Ljudska prava LGBT osoba
Prava LGBTI osoba nisu prava izolirane skupine, njihova zaštita i promicanje u pravu nije stvaranje nečega izvanrednoga što bi trebalo posebno opravdavati kao svojevrsni „dodatak“ uobičajenom stanju. Termin „ljudska prava LGBTI osoba“ ne uključuje neka „posebna prava“ već se radi o pravima koja pripadaju svim ljudima (bez obzira na njihovu rasu, spol, seksualnu orijentaciju, nacionalnu pripadnost i dr.) ali se ona LGBTI osobama uskraćuju ili krše samo zato što nisu heteroseksualne orijentacije ili cisrodnog identiteta.
Kada govorimo o pravima LGBTI osoba govorimo o pravnim sredstvima kojima se sprječava uskraćivanje ili umanjenje prava LGBTI građanki i građana. U tom smislu i Ustav Republike Hrvatske u 14. članku propisuje da se svima jamči jednakost pred zakonom i da se nikome prava ne smiju niti umanjivati niti uskraćivati temeljem neke osobine. Iako nije izrijekom navedeno u ustavnom tekstu, seksualna orijentacija i rodni identitet jesu jedne od tih osobina. Ovo se jamstvo jednakosti proteže na sva prava i slobode, što znači da svatko, bez obzira na svoj rodni i spolni identitet, mora moći ravnopravno uživati sve pravom zajamčene slobode.
Kako bi se ovo ustavno obećanje jednakopravnosti potpuno ostvarilo, niz zakona jamči mehanizme zaštite. Zabranu diskriminacije detaljnije uređuje Zakon o suzbijanju diskriminacije. Njime se ponavlja ono što je već u Ustavu navedeno, a to je zabrana oduzimanja ili umanjivanja ičijih prava zbog nekog obilježja te osobe, pri čemu Zakon kao jedno takvo obilježje izričito navodi seksualnu orijentaciju. Osim te zabrane diskriminacije, Zakon detaljno prepoznaje različite oblike koje ona može preuzeti. Primjerice, zabranjuje se izravno postupanje koje jednu osobu zbog spolne orijentacije dovodi u nepovoljniji položaj u odnosu na heteroseksualnu osobu (izravna diskriminacija). Zabranjuje se i diskriminiranje temeljem prividno neutralne „odredbe, kriterija ili prakse“ kojima se osobe koje nisu heteroseksualne orijentacije stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na heteroseksualne pojedince (neizravna diskriminacija). Pod diskriminatornim postupanje ubrajamo i uznemiravanje te spolno uznemiravanje, kao i segregaciju osoba po nekim njihovim osobinama, opet uključujući i seksualnu orijentaciju. Osim uređenja čitavog niza pitanja povezanih s diskriminacijom, kao što je problem poticanja na diskriminaciju te zaštite od viktimizacije, Zakon uređuje mehanizme kojima se osobe mogu štiti od diskriminatornog postupanja. Zahvaljujući postojanju ovoga zakona, osobe mogu prijaviti diskriminaciju, odnosno kršenje njihovih prava u različitim područjima života: pri zapošljavanju, na radnom mjestu, u sustavu zdravstvene i socijalne skrbi, u području stanovanja, kod dobivanja ili korištenja usluga i dr.
Dvije su institucije presudno važne za suzbijanje diskriminacije. Jedna ima prvenstvenu važnost kod ravnopravnosti žena i muškaraca i zaštite LGBTI osoba, a to je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Njezine su ovlasti uređene Zakonom o ravnopravnosti spolova. Njime se dodatno uređuje diskriminacija koja se temelji na spolu te se promiče ravnopravnost spolova kao jedna od najviših vrijednosti hrvatskog pravnog poretka. Prema Zakonu, „ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata“. (članak 5 Zakona) Više je informacija dostupno na mrežnim stranicama institucije. Na istoj je stranici moguće podnijeti prijavu u slučajevima diskriminacije.
Pučka pravobraniteljica druga je bitna institucija, središnja koja skrbi o provedbi Zakona o suzbijanju diskriminacije. Iako nije specijalizirana za ravnopravnost žena i muškaraca te prava LGBTI osoba, njoj je moguće prijaviti sve ostale slučajeve diskriminacije te povrede temeljnih prava i sloboda. Više informacija o ovoj instituciji, njezinim nadležnostima te putovima zaštite od diskriminacije dostupno je na mrežnim stranicama Ureda pučke pravobraniteljice.
U Hrvatskoj smo mogli svjedočiti nastojanjima da se ljudska prava LGBTI osoba dovedu u pitanje, posebno referendumom iz 2013. godine kojim se brak definira isključivo kao zajednicu muškarca i žene. Iako je ta referendumska definicija udaljila pojam „brak“ od obitelji zasnovanih na bračnim vezama koje odudaraju od heteronormativnosti, bitno je znati kako ona samo isključuje korištenje pojma „brak“ u pravnom smislu za takve obitelji. Sva ostala prava povezana s osobnim i obiteljskim životom moraju ostati dostupna svima, pa i LGBTI osobama. U tom je smislu posebno bitan Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola. Njime se priznaje životno partnerstvo, i to formalno i neformalno. Neformalno je srodno izvanbračnoj zajednici, a znači da obiteljski suživot dviju osoba istog spola, čak i ako on nije formalno priznat, nakon određenog vremena počinje proizvoditi većinu prava koja se priznaju i takvim zajednicama. Formalno partnerstvo ima istovjetan učinak, a sklapa se pred matičarem u postupku sličnom sklapanju braka.
Naravno, ostvarenje ovih prava iz osobnog i obiteljskog života suočeno je sa zaprekama koje se tek uz sporove uspijevaju otkloniti. U tim je sporovima do sada nedvojbeno utvrđeno kako i istospolni parovi imaju pravo udomiti djecu temeljem Zakona o udomiteljstvu. Od 2022, istospolni parovi se mogu prijaviti za posvajanje djeteta te im se sama činjenica postojanja životnog partnerstva ne može uzeti kao okolnost koja priječi posvajanje. Potencijalne odnose s djecom štite se i kroz Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola. Njime se štiti pravo životnog partnera da ostvaruje „roditeljsku skrb o djetetu, odnosno sadržaje roditeljske skrbi zajedno s roditeljima ili umjesto roditelja temeljem odluke suda“, sukladno Obiteljskom zakonu. Sukladno 91. članku tog zakona, roditeljska skrb obuhvaća „odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti“. Roditeljstvo u slučaju istospolnih parova štiti se i partnerskom skrbi. Ona je predviđena za slučajeve da roditelj djeteta koji je u životnom partnerstvu ili premine ili pak za slučajeve kada je taj roditelj živ ali mu je roditeljska skrb oduzeta ili je drugi roditelj djeteta nepoznat. U takvim slučajevima, poslije odluke suda, partner-skrbnik stječe roditeljsku skrb, efektivno pretvarajući životnog partnera u roditelja.
Treba naglasiti da, iako pravo pruža jamstva temeljnih prava, ta jamstva su suočena sa stalnim osporavanjima. Da bi se ti sporovi odigrali u korist snaženja postojećih jamstava i njihovog širenja bitno je da se svatko zauzme za vlastitu ravnopravnost. Stoga je presudno prijaviti svaki slučaj diskriminacije ili ikakvog drugog uskraćivanja prava i sloboda, bez obzira odvija li se u školi, fakultetu, na radnom mjestu ili u domu i bez obzira tko ga i uz koja opravdanja vrši. Pozivamo vas da zato posebno obratite pozornost na mogućnosti koje otvara sustav pravobranitelja, da se educirate i da pomognete u izgradnji LGBTI prava i pravne države uopće.
Nasilje i zločin iz mržnje
Pravno su predviđena i sredstva usmjerena na saniranje posebno grubih povreda temeljnih prava LGBTI osoba. U takvim slučajevima država ima osnovu reagirati represivnim aparatom. Za to je posebno važan Kazneni zakon. Njime se, primjerice, predviđa kazneno djelo povrede ravnopravnosti, kojim se omogućuje sankcioniranje zatvorskom kaznom onima koji, između ostaloga, isključivo zbog „spolnog opredjeljenja“ uskrati, ograničava ili uvjetuje drugima „prava na stjecanje dobara ili primanje usluga, prava na obavljanje djelatnosti, prava na zapošljavanje i napredovanje“ ili pak temeljem takve osnove drugima daje povlastice. Nadalje i još važnije, Kaznenim je zakonom propisano da će kao otegotna okolnost uzeti počinjenje bilo kojeg kaznenog djela iz mržnje, osim ukoliko za njega Zakon već nije predvidio strože kažnjavanje. Ovo pravosudnim tijelima daje osnovu da u odlučivanju o odgovornosti za počinjeno kazneno djelo poseban prijekor zajednice iskažu upravo prema onim djelima koja su motivirana mržnjom, između ostaloga, i prema LGBTI osobama, čak i onda ako je zakonodavac propustio za takve slučajeve predvidjeti strožu kaznu.
Zločini iz mržnje kažnjavaju se strože i prema njima se time ističe veća osuda zajednice zbog toga što su to kaznena djela koja pogađaju žrtvu samo zato što ona pripada određenoj skupini ili zato što se smatra da je tome tako. U svojoj srži, uz grubo kršenje prava drugih, zločin iz mržnje zato nosi određenu predrasudu. Ona se u počinjenju kaznenog djela oslobađa u posebno ekstremnom obliku, predstavljajući ujedno i izraz neustavnog izražavanja prijezira prema drugima, izdvajajući ih temeljem određenih karakteristika i na toj osnovi grubo kršeći njihova prava i interese. Upravo zato i člankom 39 Ustava zabranjeni govor mržnje nije tek svaka kritika ili gruba riječ, već upravo ona koja ujedno predstavlja „pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili bilo koji oblik nesnošljivosti“. Zabrana takvog govora zato nije protudemokratska cenzura, već je usmjerena na slučajeve u kojima izražaj biva isprepleten s djelovanjem koje grubo narušava temeljne kvalitete građanstva: slobodu i ravnopravnost.
Ukoliko ste doživjeli nasilje zbog svog LGBTI identiteta prijaviti ga možete policijskom službeniku ili službenici, u bilo kojoj policijskoj postaji te organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Ako ste u mogućnosti, naglasite da se radi o zločinu iz mržnje, kako bi se izbjeglo postupanje policije kao da se radi o prekršaju, a ne o kaznenom djelu.