Oni su najnoviji korak u evoluciji. Imaju posebne sposobnosti, svatko ima različite. čitanje misli, kontrola nad vatrom, vodom, vremenskim prilikama ili metalom, prolaženje kroz zidove, zacjeljivanje rana,… Većinu mutanata se ne može identificirati samo temeljem vanjskog izgleda. U manjini su. Obični ljudi imaju razne reakcije, no mnogi ih se boje, zaziru od njihovih sposobnosti. U početku izdvojeni i stigmatizirani, mutanti nalaze utočište u “školi za darovite učenike” u kojoj stječu potrebna znanja, prije svega, o pozitivnoj uporabi svojih sposobnosti. Stalne napetosti između homo sapiensa i mutanata uzrokovane su nepovjerenjem i netolerancijom prvih te ekstremističkim odgovorima drugih. Djelomično poznato? To je u osnovnim crtama motiv priče iz stripova, globalnoj populaciji danas poznatoj s filmskog platna kao trilogija “X-men”. Filmski detalji ove temeljne potke akcijskog su karaktera, zanimljivi tek manje zahtjevnoj publici. No, treći je nastavak, ovaj koji se upravo prikazuje u našim kinima, uvrstio jedan iznimno interesantan detalj. U namjeri da konačno “riješe” pitanje suživota s X-menima, ljudi su pronašli supstancu, “lijek” kojim se u potpunosti i nepovratno uklanja mutirani X-gen i postaje “normalan”. Dovoljna je jedna injekcija, i – puf! – nema više posebnih sposobnosti. Svi smo (konačno!) “normalni”.
I evo nam hipotetske dileme, zgodne intelektualne zabave, a istovremeno i ozbiljnog osobnog, emotivnog, ako hoćete i moralnog pitanja: da li biste se odlučili za injekciju koja bi vas pretvorila u heteroseksualnu osobu? Zaboravite sada krivulju ljudske seksualnosti, Kinseyevo izvješće, sve što znate o seksualnom ponašanju ljudi… Zamislite da je pronađen gen ili drugi organski faktor koji presudno utječe na seksualnu orijentaciju. Zamislite da je moguće sa 100% učinkom djelovati na ljude i promijeniti im “kompas”. Uzmimo da je stvar pouzdana i da nema nuspojava, fokusirajmo se samo na pitanje osobnog identiteta.
Situacija je relativno jednostavna kada razmišljamo o nerođenima. Baš kao i izbor spola budućeg djeteta, pitanje seksualne orijentacije nipošto ne bi smjelo biti na dispoziciji roditelja. No, jesmo li sigurni u to? Koji su valjani argumenti? Prvo i danas očito pitanje genetskih manipulacija je nemogućnost spoznavanja svih posljedica. Budući da ne znamo ni približno dovoljno, najsigurnije je ne otvarati Pandorinu kutiju. Nema bolesti – nema opravdanog razloga igranja Boga. što ako bi bez opasnosti bilo moguće unaprijed odabrati samo boju očiju djeteta; da li bi to bilo prihvatljivo? Znanstvenici su tijekom povijesti rijetko bili suočeni s tako akutnim pitanjem: treba li napraviti nešto samo zato što se to može. U svakodnevnom životu već i osmogodišnje dijete zna da je odgovor, naravno: – NE! Ali, zašto ne? Obično zbog štete koja se pri tome čini nekom ili nečem drugom, zajedničkom dobru ili ideji. Vratimo se boji očiju: kakva bi šteta tu bila u pitanju? Miješanje u djelovanje majčice prirode, petljanje s namjerama Višeg bića? Možda. Još preciznije – utjecaj na biološku različitost.
Ovaj je argument posebno jak u odnosu na seksualnu orijentaciju: uklanjanje manjinske karakteristike nesumnjivo bi negativno utjecao na diversifikaciju ljudskih bića. (Ostavimo po strani diskusije o biološkom vs. sociološkom uvjetovanosti seksualnog ponašanja.) što nas ostavlja s pitanjem, a zašto je različitost sama po sebi dobra i poželjna? Bez razmišljanja mogli bi navesti nebrojeno mnogo dokaza i primjera u prirodi. Osim ljepote u varijacijama, različitost u prirodi ima jasnu ulogu u preživljavaju jedinki i održavanju vrsta. Međutim, u odnosu na ljudske karaktere, sposobnosti, težnje… stvar je ponešto drugačija. U ovoj sferi vrijednost različitosti nije opravdana korisnošću neke varijacije, dovoljno je da ona ne šteti drugima. Različitost je kada su ljudske psihološke i socijalne karakteristike u pitanju dobro samo po sebi. Ovdje različitost ima jednu dodatnu dimenziju koja je čini posebno važnom. Pogađate, radi se o slobodi i razvoju osobnosti, o ljudskom dostojanstvu. Roditeljski izbor boje očiju nesumnjivo bi utjecao na prirodnu genetsku selekciju, ne nužno na ljudsko dostojanstvo; svako bi biranje seksualne orijentacije presudno zadiralo u područje razvoja osobnosti buduće ljudske jedinke. Složit ćemo se stoga da takva manipulacija ne može imati legitimnog opravdanja.
Prisjetimo se ipak početne situacije: što ako se takav izbor omogući odraslim, punoljetnim osobama, pri zdravoj pameti, koje bi svojevoljno htjele postati djelom većine? (Heteronormativnim ignorantima, uskogrudnim psihijatrima i katoličkom svećenstvu koji smatraju da je seksualna orijentacija uvijek i bila stvar izbora poručujem da otvore oči i srca, i ponovo pogledaju svijet oko sebe.) Iako u globalu gledano plitki film, “X-men” nam jasno pokazuje odgovor. Mogućnost transformacije u «običnog» čovjeka krenula je kao namjera da se pomogne onima koji pomoć nisu ni tražili. Posljedično, izbor se pretvara u prisilu, pomoć u lijek, a potom i oružje. Krajnji cilj nije očuvanje osobne slobode izbora, već uravnilovka. Ali, krenimo i korak dalje: što ako zamislimo injekcije koje vode u oba smjera, dakle, omogućavaju kako HETERO-, tako i LGBTIQ-men izbor? Omogućavaju da heteroseksualci postanu homoseksualcima. (Priznajem, prvo što mi pada napamet je zabiti takvu špricu papi i njegovoj sviti, zatim dr. V. Grudenu i još ponekoj individui, recimo, u Hrvatskom saboru. :))))) ) Kako vidimo, dvosmjerne mogućnosti preobrazbe i slobodan izbor uz strogi nadzor i osiguranje protiv zlouporabe učinili bi ovu zamišljenu situaciju logički i moralno prihvatljivom.
Svejedno, niste odgovorili na početno, sada i prošireno, pitanje: da li biste danas, sa cijelim dosadašnjim životnim iskustvom, promijenili svoju seksualnu orijentaciju u bilo kojem pravcu? Prisjetimo se pravila igre, promjena je nepovratna.
Vjerujem da, bez obzira što mislili ovi naši «obični» ljudi, velika većina nas, baš kao i X-meni, ne bi imala dileme.
Sanja