Draga Sara,
Evo ti mene, ponovo. Kao nikako da me se riješiš. Zanimljivo je to kako se nekih ljudi ne možeš nikada riješiti, a mnogih se i ne želiš riješiti, pa kako se god stvari odvijale. Znam da ti se javljam nakon dužeg razdoblja ne javljanja, koliko je prošlo, oko šest mjeseci, i žao mi je zbog toga. Trudim se, ali nekako ne stignem sve.
Nemam vremena, nekada niti volje, a kada nađem i jedno i drugo nešto iskrsne.
Nemam niti jedno niti drugo, ni danas, ali obećala sam sebi da ću zapisati neke stvari na papir, kao dokaz. Kao dokazni materijal za budućnost, pa makar mi to bio loš podsjetnik. Kao svjedoka, ja te uzimam. A budući da ne možeš ne pristati na tu pogodbu, ostajemo na ovim papirima ispisanima riječima koje vode do nečega što ima svoje zasebno značenje, ovisno i neovisno o meni.
Drugačija sam, znam. Svašta se dogodilo i imam osjećaj da sam nešto starija. Ne godinama, dušom. Možda je samo iskustvo u pitanju, veza iza leđa….Ne znam, možda bi netko drugi bio pametniji s ovim što ja imam.
Dobro, starija sam, pametnija, ali još uvijek izgubljena u tuđem pogledu, u nekim drugim očima, a opet, stalno u sebi. Nema smisla, znam. U nekakvom sam stalnom prijelazu. Ništa osim prijelaza ne poznajem više. I koliko me god zamara, toliko je baš prava stvar za mene.
S Andreom je gotovo. U jednu ruku. Završilo je sve, naglo, mojim odbijanjem da se vratim u poznati opus naše veze. Ne želim imati ništa više do prijateljstva s njom. Više ju ne želim pod svaku cijenu i bez ikakvih obaveza. I, zamisli, imala sam hrabrosti, reći joj. Rekla sam NE, zamisli. Nakon mjeseci tog zafrkavanja, kada je bila malo sa mnom, malo s njim, bacila sam joj sve u vodu. Htjela je nas oboje, a ja nisam smjela željeti ništa, a kamoli biti s nekim. Nova joj je godina to glasno najavila. Ispalo je da joj je jako zasmetao Patricijino ponašanje prema meni, poljubac i to što smo izašle nakon ulaska u 2004. same van.
Patricija i ja smo praktički patentirale naš program fitnesa i provodimo ga u teretani. Za Denise radim još uvijek, ali ne više na terenu. Prebacila me u organizaciju. Oduzima mi manje vremena, a više toga napravim. S Patricijom je nešto krenulo. I stale smo na ovome «nešto». Potrudile smo se ne nazivati naš odnos nikakvim poznatim imenima. Izgleda da smo obje izašle iz turbolentnih veza i ne želimo emotivno uređenje koje ljudi nazivaju «vezom». Funkcioniramo super, pogotovo zato jer ona živi u stanu sa sestrom i nitko nam ne smeta. Ja prespavam kod nje, svako toliko. Radimo skupa, vikende smo skupa, a tjednom svaka na svojoj strani. Vidimo se svaki dan, na poslu.
Bila sam zapostavila fakultet, sitno samo, ali me Patri vratila. Zatvorila me u svoju sobu s knjigama i držala me unutra tjedan dana. I mislim to ozbiljno. Držala me na vodi, hrani i povremenim nježnostima. Ona se smjestila na kauču u dnevnom boravku. Bio je dozvoljen telefon, ali u malim mjerama. Da, ono što si pomislila, potpuno stoji. Bila sam zatvorena protivno mojoj volji. Ni doma me nisu vidjeli. Bila je potpuno u pravu, trebalo mi je malo mira, a bez prisile ne bih si ga nikada sama osigurala. Ušle smo u odnos u kojem obje gledamo prvo interes one druge. Ne mislimo na sebe. Prvo pitam nju ako je šta jela, a tek onda se ja sjetim da bih mogla staviti i sama nešto u želudac. I što je najbolje, to mi tako lijepo leži. I ona mi paše. Super se slažemo u svemu. Kako znam? Traje to već pet mjeseci bez većih trzavica i mozgalica. Ide nekim svojim tokom, prirodno. Ne rušimo brane, ne širimo korito….To smo što smo.
Andrea ima poveći problem s tim. U početku je pokušavala sabotirati naš odnos, ali nakon velike svađe između nas dvije i nakon što joj je Patri prijetila da će ju prebiti ako pokuša bilo šta, prestala je. Nije bilo baš lijepo to od nje, ali ima puno toga još iza svega toga. Ništa, žurim, javim se.