bila osjetna. Mamina reakcija me nije iznenadila jer nas je oduvijek ucila da treba ljude prihvatiti kao osobe koje jesu te nam je i govorila o homoseksualnim osobama. Jedino sto se znalo pojaviti u nasim razgovorima, ili vise njenom procesuiranju ovog podatka je to da ju je jako brinulo sto to znaci za moju buducnost, a i jako je zeljela imati unuke i u tom razdoblju joj se cinilo kao da joj se ta zelja nece ostvariti. Razgovorom smo rijesile dileme koje je imala te je upoznala moje prijateljice. Danas je sasvim ok s time i podrska mi je. Prihvaca i mene i moju curu. Iznenadilo me i kako je moja nona reagirala. Imala je jako puno pitanja i u vrlo je kratkom roku u potpunosti prihvatila tu informaciju. Tada je dosao red i na nonota koji je do tog trenutka bio izrazito homofobican i govorio je da sve “pedere” treba na Goli otok. Jednom kada je saznao da sam lezbijka, a i kroz razgovor s nonom njegovo se misljenje u potpunosti promijenilo. Sada ga svako toliko ulovim kako se svadja s politickim zastupnicima u Saboru oko toga kako nam trebaju dati sva prava – brak, djecu, sve redom. Moja su braca isto tako velika podrska i ne znam sta bi bez njih. Nas se odnos nije puno promijenio, dobio je na osjecaju bliskosti. Sada znam da imam potpunu podrsku svoje obitelji i da mogu uvijek racunati na njih jer me vole bas onakvu kava jesam.
Arina (28)

Ja sam se nedavno outirao svojim roditeljima. Razlog zbog kojeg sam se tako kasno i teško outirao (imam 24 godine ) je moj strah da ću nakon outiranja završiti na ulici bez ikakve podrške roditelja. Strahovao sam od izbacivanja iz obiteljskog doma i od psihološkog i fizičkog nasilja. Tek kad sam završio fakultet i našao posao ohrabrio sam se i rekao sam svojim roditeljima istinu o sebi. Iznenadio sam se njihovom reakcijom koja nije bila agresivna i prijeteća već su moji roditelji bili i još su veoma tužni što sam ja gay. Mama i tata su plakali ali niti u jednom trenutku mi nisu zaprijetili izbacivanjem iz doma ili drugim oblicima ekonomskog nasilja radi kojeg sam ja toliko odgađao outiranje. Nakon outiranja ja sa svojim roditeljima normalno razgovaram i ne izbjegavamo se. Nakon tjedan dana od outiranja tata me je zamolio da porazgovaramo. Najupečatljiviji dio razgovora je bio kada je on meni rekao da mnogi ljudi imaju homoseksualne sklonosti ali da svejedno imaju ”normalnu” obitelj. Ustvari on je meni sugerirao da lažem sebe i ljude oko sebe iz razloga ako se deklariram kao homoseksualac život će mi biti uvelike otežan, od diskriminacije na poslu do mogućnosti napada na ulici radi moje seksualne orijentacije, a da ne spominjemo komplikacije u odnosu prema susjedima  u maloj sredini. On je lijepo nabrojao sve probleme sa kojima se susreću seksualne i rodne manjine, ali ne shvaća da se ti problemi neće riješiti ako se svi budemo pretvarali da smo ”normalni”. On ne shvaća da je meni bitno reći ljudima sa kojima sam blizak koja je moja seksualna orijentacija.  Njega je jako povrijedilo što sam ja rekao skoro svima svojim prijateljima o svojoj seksualnoj orijentaciji a njemu sam rekao skoro zadnjem. Nisam mu mogao objasniti da mi je najteže bilo reći upravo njima, mojim roditeljima. Morati će proći još mnogo vremena da se vidi kako su to moji roditelji prihvatili. Sada shvaćam da je moj strah bio preuveličan zbog njihovih predrasuda koji su oni iskazivali prema LGBTIQ osobama prije mog outanja. Također mislim da je moje outanje prošlo mirnije i ne toliko stresno upravo radi mojih godina i radi moje koliko-toliko samostalnosti, a iz zbog toga što moji roditelji znaju da sam ja užasno tvrdoglav pa niti nema pretjeranog smisla da me pokušavaju promijenit.

Edo (24)

Bio je februar 2005. godine. Utorak. Ja sam bila na fakultetu, a moji kući. Već nekoliko godina sam se spremala da im kažem da sam lezbejka… Da izustim to… Ali nikako nisam znala kako da počnem taj razgovor… Uvek kada bih nailazila na trenutak pogodan za takvu vrstu razgovora, ja sam pokušavala da na neki način otpočnem taj razgovor… ali svaki put kada bih htela da izustim te, za mene tako važne reči, nešto mi je zastajalo u grlu… nešto me je kočilo… srce bi počelo jako da lupa… ruke da se znoje… i dalje nisam znala kud… Nasuprot svim savetima koje sam sama sebi davala i govorila kako treba to samo da izustim i gotovo, nekako nikada nisam imala dovoljno hrabrosti to da i konačno uradim…

Međutim, taj dan je bio poseban… Naime, dok sam ja bila na fakultetu, moji su, pretpostavljam, prevrtali po mojim stvarima, naravno bez moje dozvole, jer ih je, pretpostavljam, mnogo toga kopkalo, i naravno, naišli su na dnevnik, koji sam ja, u svojoj naivnosti i gluposti, ostavila u jednoj od fijoka stola, umesto da sam ga ponela sa sobom. Posle sam se pitala kako sam bila tako glupa i nepromišljena. A u tom dnevniku pisalo je sve, od toga da sam lezbejka, pa do toga u koje sam sve devojke ja bila zaljubljena i koju sam curu tada volela. No, da nastavim. Ja nisam ni slutila šta će da se dogodi… Ja se vračam kući s fakulteta i već na ulasku osećam u vazduhu da se nešto dogodilo… Ja im kažem ćao, oni meni hladno “zdravo” i nakon večere, ja odem u svoju sobu, a moji mi nakon toga kucaju na vrata. Ja kažem: “šta je sad bilo?”, a oni kažu: “otvori, moramo da razgovaramo sa tobom”. Ja kažem ok. Otvorim ja, a moji uđu u sobu, pri čemu mama drži moj dnevnik i ja shvatam u trenutku o čemu se radi… Srce mi već počinje jako da lupa, ali ja kažem sebi: “E sad će biti šta biti mora!  Ako me isteraju iz kuće, odrasla sam, fakultetski obrazovana osoba, ma snaći ću se! “Dakle”, kažem ja sebi, “samo hrabro”!

Oni kažu idemo u dnevnu sobu da razgovaramo. Ja kažem ok. Oni meni onda kažu: “da li je istina sve ovo što si napisala u ovom svom dnevniku? Da li je moguće da smo to dočekali? Da nam je ćerka lezbejka? Jedno bolesno i nenormalno stvorenje? Jel’ to moguće? Jel’ istina sve to sto si napisala u dnevniku?” Ja ni sekunda ne premišljam, već odgovorim: “Da! Ja sam lezbejka! Da! Sve je istina što sam napisala u tom dnevniku! Da! Sve je istina! Da! Ja sam lezbejka i ponosim se time!  Ali ja nisam
nikakvo bolesno ili nenormalno stvorenje! Ja sam potpuno normalna osoba, koja je i dalje vaše dete i koja vas i dalje voli i kojoj je i dalje neophodna vaša roditeljska ljubav, pažnja i razumevanje!”. To sam rekla i otišla u sobu. Nakon toga nisu mi prišli da razgovaraju sa mnom o tome, niti su me zagrlili evo ima pune dve godine… Nisu ni reć rekli nakon toga, niti su spomenuli to ikada više… Tako da, moji mene, ne samo da nisu prihvatili kada sam im rekla da sam lezbejka, već su počeli da me vređaju, počeli su da mi govore da sam bolesna, nenormalna, da treba da se lečim… da bi oni takve ljude smestili u kazamate i lečili ih… ili ih ubili… tako da je bila stvarno loša situacija…

Ja sam zaista bila potpuno slomljena takvom njihovom reakcijom… To je bilo pre dve godine, kada sam se outovala. Oni čak i posle dve godine ne žele da pričaju o tome… Jednostavno kao da sami sebi negiraju da se to ikada desilo. I naravno ćute o tome. O svemu drugom pričamo, a o tome ne.
Pitaju me čak i ona blesava i glupa pitanja tipa kada ću da imam dečka i tome slično, na šta im ja odgovaram da ja nikada neću imati dečka i tada oni potpuno ućute i promene temu… Izluđuje me što možemo pričati o svemu, ali o tom delu mog života koji mi je najvažniji, ne možemo, jer oni to ne žele. A ja bih tako volela da mogu sa svojim roditeljima da pričam o svemu, ali… izgleda da moji roditelji i ja postajemo sve više i više stranci… i ne znam kako da rešim taj problem… Mislim da nikada ne mogu da im oprostim, mislim da im nikada neću oprostiti takvo njihovo surovo ponašanje prema meni! Jer, mnogo su me zabolele njihove reći… A očekivala sam pažnju, ljubav i razumevanje… Eh! A možda sam ja i previše očekivala od njih. Takođe, bila sam povređena i time što su zloupotrebili moje poverenje i uništili moju intimu… i to na najgori mogući način…
Nakon toga prošle su evo već skoro tri pune godine, a oni mi i dalje, onako u prolazu, dobace po koju uvredu ili započnu svađu sa mnom… Mada ja na to više i ne obraćam pažnju. Ja odavno imam svoj život, koga vodim kako ja hoću, ali me boli to što ne mogu da me prihvate takvu kakva jesam
i što ne možemo otvoreno da razgovaramo o svemu.

Eto, to je moja coming out priča. I iako je bio tzv. prisilan coming out, osećala sam ogromno rasterećenje i oslobođenje, kao da sam skinula jedan ogroman teret sa svoga srca i duše…
Osećam da ih posle svega toga ne mogu nikada više voleti… ja sam sada samo ravnodušna prema njima… kao da smo stvarno neki stranci… i srušili su sve što smo ikada imali…
To je moja coming out priča. Ja sada gledam u budućnost, a prošlost pamtim i na žalost nikada ne mogu da je zaboravim… Imam svoj život, srećna sam u njemu, ali nikada neću moći zaboraviti takvo ponašanje svojih roditelja prema meni… njihovom jedinom detetu…

by: XX001

PRIDE NEVOLJA

Kako sam u subotu najebo?

Više me boli pitanje zašto sam najebo, ali kada se nemili događaj već odvio, ostaje mi samo da učim i napredujem, iako dio gnjeva i gorčine iz inata nikada neću saprati s duše na slavu „normalnim“ ljudima te službenim snagama reda i mira RH.

Bio sam na Pride-u, iz više razloga, a najmanje zbog seksualne orijentacije. Glupo mi je da jedna isprazna disciplina poput seksa može okupiti toliko ljudi u paradi ponosa i prkosa. Ostalo nas je još kojima seks predstavlja duhovnost, a u duhovnosti spolova, granica i opredjeljenja nema. Postoji samo beskrajna dubina, sva silina i strah nepoznatog, beskonačan tunel oslikan freskama duboke duševne strasti i na kraju svake stanice moždani orgazam. Velika većina ljudi u ovoj „povorci čudovišta“ kako su je nazvali na www.sijelo.com činila se upravo takvima, a seksualnosti su se činile kao opravdanje za „normalan“ puk koji se zgražao s druge strane kordona.

Uglavnom, po statistici sam hetero. Možda bi i bio gej ili barem BI da mi se muškarci toliko ne gade, i da sam često ne očajavam zbog čudne i neuviđavne izrasline pod preponama pred kojom tu i tamo ostanem inferioran.

Kordon je bio malo tanji kada je parada završila na Cvjetnom trgu. Na moju žalost, moglo se bez poteškoća udaljiti od grupe okupljene pred binom i npr. neometano telefonirati. To je bio moj motiv, no kako sam udaljavanjem spriječio da mi buka ne omete telefonski razgovor nisam uspio spriječiti da mi ga ne omete homofobna noga u glavu a zatim nje i u bubrege. Telefon je ispao ispred mene a tada još nepoznati homofob (jedan od trojice) vratio se kako bi mi ga spizdio posred čela, što sam uspio spriječiti koncentriranim gardom rukama. Na njegovu žalost to vraćanje po telefon stajalo ga je privođenja. Zaluđen mržnjom nije stigao razmisliti da je bilo pametnije da mi je telefon ukrao, pošto je zakasnio zbrisati baš zbog ciljanja.

Završio je u „marici“ a ja pod tzv. zaštitom naših policijskih službenika koji su me vrlo grubo poveli na davanje izjave, grubo s obzirom na to da sam ipak ja napadnut. Pa su i mene odveli pred maricu da bi me poveli u stanicu, no nije mi se svidjela ideja da se u marici vozim s maloljetnikom koji je nekoliko trenutaka ranije materijalizirao svoju mržnju na mojoj lubanji, zajedno sa svojim suborcima. Pa su dečka izveli van. Tih nekoliko minuta koje je proveo u službenom kombiju hrvatske policije sa ulaznom, ali bez izlazne kvake nije ga prosvijetlilo, i dalje je mrzio pedere pa me je po izlasku verbalno vrijeđao jer drugačije nije mogao zbog vezanih ruku. Ja sam bio bijesan, bio sam žalostan, iznenađen i zajedljiv, no nije mi se dalo trošiti rijeci na verbalno uzvraćanje. Jednostavno sam ga pljunuo posred ćela. Inače u životu patim od viška sline pa mi se ovaj puta to obilo u glavu, ali prije mene dio moje hračke obilo se panduru u civilu u glavu, a upravo on je sprječavao dečka da me opet ne napadne. Žao mi je, od srca. Bilo onda, sada ne.

Bez obzira na moju seksualnu orijentaciju u tom trenutku ja sam bio sa ove strane pride-a, odnosno pederčina i ne znam postoji li država u kojoj će dio hračke zahvatiti policajca a da isti prođe ne kažnjeno?! Takve države još nema, ali čuo sam da je grade desno od Danske. Možda ostvaruju san pokojnog S. Spajića koji je htio da se pederima napravi država s ulazom ali bez izlaza. Baš kao i službeni kombi Hrvatske policije u kojem sam i ja, sada kao počinitelj, završio. Nakon hitnog pretresa i privođenja na licu mjesta osjećao sam se kao da me kombajn pregazio, ne znam čemu tolika strka kada bi ionako napravio sve što mi narede. Ali nakon pljuvanja svrstan sam pod osobe rizičnog ponašanja, iako sam na kraju cijele priče prošao sa istom kaznom kao oni koji su pripravljali molotovljeve koktele. „Vatreni hračak“, sada se i sam bojim svoje sline.
Ali daleko smo još od kraja priče. Priveden sam u 1. Policijsku postaju u Zagrebu i sproveden na ispitivanje koje je trajalo duže od Glavaševog. Vjerojatno zato što je Glavaš bio samo optuženi, ja sam i napao i bio napadnut pa sam sve morao dva puta pričati i odgovarati pošto u našoj birokraciji ne postoji još uvijek „copy-paste“ disciplina, jer krši autentičnost. Tri i po sata mučili su me papirologijom i ispitivanjem, obrascima i smjenama ispitivača. Prala me nikotinska kriza koju je utažio jedan od „ljubaznih“ službenika ponudivši me cigaretom nakon što sam mu rekao da nisam gay, onda sam smio i stolicu približiti radnom stolu. Samo me jedan „pandur“ ošamario kako bi se osvetio svim pederima koje je morao čuvati u toploj policijskoj tuti na plus 30. Uglavnom, na kraju su mi sve na glas pročitali kako bi znao što potpisujem i pročitali su mi prava. Svi su me uvjeravali kako „to“ neće trajati predugo i da ću završiti s kaznom za kršenje javnog reda i mira po tom i tom članku zakona pa sam ja uredno odbio i odvjetnika, i zdravstveni pregled i javljanje obitelji samo kako bi skratio postupak. Dao sam im autogram na dokumente i onda saznao kako moram na sud na izricanje kazne.

Jeeeeah! Još pola sata čekao sam da mi se organizira prijevoz do prekršajnog suda u Senjskom i nakon svega predali su me nekim drugim policajcima (svi su mi izgledali isto taj dan) te mi mahali maramicom. I njima se zgadila moja pljuvačka pretpostavljam. Pred zgradom policije dočekali su me novinari sa svojim lešinarskim fotoaparatima pa sam morao ući u „maricu“ u poznatoj pozi skrivanja lica, ta gesta bila je iz afekta pošto sam navikao na trend skrivanja identiteta prilikom uhićenja. Poslije sam se sjetio da se nemam što skrivati, ali osjećao sam se „kul“!

Došao sam na prekršajni sud i tu počinje drugi dio horora. Primili su me sudski portiri te upisali u „knjigu gostiju“, naredili da skinem sve čime bi si mogao oduzeti život i strpali u ćeliju br. 3. Sada sam u zatvoru, u žutoj sobi s rešetkama i vratima na kojima je ona famozna rupa za pogled, čučavac gotovo kraj jastuka i mala pipa za vodu veličine jagodice normalnog ljudskog palca. Ćeliju je sa mnom dijelio jedan sredovječni gospodin, dosta psihopatske energije koji je tu još od jučer a zadržan je zbog paljenja „pederske“ zastave na trgu Bana Jelačića. Osjećaj je bio divan iako sam se uspijevao susprezati od navale emocija misleći kako ću ovdje provesti par minuta, sreća da teorija relativnosti može opravdati „njihovih par minuta“ jer sve skupa već traje preko pet sati. Onda mi je antigej striko rekao kako sudac više ne radi, a pošto se radilo o suboti pretpostavljao je da će me primiti tek u ponedjeljak. Zvučalo mi je smiješno i nemoguće ali sam pritisnuo crveni gumbić za hitnoću kako bi se uvjerio da je sve iluzija i da sam ja zapravo slobodan. Portir me je razuvjerio, neće me primiti u ponedjeljak nego sutra ujutro, ipak radi nedjeljom. Ne znam zašto tada nisam umro kada sam shvatio da ću morati provesti noć u zatvoru sa nekim homofobom, a htio sam umrijeti. Sva mi se slina osušila iako je ona kriva za sve.

Homofob je u pet sati pušten a meni je ostalo svo prostranstvo zagrebačke „bukse“ i pregršt neizdrživih emocija koje su izvirale iz mene poput sperme nabrijanog mužjaka koji svršava nakon  silovanja. Pritisnuo sam crveni gumb drugi put i vidno potresen, u plaću i drhtavici pokušao objasniti portiru da mi nije rečeno kako ću završiti ovdje jer bi inače tražio odvjetnika, iskoristio pravo na poziv i tražio liječničku pomoć, htio sam reći i kako bi iskoristio mnoge trenutke nepažnje u policiji da pobjegnem kroz prozor i branim se sa slobode. Cijelim tijelom sam se trudio uvjeriti ga kako ja nisam osoba za zatvor nego jebeni pastir iz provincije na Krku bez dosjea niti prekršaja (osim prometnih). No portir mi je jedino mogao reći da sam lišen slobode do suđenja i kako on radi svoj posao. Poznata fraza u neoliberalizmu: „Mi samo radimo svoj posao“! Ipak se smilovao i dao mi za poziv pa sam nazvao prijateljicu da joj objasnim gdje sam, što radim i kako mi je te da ju nažalost večeras neću moći voziti natrag u Rijeku, jer mi je za to potrebna sloboda koje sam lišen.

Vratili su me u ćeliju ali ne u br. 3 kako ne bih bio sam nego u br. 8 sa tri bad blue boysa koji imaju zabranu praćenja dinamovih utakmica uživo pa tu provode svaku subotu kada dinamo igra doma. Spekulirao sam da oni obožavaju pedere. Ni tijelo niti um me više nisu služili, trebalo mi je barem malo zraka. Doživio sam napad panike i klaustrofobije, boysi su pozvali portire, a ovi hitnu. Završio sam u poznatoj psihijatrijskoj ustanovi na Vrapču gdje su me od gospode u „plavom“ preuzeli gospoda u „bijelom“. Oni imaju rješenje za sve a rješenja drže u malim zagonetnim ampulicama pa su mi ubrizgali rješenje u dupe i dali mi da pojedem još jedno rješenje prije spavanja i pola rješenja ujutro. Dijagnosticirali su „situacijom uvjetovanu psihoneurozu“ a glavni psihijatar mi je toplo sugerirao da se vratim u ćeliju jer je na Vrapču atmosfera tri puta morbidnija. Kako su me „rješenja“ već prala po mozgu, pristao bih tada i na doživotni zatvor. Smrt pljuvačima, sloboda fašizmu!

Vratili su me u ćeliju br. 3 gdje su sad već bila dvojica privedenih sa Cvjetnog trga također zbog napada na sudionike pride-a. Jedan me čak prepoznao i rekao mi kako bi puno više najebo da sam telefonirao deset metara naprijed jer su me tamo čekali njih cijela banda. Zahvalio sam mu na informaciji i čudio se kako je mržnja u ćeliji opala, pošto smatram da su dosljedni svojim svjetonazorima vjerojatno su me trebali živog oderati u toj sobi gdje stvarno nemam gdje pobjeći. Sjećam se samo kako sam zatvorio oči i ujutro ih otvorio u istom položaju. Za doručak sam dobio paštetu i dve fete kruha, a kada sam priopćio da sam vegetarijanac te da li mi mogu pomoći, striko mi je rekao da si odvojim meso iz paštete. Pojeo sam kruh, a paštetu dao homofobima – supatnicima. Oko devet sati sproveden sam na sud gdje mi je pročitan iskaz potpuno drugačiji od onoga kojeg sam ja potpisao. Tamo je pisalo da sam optužen po članku 6. zakona o javnom redu i miru, da sam se na trgu ponašao problematično, nekoliko puta se pokusao fizički obračunati s napadačem te da sam pljunuo na policijskog službenika što se smatra izrazito drskim ponašanjem.
Pokušao sam se pobuniti protiv servirane optužnice ali mi je sudac na vrlo razumljiv način, ispod obrva objasnio da ću ako pobijem optužnicu morati ostati u pritvoru i čekati da se pojave svjedoci i da se postupak ponovi. Jedini svjedoci bili su „panduri“ na Cvjetnom koji bi vjerojatno stali u moju stranu. Još uvijek su me prala ona „rješenja“ sa psihijatrije od sinoć i onih pola „rješenja“ što sam pojeo ujutro uz kruh pa sam priznao sve šta tamo piše. Priznao bi i napad na predsjednika samo za malo svježeg zraka. Dobio sam 19 dana zatvora iliti-ga godinu dana uvjetne slobode te morao ostati u ćeliji do podne kako bi ispunio taj jedan dan zatvora i završio sa košmarom kojeg sam proživio.

Na izlazu sa suda opet su me dočekali novinari Jutarnjeg koji su bili izrazito ljubazni i uviđavni, popio sam s njima cugu te ispričao događaje. Otišao sam pronaći gdje sam parkirao auto i vratio se u svoju županiju. To je bila valjda cijena tog „pederskog“ ponosa kojeg sam tjerao na pride-u, a od sada dobro pazim gdje i kako pljujem. Čak ću i zubara upozoriti kada otvorim usta i kada mi stavi onu srkalicu za slinu, da se pripazi članka 6. zakona o javnom redu i miru. Sada stvarno vjerujem u poslovicu „ nikad se ne zna“!

Ivan

Scroll to Top