Druga kolumna i drugo mjesto i drugi kompjuter. Ovog puta Vinjerac umjesto Ljubljane i laptop jedne drage žene, majke moga prijatelja, umjesto cimeričinog kompa. Vrelo je usprkos debelim kamenim zidovima, hladi me ventilator. Osjećam se pomalo kolonijalno – kao oni pisci iz imperijalističkih zemalja, koji u Indiji/ Burmi/ Kongu/ Senegalu zaštićeni mrežom protiv komaraca i pripitomljenim domorocima, produciraju europsku književnost.
Pošto je prilično vremena prošlo od uvodne kolumne, dosta se stvari i dogodilo. Neke od njih, koje su mi se prijašnjih tjedana motale po glavi, sad su već dijelom prošle i skoro zaboravljene. Razmišljam sad, što je od svega toga bilo toliko važno, da preko toga jednostavno ne mogu prijeći?
Svakako Zagreb Pride. Na kojem nisam bila iz čiste komocije. Bila sam na ljubljanskom i bilo je sjajno. I koliko je meni poznato nije se dogodilo ništa loše, sama parada je prošla veselo, uz pleh muziku, Marseljezu, Bandieru rossu i nastup Salome. Obaviještena sam poslije da su jednom dečku pred klubom k4 kasnije navečer razbili zube. I to je to. Zbog toga smo sretni, veseli i ponosni.
Dotjeraju te do toga da budeš zadovoljan kad ne bacaju molotovljeve koktele. Jer bacanje molotovljevih koktela je, kao, standard. A kad je brutalno nasilje norma i kad je kazneno djelo normalnost, čovjek se zapita tko je onda lud. Ispada da smo ludi mi. Uvijek smo ludi mi, odnosno, kao što je rekao ne znam više tko «Samo normalan čovek može da poludi».
A događa se između ostalog i to, i to je pokazatelj stanja u kojem jesmo, da kad Sabor raspravlja o Prijedlogu zakona o udomiteljstvu, Zdenka Babić Petričević kaže Milanki Opačić neka ne govori o nečemu što nema. A Milanka Opačić govorila je o majčinstvu, strpljenju i ljubavi prema djeci. Milanka Opačić svoje dijete nije rodila nego ga je usvojila. Po mišljenju Zdenke Babić Petričević, Milanka Opačić nije kvalificirana da govori o majčinstvu. Time izravno dijeli majke (i roditelje) na «pravije i bolje» – one koji su svoju djecu zajedničkim trudom začeli a majke ih iznijele i rodile, i na one roditelje koji iz bilo kojih razloga nisu dobili djecu tom metodom. Ovi drugi ispadaju manje vrijedni, manje dobri roditelji, čak i manje roditelji, odriče im se majčinstvo i roditeljski osjećaji. Otvaraju se time pitanja posvajanja djece općenito, posvajanje djece u gej zajednicama, umjetna oplodnja žena bez partnera, neimanje djece vlastitim izborom… Svi ovi mogući načini života, koji su na slobodan izbor svakom paru i pojedincu (a neki zbog najrazličitijih okolnosti nemaju tu mogućnost izbora), rangiraju se niže od nekih drugih.
To je velika, velika nepravda, neznanje, ograničenost i primitivizam sa strane svake osobe koja tako razmišlja. I što je još gore, ne samo da razmišlja nego to javno govori, i što je još gorije govori to u parlamentu, a što je najgore govori to žena. Koja bi trebala znati da majčinstvo nije samo biologija, koja bi trebala suosjećati i razumjeti roditeljstvo. Pa bilo to dijete genetski naše i rođeno (broji li se i carski rez onda u rađanje?) od strane nas, tj. majke ili naše zbog ljubavi, brige koju mu pružamo i skrbi da mu bude u životu maksimalno moguće dobro i da odraste u pametnu, poštenu, moralnu, odgovornu i sretnu osobu.
I onda si postavljamo po pethiljaditi put pitanje – tko je ovdje lud?
K.Z.