Draga Sara,
Ne da nisam bila doma, nego zbilja nisam bila doma sve ove dane. Nisam čak niti spavala doma neke od njih. Otišla su vremena kada su djeca bila dobra, poslušna i redovito doma. Ne doprinosimo više velikim obiteljima nego se rasipamo uokolo svako za svojim životima,
što bi se moglo interpretirati kao sebično, ali ako se mene pita nije. Imam pravo na svoj život, budući ga ja moram živjeti, a svi oni koji odu prije mene neće se morati s njim pačati. Ma, imala sam neki blesavi razgovor s nonom, pa trenutno mentalno obrađujem neke od podataka iz njene glave koje mi je za moje dobro proslijedila.
Naime, mama joj se žalila da me ne vidi već nekoliko dana.
– Samo uđe i izađe. Jedva da stavi nešto u kljun ili odspava. Ne vidimo ju više. Još malo i neće više ni dolaziti spavati doma. – pričala je moja mama svojoj mami na telefon. Nona je to malo preozbiljno shvatila jer mama svako toliko ima svoje litanije o životu, mužu, djeci. Nikako da se pomiri s činjenicama odrastanja svih članova svoje nuklearne obitelji. Ona je od svojih roditelja uspješno pobjegla, ali opet ne toliko daleko da ne bi mogla pozvati mamu u pomoć kada zatreba, pa makar samo da joj posudi brižno uho. Tako mi funkcioniramo. Mama se žali noni, a onda nona kod svojih triput na godinu posjeta opere nas vražićke, a ako pranje smatra hitnim obavi ona to i preko telefona ili nas pozove van. Evo, prošli je tjedan odvela sestru na sladoled kao ispriku za ozbiljan razgovor o njenom ljubavnom i društvenom životu. Jer, moja sestra, inače divlja od rođenja, nikako da shvati pojam jedne prave ljubavi ili ga baš shvaća, pa je u stalnoj potrazi za njom, jer mijenja dečke, kako ono kažu, kao drugi čarape, u njenom slučaju tange. Najbolji dio svega, je da ju ti jadni dečki ne uspiju dovući do kreveta. Kako znam? Živimo pod istim krovom, pogotovo kada roditelji odu kod tatinih roditelja u vikendicu na more, a to je svakog ljeta redovito kao švicarski sat. Nas dvije, u tim slučajevima, kao prava dobra djeca čuvamo kuću jer smo već odrasle i odgovorne. Tako je i počela naša sestrinska ljubav, onog dana kada su nas prvi put ostavili same dome preko ljeta. Bilo je to pred moju srednju školu. Nisam htjela provesti to ljeto u Primoštenu jer sam se željela oprostiti od svog osnovnoškolskog razreda kroz ludo ljeto. Mamica i tatica su to razumjeli i otišli su sami. Tamara je opet imala svoje razloge ostanka, a glasili su: – Zašto ja moram ići? Netko mora paziti na Mateu.
Ostale nas dvije same doma. Prvo smo se dobro posvadile jer je ona meni skoro upropastila ostajanje, a onda okrenule oko sebe i skužile da prvi put u životu imamo stan za sebe. Same smo doma, cijelo ljeto.
– Ti zovi svoje, ja ću svoje. Tulum je u subotu. – rekla mi je Tamara, nacerila se i sjela za telefon. To ljeto i sva koja su uslijedila ludirale smo se okolo, a ljubavne su avanture prolazile stanom kao ljetni vihori. Moja sestra, inače samo godinu dana starija od mene magnet je za sve komade u okolici od dvije tisuće milja. Ne znam kako, ali nekako ju uvijek nađu. Evo, prije dvije godine se ulovio za nju pipcima neki klinac iz Kenije. Jutro! Gdje ih samo nađe. Ali, super je to. Ispada da imamo dogovor koji uključuje njen zadatak zabavljanja roditelja svojim avanturicama da bi ja mogla nesmetano operirati u svom malom svijetu nepriznatih ljubavi. Naravno da zna za mene i Andreu. Mislim da je ona sve to povezala prije nego što sam ja shvatila neke stvari. Tko bi rekao da roditeljima i ljetu dugujemo našu sestrinsku ljubav. No dobro, svašta se bilo dogodilo to ljeto. Dogodile su nam se stvari zbog kojih smo odrasle i povezale se više nego što smo to mislile moguće. Priča je užasna, ne znam zašto sam se danas sjetila toga, možda zbog ekscesa od prekjučer. Ipak, to prvo ljeto, već pri kraju, kada smo imale zadnji tulum pred roditelje i moju srednju školu, Tamara je imala vrlo ružno iskustvo. U sigurnosti našeg stana, na tulumu, jedan ju je dečko htio prisiliti da spava s njim. Bio je mrtav pijan i nije ni znao šta radi. Ja sam se tako prepala. Od svih dečki na tulumu, niti jedan nije bio dovoljno trijezan da bude od ikakve pomoći. Morale smo sve same. U biti se nisam sjetila pozvati druge cure. Kada sam igrom slučaja ušla u sobu roditelja po nečiju jaknu imala sam osjećaj da sam krivo skrenula i završila u nekom lošem filmu. Tamara se navlačila s nekim tipom od otprilike dvadeset pet godina. On je nju pokušavao srušiti na krevet između poljubaca, a ona se trzala kao riba na udici. U silnoj panici šta napraviti šutnula sam tipa u potkoljenicu, taj dio njegove anatomije mi je bio najbliži. Kako se okrenuo da vidi šta se događa šutnula sam ga odmah i u jaja. Shvatio je poruku. Kako i ne bi. Puknula sam ga tako jako da se deset minuta savijao na tepihu. Kasnije je bio još ljući luđi nego prije, ali smo do onda okupile tri kršna momka koji su donekle stajali na nogama, pa su ga oni ljubazno iznijeli iz stana i odnijeli na cestu, da se ne izgubi po putu. Nakon toga društvo se razišlo, a nas smo dvije ostale same. Prvi sam trenutak mislila da je sve u redu, a onda se Tamara rasplakala. Bio je to prvi put nakon pet godina da ju vidim kako plače. Zadnji put je plakala kada nam je mačka umrla. Legla sam kraj nje na krevet u njenoj sobi i držala ju. Tresla se i plakala satima.
Od tada smo nas dvije najbolje prijateljice. Prerasle smo sitničarije i shvatile da imati sestru znači puno više nego držati svoju omiljenu majicu na polici u ormaru. To sam ljeto shvatila koliko volim svoju sestru. Kasnije sam joj priznala da sam ja plakala još dva dana kasnije. Zamisli da je uspio u naumu. Srećom, sudbina je htjela drukčije, a i Tamara se nije dala.
E sada, zašto sam se sjetila toga. Andrea i ja smo imale bliski susret sa par idiota neki dan. Šetale smo po Korzu skoro cijeli dan. Ja sam bila na fakultetu po knjige za slijedeći ispit, Andrea je došla tamo po mene i provele smo ostatak dana skupa. Smucale smo se naokolo. Prošetale smo do Trsata po svim škalinama, pojele sladoled, zafrkavale se na gradini i vratile se natrag preko Vežice. Na pola puta skužile smo da već neko vrijeme za nama hodaju tri mulca. U prvom trenutku nam to nije bilo sumnjivo, ali smo kasnije, kada su stali iza nas kod kioska i dobacivali nešto, pa, malo smo se prepale. Nije bilo teško shvatiti šta su mislili pod: – Bolesne lezbače. Šta je, niste još upoznale pravog muškarca? Možda da vam mi pokažemo. Brzo će vas proći želja za ženama. – nabrajanje se nastavljalo. Najbolji dio je taj što ne znamo zašto su reagirali na nas. Cijelim putem nismo radile ništa što bi moglo pobuditi sumnju u našu seksualnu orijentaciju. Nismo radile ništa što cure ne rade i inače. Držale smo se za ruke neko vrijeme, smijale i naginjale jedna na drugu i to bi bilo to. Sinulo mi je poslije da ako su nas vidjeli negdje na Trsatu moguće je da su vidjeli i kada mi je poljubila rame, za uzvrat ja sam njoj dotakla usne, lagano, lagano. No, nije nikoga bilo u blizini. Provjerila sam. Dečkići su hodali za nama neko vrijeme, a onda smo ih uspješno izgubile u gužvi u Robnoj kući RI. Nije nužno spominjati da su nam dobacivali svašta cijelo vrijeme dok su hodali za nama. To im se činilo zabavnim. Nama nije bilo. Ne toliko što su nam dijelili sve moguće pogrdne termine po cijelom Korzu nego zato jer me bilo strah da nas ne bi napali. Lijepo je to što smo se nas dvije cijelo vrijeme nastavile držati za ruke. To nam je ulijevalo dodatnu snagu. I tako smo ih lijepo ostavile u gužvi u Ri, ha, ha. Blesavi klinci. Ma nisu mogli imati više od petnaest godina, balavci. Nije mi jasno kako takva klinčarija može biti tako glupa. Ako nam svijet ostaje na tim mladima što li će biti od njega. Ma, dobro je, to su samo tri klinca. Andrea i ja smo poslije sjele u park blizu njene kuće i razgovarale o tome. Mislim da smo sada jače. Prošle smo jedan od strahova i dobro smo. Nećemo pokleknuti na samom početku.
Tek tako da potvrdimo kako se nećemo predati drugi smo dan navratile do groblja i naše omiljene grobnice. Bilo je predivno rukom u ruci sjediti na hladnom kamenu obasjane sunčevim zrakama. Pričale smo o snovima, željama i o tome kako se vidimo zajedno. Bilo je predivno provesti neko vrijeme u zemlji želja u dvoje, za promjenu. Nemam ti baš puno za ispričati o tome. Razgovarale smo nepovezano. Pričale smo o tome kako vidimo vezu općenito i šta nam znači naša veza. I biti će ti drago znati da se slažemo o tome kako bi veza trebala izgledati. I složilo smo se isto tako da se ne moramo viđati nužno svaki dan. Ništa ne moramo, sve treba biti zato jer želimo. I to smo maknule s puta. Ma, to se samo tako kaže. Za sada smo lude kada smo odvojene, pa se ja smucam okolo jer imam posla u gradu, a ona uči u knjižnici. U stvarnom životu niti jedna niti druga nismo vidjele knjige već par dana. Od kada smo prohodale. Naučile mi hodati i sad, eto, idemo tako. Kako je nama lijepo. Fali mi istog trenutka kada mi nestane iz vidokruga. Mislim da sam bolesna, bolesno zaljubljena lezbijka. Može li to stvorenje biti zgodnije…………..
Sanjala sam Andreu, dolazi mi u snove svaku večer i ne znam da li ću moći to izdržati. U subotu sam bila vani s društvom, sve onako neobavezno i naširoko. Imali smo tulum na plaži. Hrpica nas, hrpica cuge, jedna gitara i nitko tko bi znao barem dva cijela teksta. Derali smo se kao da nas netko kolje, ali bilo je dobro. Dali smo si oduška. Plesali smo, skakali, a u cijeloj toj gužvi meni je ona falila. Nije bila s nama jer nije sigurna da bi se mogla normalno ponašati, pa sam morala ići bez nje. Nisam ja kriva, ona je sve sama zaključila i napravila.
– Ti moraš ići jer će biti sumnjivo ako se obje ne pojavimo. – i ona reče, a ja napravim. I ne sviđa mi se to, već plešem kako ona svira. I sada ta paranoja. Bježat ćemo od vlastitih sjena nastavimo li tako. Ma, ne brini. Trabunjam ja bez veze, zafrkavam se na vlastiti račun. Da nadoknadimo to što nije bila s nama u subotu, društvo se odlučilo ponoviti i nadopuniti iskustvo i u nedjelju. I tu je Andrea morala s nama. Okupili smo se, potrpali u automobile. Andrea je završila na zadnjem sicu između mene i Zlatka. Zanimljiva trojka. Možda bi joj bilo ugodnije da ju on nije zabavljao pričicama iz svoje svakodnevnice, a i da se ja nisam igrala s njenom nogom, strukom i rukom. Kako? Ha, ha. Shvatila ja da Zlatko ima ozbiljne namjere sa zabavljanjem moje cure. Kako to dobro zvuči: Andrea je moja cura. Nije mi toliko zbog onog moja koliko zbog onoga što to znači pročitano skupa. Napokon. A mislila sam da ću doživotno patiti za njom. Vratimo se mislima na njene noge. Evo me, tamo sam. Nalazim se točno u tom trenutku kada sam bezobrazno započela igru. Nisam mogla odoljeti, bilo je to jače od mene. Dosta zaobilaznice, idemo ravno u smjeru događaja. Pa, draga moja Sara, evo ča se dogodilo.