Puno smo pričale o svemu i svačemu, ipak, ona je moja najbolja prijateljica i jednostavno, to je osoba na koju uvijek mogu računati i uvijek joj sve reći, i o svemu, i obrnuto. To je jedina osoba kojoj plačem, s kojom se smijem, jednostavno, osoba koju sam pustila „k sebi“; isto je i ona napravila …
Ankica ima sedamdeset i osam godina. Živi u malom mjestu nadomak gradića u Hercegovini. Čitav život je bila domaćica. Ima tri sina i dvije kćerke. Muž joj je preminuo prije četiri godine. I ljubila je ženu. „Mog Petra sam upoznala sa šesnaest godina, vjenčali smo se kada sam imala sedamnaest a prvo dijete sam rodila …
Tražiš sjenu ispod moga uha, guraš se u moj vrat, prekrivaš si lice dekicom. Kada idemo na spavanje ostavljamo svjetlo upaljeno kako bi se vidjele onih zadnjih par minuta prije sna. To radimo nakon što je dan bio dobar, zadržavamo ga koliko je moguće. Privijamo se jedna uz drugu i mazimo si lica, ne osvrćemo …
Benjamin je pisao svoj magistarski rad. Volio sam ga promatrati kako radi. Njegove ruke su se napinjale dok je bjesomučno tipkao po tipkovnici. Promatrao sam ga par trenutaka, gledajući kako mu se napinju mišići na rukama i njegovu usku nebesko plavu majicu koju sam mu poklonio za našu godišnjicu. Lijepo mu je pristajala uz oči. …
Vilim je, ispijajući treću čašu vina, sjedio za stolom, onako kako priliči, blago raširenih nogu, buljeći u neodređeno, pri tome pazeći da ne sretne nečiji pogled. Pozivajući konobara pazio je na gestikulaciju, na pokrete ruku… U gradu njegovog djetinjstva jedino su pedere mrzili više od četnika. Na trenutak se sjetio Rodriga i rastužio se. Još …
Stvarno nije trebalo da me vozite! Nije morala da vas zove. Mada, ja na nju nikada ne mogu da dugo budem ljuta. Kada vidim te njene okrugle plave oči kako me umilno gledaju, ne mogu a da joj ne oprostim i najzlobniju stvar koju bi mogla da uradi. Ume i da zatrepće, čim vidi da …
Bilo je to jedno od onih mjesta, kafića, koje ja ocjenjujem kao „rupa gdje se okupljaju lokalni alkosi“. Ni sama ne znam kako sam se našla tamo ali valjda je to bio jedan od dana kada samo želim popiti kavu pa makar i na dnu najveće takve „rupe“, i kada mi nije bitno ni kako …
Upoznala sam ga kada me šef, kao mladu pripravnicu, uveo u prostoriju u kojoj ću provesti sljedećih trideset godina bez prava na pomilovanje. Za zelenim stolovima su sjedile četiri debeljuškaste gospođe umorne od života. Za petim je stolom sjedio on. Visok , crn, zgodan. Prišao mi je, galantno se naklonio i predstavio. Pružila sam mu ruku …
Jutro se tek približilo prozoru, ti si već budna. Ne ustaje ti se. U tvojoj praznoj kući je hladno. Bijeli zidovi, sante leda. Čekaš. Danas popodne dolazi. Zvala si ga, molila. On je ponavljao da si ga proklinjala. I jučer pristao. Stavljaš ruku na grudi, srce ti tuče. Jako. Tjera te da se prisjećaš. Srce …
Gledajući dječje glave kako se naginju nad crteže koji su tek počeli poprimati oblik, Ana je razmišljala o Marini i njezinoj želji da i one postanu roditelji jednog ovakvog malog stvorenja. Voljela je djecu (da nije, ne bi nikad postala učiteljica), ali nikad nije htjela – barem je tako mislila – imati vlastito. Ali sad …
