Ovo su najbolja vremena, ovo su najgora vremena, ovo je doba mudrosti, ovo je doba ludosti, ovo je epoha vjerovanja, ovo je epoha nevjerice, ovo je razdoblje Svjetlosti, ovo je razdoblje Tame, ovo je proljeće nade, ovo je zima očaja, sve stoji ispred nas, ništa ne stoji pred nama, svi idemo izravno u Raj, svi idemo direktno na drugu stranu.
Iako je gornji odlomak posuđen od Dickensa, ovo nije priča o dva grada (iako bi možda mogla biti, o Rijeci i Puli, ili Varaždinu i Čakovcu, nikako ne o Splitu i Dubrovniku, recimo). Ovo je priča o jednoj sunčanoj nedjelji u kojoj su konzervativne i klerikalne snage, potpomognute i otvoreno fašističkim istupima, porazile demokraciju, pljunule na ljudska prava i ustavno omogućile diskriminaciju. U ovoj priči je nešto manje od dvije trećine biračkog tijela ostalo kod kuće smatrajući da ih se referendum o poustavljivanju heteroseksualnog braka ne tiče. U ovoj je priči četvrtina onih koji imaju biračko pravo promijenila Ustav: nešto manje od milijun ljudi odlučilo je da je diskriminacija ustavna kategorija. I ne radi se tu o tome što je brak definiran kao zajednica žene i muškarca; tako je bio određen i prije. Radi se o tome što je definicija braka sad ušla u Ustav, zajedno s ostalim temeljnim načelima funkcioniranja države. Dakle, ne samo što je heteroseksualni – zapravo vjerski određen – brak toliko važan u ovoj državi da zaslužuje biti u njezinu temeljnom aktu već se time smanjuje šansa da se jednog dana postigne bračna jednakost neovisno o seksualnoj orijentaciji. Da o poruci o inferiornosti koja se šalje LGBT osobama i ne govorim. I sve to prije nego što im je omogućeno ostvarivanje ikakvih prava. Ili možda baš i zbog toga.
Da, ovu bitku smo izgubili. Zahvaljujemo svima koji su se borili na našoj strani, svim saveznicama i saveznicima, prijateljicama i prijateljima, članicama i članovima obitelji koji su ustali u obranu naših, ljudskih prava. Hvala svima koji su nas podržali na ovaj ili onaj način; njihova nam je podrška u ovakvim vremenima neizmjerno mnogo značila. Hvala svima koji su u subotu 30.11. koračali u prosvjednoj šetnji, hvala svima koji su izašli na referendum i glasali protiv diskriminacije, nesnošljivosti i homofobije. Hvala Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji i hvala Istri što su još jednom pokazale da je – i u ovoj zemlji – moguća tolerancija, poštovanje različitosti i suživot.
Bitka je izgubljena, ali borba za naša prava i za bolje društvo se nastavlja. I borit ćemo se. Nećemo posustati i nećemo se predati. Ići ćemo do kraja, borit ćemo se u Saboru, borit ćemo se u institucijama i u medijima, borit ćemo se – uz rastuće samopouzdanje i snagu – u javnosti, branit ćemo svoje obitelji, ma koliko nas to koštalo; borit ćemo se na radnim mjestima, borit ćemo se u okviru primarnih obitelji, borit ćemo se na ulicama i na trgovima; borit ćemo se u malim mjestima. I nikada se nećemo predati.*
I zato su ova najgora vremena zapravo najbolja, i zato u ovom razdoblju Tame iz nekih kutaka proviruje Svjetlost, i zato iza ove zime očaja slijedi proljeće nade, i zato vjerujemo u nevjerojatno, i zato budućnost sad stoji pred nama.
Zajedničkim naporima dovest ćemo do toga da i Ustav RH postane mjesto nulte tolerancije na diskriminaciju te da ovo društvo shvati da se sastoji od manjina i da je u njima njegova snaga.
Vaša Modesty
* Hvala Winstonu Churcillu na inspiraciji.