Biti aktivna/an

“Democracy is two wolves and a lamb deciding what to have for dinner. Liberty is a well-armed lamb”

– Benjamin Franklin

Razmišljala sam ovih dana o puno stvari. Iznenađujuće, jer posla ima koliko vam drago. Kada se bavite aktivizmom, nikada vam nije dosadno. Još ako ga i živite, što najveći broj aktivistkinja i aktivista čini, nema vam sekunde mira. Zašto? Zato jer kada ste u tome srcem i životom, onda je svaki napad, svako kršenje prava ikome isto kao da krše prava i vama. To bi trebalo biti tako za svakoga, ali većina ljudi se sažali, suosjeća s osobom kojoj se krše prava, ali je na kraju samo sretna što se to njoj nije dogodilo.

Nema ništa loše u tome, to nam je u prirodi i to je način na koji funkcioniramo.

I ja sam tako funkcionirala do unazad 4 godine. Čitala bi novine, slušala na radiju i gledala na televiziji članke, reportaže i komentare o stvarima koje su se događale, o ljudima koje se premlaćivalo zbog seksualne orijentacije, izgleda, boje kože, roda i spola, pa o životinjama koje se bezrazložno muče i ubijaju, o djeci koja umiru od gladi, ljudima koji umiru od AIDS-a. Upijala sam informacije i to ne svojom voljom. Upijala sam ih podsvjesno, jer je jedan dio mene bio svaki put kao ošamaren i najmanjom takvom vijesti, te nisam mogla zaboraviti, i nisam mogla pustiti. Nakon nekoliko godina, sve su se te informacije nakupile, svi su ti događaji previše boljeli. Moje reakcije na slične događaje su postajale sve agresivnije. Kada bi mi netko rekao da piše u novinama kako je neki tamo čovjek, uzoran građanin, čovjek na poziciji silovao svoju suprugu i njoj nitko ne pomaže, ja bi samo odgovorila da ga treba ubiti, u biti, bilo bi ga bolje kastrirati, pa neće više.

Izložena svemu tome kao promatrač, moja je bol bila u porastu, a očaj zbog svega lošeg što se događa bićima na svijetu, bez ikakvog razloga, stvarao je agresivnost. Dok, jednog dana, jednostavno nije sve to postalo toliko previše – da sam uzela pušku susjeda lovca, otišla u Sabor i raspalila ?
– NE!

Okrenula sam broj od LORI. Okrenula sam taj broj, došla, uključila se u rad i time počela raditi nešto, poticati promijene na nekim područjima naših života. Zasukala sam rukave i odlučila ne samo sjediti doma i kukati, žaliti druge i puhati kamo nam svijet ide i što od njega radimo dok trčim za vlastitim kruhom i stalno za nekim dobitkom koji će mi olakšati život. Bilo mi je dosta kruha i igara. Dajte to drugima. Ja želim više. Želim znati da će ono što radim pomoći nekome, ne samo meni.

Da će to što se neki projekt napravi povećati vidljivost nepravde, povećati broj informacija u javnosti, donijeti istinu pred oči svih. Jer na kraju, ako nitko ne zna za diskriminaciju, za bol koju se nanosi osobama na osnovi male karakteristike i kako ti odjednom od toga što si te i te seksualne orijentacije ili te i te boje kože određuje apsolutno sve u životu. To ne želim nikome, ni sebi niti ikome drugome. A kako sam u poziciji da po ovom pitanju napravim nešto, bilo mi je logično uključiti se. Nije ni to lako. Nije lako ići javno o nekim stvarima kada se one tiču direktno tebe, intimno tebe, i kada su vezane za nešto čega se ljudi boje jer ne razumiju i zbog čega će te i fizički napasti, jer nemaju argumenata. Nije lako i jer aktivizmom ideš protiv države, točnije ukazuješ na greške onih na vlasti i tražiš promjene. Tražiš promjene glasno, jer svi trebaju čuti. U tome leži potreba da se poveća vidljivost, jer javnost ne može imati svoje mnijenje, javno mnijenje bez informacija, pa tako ne može niti utjecati na one na vlasti bez javnog mnijenja. Začarani krug u čijem su središtu mediji. I šta onda napraviš? Staviš glavu u vrećicu i daš ju javnosti, u nadi da ju neće šutirati i izgubiti negdje gdje ne možeš do nje. Kroz LORI, osim po pitanju seksualnih i rodnih manjina, radila sam i na ženskim pravima, trgovanju ženama i slično. Stvari ne stoje dobro i svakim je danom sve gore, ali je svakim danom i sve bolje. To je ona sitnica koju ne vidimo kada smo sami pred novinama, radiom ili televizijom, kada nismo u priči, već samo izvana gledamo. Bolje je. Stvari se pomiču, neke smo istine svi shvatili. Bolje je, ali treba nam još ljudi. Što nas je više to će se brže stvari i mijenjati. A meni, meni je neizmjerno drago što sam dio svega toga, jer jedno znam: želim svojoj djeci ostaviti svijet malčice bolji nego onaj u koji sam ja došla.

Toliko je područja koja trebaju ljude koji bi dali malo svojeg vremena, znoja, krvi i suza da se krene na bolje; ženska prava, prava djece, prava životinja, ekološka pitanja, prava radnika, prava manjina, prava siromašnih, briga o nemoćnima…

Toliko je posla, a toliko malo ljudi. Svi trčimo nekamo. Idemo li u pravom smjeru?

Ako imate vremena, uključite se u neku od organizacija, čak i ako ne traže kroz medije, sve trebaju pomoć. A tko zna, na kraju se možete time i profesionalno baviti. Vidite mene.

Pomozimo svijetu dok još stignemo.

Koštao me aktivizam života, kao mnoge druge prije mene, neka tako bude.

apropo

Share:

Osmomartovska

Nekad se na ovim prostorima slavio 8. mart. Ženama (drugaricama) kupovali su se crveni karanfili, u školama su se spominjale

Pročitaj više »

Zastava

Drugi put ove godine u gradu Rijeci zavijorila se zastava duginih boja: prvi put bila je izvješena na gradskoj vijećnici

Pročitaj više »

O (gej) braku

Ne vjerujem u brak. Ne vjerujem da je potrebno ljubav potvrditi pred ljudima i državom (ili crkvom), u određenoj odjeći,

Pročitaj više »
Scroll to Top