12 mi je godina. Dječaci iz razreda Justina Biebera opisuju riječju čije mi je značenje nepoznato, ali dobivam dojam da označava nešto prosto i jako loše. S vremenom učim što se sve još stavlja u isti koš s njom.
14 mi je godina. Tek počinjem shvaćati da mi se „kao djevojci“ možda sviđaju djevojke. Gadim se samom sebi. Neugodno mi je u svojoj odjeći, nosim jakne u proljeće, stalno se znojim, ne spavam, ne mogu se povezati s vršnjacima jer ne želim da me itko vidi. Nakon 6 godina odlikaštva, ne mogu se više usredotočiti na nastavu. Vjeroučiteljica nam govori da je brak samo onaj između muškarca i žene, i da će se sada to uvesti u Ustav.
16 mi je godina. Na satu engleskog imamo debatu o istospolnim brakovima; tek toliko da „naučimo raspravljati na engleskom“. Kroz cijelo školovanje dobivaš dojam da se ljudi imaju pravo ne slagati s tvojim postojanjem više nego što ti imaš prava kao i oni. Zato pokušavaš ne biti drugačiji od njih, ali ne ide. Oči mi se suze svaki put kada moram govoriti. Ne osjećam da je moj glas moj. Neko vrijeme ja online vrijeđam ljude poput sebe da se osjećam „normalnije“. Na tjelesnom se presvlačim u wc-u i izbjegavam raditi sve aktivnosti jer mi je užasno neugodno.
17 mi je godina. Na nastavi nitko ne izgovara „LGBT“. Na biologiji se gej muškarci spomenu jednom, u kontekstu spolnih bolesti. Polako se autam vršnjacima, ali cijelo me vrijeme strah da se nešto loše ne dogodi. Iza leđa čujem da me nazivaju „ono“, kao što su to radili i nekadašnjoj učenici. Ne znam kome se obratiti. Na sociologiji su samo spomenuti „spol“ i „rod“. Treba mi godina dana da se autam profesoru nadajući se da će me razumjeti, ali ne dobivam previše povratnih informacija.
U školskoj dobi, svatko od nas se suočava s nekim izazovima. Za LGBTIQ+ mladež, ti izazovi uglavnom uvijek uključuju dodatne poteškoće. Mlade lezbijke, gej, biseksualne, trans i interspolne osobe u većoj su opasnosti od nasilja u usporedbi sa svojim cisrodnim i heteroseksualnim vršnjacima. Prema podacima organizacije IGLYO (2021) 54,2% LGBTIQ+ mladih u Europi doživjelo je maltretiranje na temelju svoje percipirane seksualne orijentacije, a 37% na temelju svojeg rodnog identiteta ili izražavanja.
Istraživanje također uzima u obzir iskustva u kojima kvir mladi svjedoče nasilju nad drugim LGBTIQ+ osobama (49%) te iskustva u kojima su čuli o nasilju nad drugom LGBTIQ osobom (70%).
Homofobično, bifobično i transfobično nasilničko ponašanje ostavlja posljedice na psihosocijalno zdravlje mladih; čak i onda kada ono nije usmjereno direktno prema njima osobno. Ako si mlada kvir osoba, uvijek vidiš i osjetiš potencijal za nasilje. U govoru vršnjaka, u nelagodi nastavnog osoblja, u nedostatku pozitivnog govora, reprezentacije i resursa. Iako sam se kasnije ja osobno osjećao tolerirano, nisam se osjećao i prihvaćeno.
Jedan dečko koji je sudjelovao u istraživanju (2022.) podijelio je svoje iskustvo na tu temu:
"U mojoj obitelji kad sam bio mlađi nisam nikad nikakvo nasilje vidio niti doživio. Ali je bilo toliko malih stvari, čuješ komentare. Nekako negativno okruženje kad god se nešto vidi i spomene [vezano uz LGBTIQ identitet]. Kao da je uvijek nešto prljavo, loše. Mislim da mi je to više podsvjesno ostalo da je to nešto loše. […] I onda to ne možeš biti. Ako je to nešto loše, ne možeš to sam sebi priznati…“
"I sad sam skužio iz ovih razgovora da je više prisutan taj neki… možda nismo neko direktno nasilje doživjeli, nego su više prisutne te mikro agresije i osjećaj nesigurnosti. Ja nisam nikad ništa direktno osjetio na sebi, ali sam se stalno osjećao nesigurno.“ (FG_ZG_7)
Osjećaj nesigurnosti prati LGBTIQ+ osobe u različitim oblicima tijekom odrastanja. Strah od nasilja, ali i strah od stigmatizacije i društvene isključenosti. To su najučestaliji razlozi zašto mladi ne osjete da mogu biti aut (otvoreni u vezi svojeg identiteta). Najčešće se mogu povjeriti samo svojem najužem krugu prijatelja. U školama, nastavno i stručno osoblje vrlo rijetko zna za LGBTIQ+ identitet učenika i učenica.
Istraživanje Agencije Europske Unije za temeljna prava (2020.) pokazuje kako je samo 4% LGBTI osoba u Hrvatskoj u potpunosti otvoreno u vezi svojeg identiteta u školi, dok većina (96%) u nekoj mjeri, ili potpuno, skriva sebe od ostalih.
Škole bi trebale biti za svih. Kada mlada osoba ne može biti iskrena sa sobom i ljudima oko sebe u vezi toga tko je, to jako utječe na njeno mentalno zdravlje i samopoštovanje. LGBTIQ+ mladi pod pritiskom straha i tajnovitnosti ne mogu se adekvatno samorealizirati kao i njihovi vršnjaci i vršnjakinje. Radi ograničenja u slobodi i otvorenosti u izražavanju mladi nerijetko izbjegavaju sudjelovati u nekim nastavnim i izvannastavnim aktivnostima u kojima se osjećaju neugodno i/ili nesigurno.
Nadalje, važno je spomenuti još jedan specifičan problem kvir djece i mladih: često ne znaju kome se mogu obratiti za pomoć ili podršku. U slučaju doživljenog nasilja, ostala se djeca (uglavnom) mogu obratiti svojoj obitelji. Međutim, roditelji LGBTIQ+ djece često ni ne znaju, ili ne prihvaćaju, identitet svojeg djeteta te se ono njima neće povjeriti. Isto vrijedi i za osoblje u školama. Samo 23% mladih LGBTIQ osoba u Hrvatskoj je reklo da zna kome mogu prijaviti LGBT-fobično nasilje u srednjoj školi.
Bez adekvatne sustavne pomoći i podrške, LGBTIQ+ mladi mogu se osjećati izolirano, kao da nitko nije na njihovoj strani. Prepušteni svojoj snalažljivosti, obraćaju se nekom nastavniku ili nastavnici za koje pretpostave da mogu biti od povjerenja što samo po sebi može biti stresno i dati različite rezultate.
Škole u Hrvatskoj najčešće ne razrađuju LGBTIQ+ teme, pogotovo na konstruktivan i pozitivan način. Ako škole ne rade aktivno na suzbijanju LGBT-fobije i pružanju podrške LGBTIQ+ djeci i mladima, oni su izolirani. Strah od nasilja i isključenosti vidljivi u riječima, ali i šutnji, školskog osoblja i sustava čine da se djeca i mladi skrivaju i povlače u sebe. To za njih ima negativne psihosocijalne posljedice, ali također otežava traženje podrške od ljudi oko sebe. Sve ovo spriječava ih da uspostavljaju zdrave odnose sa sobom i drugima.
Pritom nam mladi govore da žele cjelovitu seksualnu edukaciju u školama; žele učiti o odnosima, o rodu i spolu, o seksualnosti, dobrobiti i zdravlju. To je edukacija koja obuhvaća LGBTIQ+ teme, ali i mnogo više. Ona nije samo poželjna, već i korisna za sve jer se radi o temama o kojima svi mladi već promišljaju.
Jednog me dana nastavnica psihologije šalje na živu knjižnicu u našoj školi. Nakon toliko godina, to je upravo ono što mi je trebalo. Prvi put u stvarnosti vidim nekoga poput sebe – odrasle osobe koje su već samorealizirane. Dijele svoja – naša – iskustva te mi daju informacije i resurse za koje pitam. Ne pretjerujem kada kažem da prvi put vidim nadu za svoju budućnost. To je prvi, i možda jedini, put kada idem kući iz škole nekontrolirano se smiješeći.
Trans muškarac (25), volonter u udruzi LORI
Tekst je dio LORI online kampanje „Sigurnost počinje s nama“ s ciljem podizanja vidljivosti problematike LGBTIQ fobije u obrazovanju, ukazivanja na štetnost LGBTIQ fobičnog govora te osnaživanja LGBTIQ+ učenika/ica. Kampanja se može pratiti na društvenim mrežama LORI i službenoj web stranici sve do Međunarodnog dana ljudskih prava (10. prosinca), #sigurnostpočinjesnama.Kampanja je dio projekta Jednakost i sigurnost u školskim klupama sufinancirana sredstvima Europske unije kroz program @Impact4Values.
