Draga Sara,
Danas sam slobodna. Niti jedne obaveze na svijetu. Kako to?
Ali, kao kada si bolesna, s onim visokim temperaturama normalno, ne možeš učiti, a tko nenormalan bi. Isprika svima onima koji to rade. Ja sam lijepo nadoknadila svoje gledanje filmova. I sad sam sretna i zadovoljna. Danas sam bila malo vani da vidiš sto se događa u svijetu, tj. Rijeci, naša mala državica, pa sam usput skoknula kupiti nešto mami za rođendan.
Nasla sam se u gift shopu i nasla ono sto već dvije godine nisam vidjela – tvoj dnevnik.
Sjećam se točno kada sam ja kupila svoj primjerak tvog dnevnika, prije tri godine u Veroni, a sada su mu već sve stranice ispisane svime i svačime, najviše sa mnom i tako sam ponosna na sebe. Prije mi to niti jednom nije uspjelo – koliko se toliko držati pisanja dnevnika, ali s tobom, imajući dojam da pišem tebi, baš je pomoglo nekako.
Super mi je to. I dok sam stajala tamo prošla je jedna cura i uzela primjerak. Dok je odlazila, i dok sam ja promatrala kako izlazi iz dućana i silazi na Korzo dok joj je crna kosa do ramena stršala i poskakivala oko glave. Ne, nisam gledala nju i razmišljala o njoj, već o tome kako ima i drugih osoba koje ti pišu. Nisam jedina.
Tko zna koliko se ti priča životnih načitaš. Šta misliš, da ti pošaljem svoju? Da ti pošaljem svoj život ispisan na stranicama dnevnika koji su tvoji dizajneri smislili kako bi privukli što više kupaca. Kako bi se nekolicina nas uhvatila pisanja dnevnika uvjeravajući se kako pišu pravoj osobi, a ne izmišljenom reklamnom liku.
Svejedno, ja sam svoje napisala i kada čitam te stranice unatrag, od pomoći su. Jednog će dana postati smiješne, ali to je moj život. I svaka stranica u njemu je važna sada, u onom trenutku u kojem živim. Kada me susretnu nove nevolje, one će biti važnije, teže i time sve one prije njih lakše. Zato i kažu Talijani da se jedna pol rješava novom boli.