Jeste bile na prajdu? Na onom najmasovnijem, najmirnijem i najpozitivnijem prajdu ikad? Na onom povijesnom prajdu koji je po/dokazao kako Hrvatska nije zatucana i homofobna balkanska, nego progresivna i civilizirana europska zemlja? Jeste? Onda znate kako je bilo. Niste?
Onda ste propustile onaj oslobađajući osjećaj zajedništva i ponosa koji vam daje snagu za svakodnevnu borbu s heteronormativnim i ograničavajućim društvom i životom. Ne vjerujete u povorke ponosa?
Nema beda, neću vas ovdje razuvjeravati. Neću čak ni očekivati da pročitate tekst. Ali ovo možda uopće i nije tekst o prajdu, barem ne isključivo o njemu.
Kakav je bio ovogodišnji Zagreb Pride? Bajkovit. Nestvaran. Nadrealan. Našla se hrpa sretnih ljudi, veselo i mirno (dobro, uz malo buke) prošetala centrom grada, gdje su ih pozdravljala nasmijana lica sugrađana i sugrađanki, i kasnije se veselila na jednom prekrasnom, slobodno možemo reći, bajkovitom mjestu. Nakon toga se razišla po kafićima, kućama, partijima, autobusima i gdje sve već ne, a da nikome nije ni vlas s glave pala.
Nemojte me krivo shvatiti, meni je drago da je u povorci bilo mnogo ljudi i da nitko nije popio batina za vrijeme i nakon prajda (što ne znači da neće nekom drugom prilikom) te da nas je policija zaštitila od kojekakvih manijaka koji nikako da pobijede u bacanju kamena s ramena ili gađanju glinenih golubova u svom selu ili kvartu, pa dođu na ovakve skupove ne bi li vježbom došli do savršenstva. Zaista sam sretna da nije bilo nasilja i da je sve prošlo u redu. No ono što se dogodilo jest da mi je od tolike pozitive i zašećerene stvarnosti skoro pozlilo. Je li moguće da nam je društvo u roku od tjedan dana evoluiralo od brdovitobalkanskog plemenskog ustroja do građanske zajednice Mitteleurope?
Naravno da nije. Što se onda dogodilo? Kako smo u tako kratkom roku mogli svjedočiti prvo necenzuriranim i nekažnjenim pozivima na linč u Splitu, a zatim nasmiješenim licima prolaznika koji mašući pozdravljaju povorku u Zagrebu? Gdje su taj dan bili svi oni koje smo navikli/e gledati na stadionima i antigej skupovima? Gdje su bili oni koji misle da ih uzdignuta desna ruka čini boljima od drugih? Koji misle da će ih gledanje gej “parade” zaraziti pederlukom te da će time izgubiti svoju muškost i sposobnost mržnje? Koji misle da treba “zaštititi obitelji” ne bi li se u njima i dalje mogla nesmetano učiti mržnja prema svim drugima i drukčijima? Kako je moguće da su fotoreporteri/ke otkrili/e samo jednog nedojebanog starog jarca koji je povorci pokazivao srednji prst? Gdje su bili/e svi/e ti mrzitelji/ce onoga što ja jesam? Ostali/e su kod kuće jer ih je tako naputio Frano Čirko? Baš svi/e?
Dobro, policija jest temeljito pročešljala grad i sklonila nepoćudne. Neke je i uhitila, no uglavnom jer nisu imali osobnu iskaznicu. Nitko, izgleda, nije imao namjeru ogriješiti se o zakon te nije bilo ruksaka opremljenih raznim stvarima koje se daju baciti na pokretne mete. Nitko, baš nitko nam taj dan nije htio zlo.
Kakav prekrasan dan! Gotovo predobar da bi bio istinit. Da takav dan postoji u stvarnosti, povorke ponosa LGBTIQ osoba ne bi ni bile potrebne. Da su nasmiješena lica i pljesak prolaznika/ca stvarna slika hrvatskog društva, ne bih ja ovdje imala što pisati. No, kako već odavno ne vjerujem u Djeda Mraza, a Crvenkapica mi se oduvijek činila pomalo glupom (ili bar slijepom) s obzirom na to da nije bila u stanju razaznati svoju baku od vuka, i u ovoj mi bajci nešto ne štima.
Ne štima mi to da policija u Splitu nije bila u stanju zaštititi sudionike/ice prajda kao ona u Zagrebu. Radi se o specijalcima, koji (valjda) znaju kako postupati u takvim situacijama. Kako je uopće dozvoljeno “spontano” okupljanje 8.000 – 10.000 ljudi, od kojih mnogi moraju biti debelo poznati policiji po raznim (ne)djelima? Znači li to da je splitska policija (ako pretpostavimo da je samo splitska policija osiguravala splitski prajd) nesposobnija od zagrebačke? Ili uspješna zaštita košta ravno milijun kuna i ni lipu manje (ona u Splitu je koštala 750.000)? (Kad smo već kod novca, lagana digresija: da država taj (naš) novac plus sav onaj koji daje vjerskim institucijama u zemlji i inozemstvu upotrijebi za edukaciju, možda bi bilo manje homofobnih ispada te bi i osiguranje povorki ponosa manje koštalo.) Ili je pak dalmatinska policija stereotipno lijena, pa im se nije dalo po vrućini hapsiti huligane?
Naravno da to nije slučaj. Da bi se spriječilo nasilje, potrebna je (politička) volja i dobra (policijska) organizacija, što je dokazao ovogodišnji Zagreb Pride. Kada toga nema, imamo “izolirani incident” koji se dogodio u Splitu. A zašto tamo toga nije bilo? Nemam točan odgovor na to pitanje. Ali imam teoriju, koju ću vam izložiti, pa makar me i nazvale pobornicom teorija urote.
Naime, izborna je godina. Bitno je poručiti svim onim medvjedima (nadam se da će mi pravi medvjedi – koje neizmjerno cijenim i poštujem, posebno zbog toga što ginu na prvoj crti autoceste ne bi li nama Primorcima/kama omogućili da stignemo u taj centar svih centara svih Hrvatica i Hrvata – oprostiti što ih koristim kao metaforu za zadrtost i primitivnost) da je metropola jedino mjesto u ovoj lijepoj državi u kojoj se smiju održavati takve parade bolesnoće, nemorala i nakaznosti, i to samo zato što tako traži EU na čelu s Nizozemskom (a znamo za kakve je sve pokolje Nizozemska kriva na ovim prostorima; tko ne zna neka gugla ili neka pročita bilo koji komentar bilo kojeg od gore navedenih medvjeda u bilo kojem komentaru vezanom za bilo koju vijest o Zg prajdu). Dakle, ne bi to Karamarko i Jaca, zajedno sa svojom homofilnom (= suprotno od homofobne) svitom, predvođenom barba Lukom, dozvolili/e da nam Europa ne prijeti neuključenjem u to “odabrano” društvo, u koje moramo jer mi od stoljeća sedmog, a i prije, pripadamo tom zapadnom rimskom carstvu, pardon, kulturnom krugu. Osim toga, i papa bi jako htio da mi tamo budemo. Dakle, poruka jest da će parada pederluka moći biti samo u metropoli, koja, znamo, zauzima samo jedan mali djelić državnog teritorija (čak iako ne uključite pripadajuće mu teritorijalne vode), a cijela preostala površina države (uključujući i nerazminirana polja i nenastanjene medvjeđe brloge) je slobodna – ponavljam: slobodna – i sigurna od neprirodnih individua, defektnih ljudskih bića i spodoba koje na svaki način nastoje svoj nemoral uvaliti tuđoj djeci kao dileri bombone.
Pa čak i da nije tako, da nikakve urote nema, efekt je isti. Svi oni medvjedi razasuti po seoskim i urbanim brlozima drage nam domovine mirne će duše moći glasati za svoju desničarsku opciju, koja je, eto, pritisnuta Europom i nakaradnim zapadnjačkim stilom života već prije desetak godina morala dozvoliti održavanje pederskih parada. S druge strane, Europska unija može biti zadovoljna jer je njezina prospektivna članica pokazala da je u stanju držati sve konce u svojim rukama i biti progresivna, proeuropska, proljudskopravaška.
Gdje smo u tome svemu mi? Gdje smo i bili/e. Uglavnom u ormarima, bez prava na poljubac u javnosti, bez prava na priznavanje jednakovrijednosti naših veza, na posjet voljenoj osobi u bolnici, na financijske olakšice, na nasljeđivanje, na posvajanje – ukratko, bez prava na dostojanstven život.
A to da Hrvatska ima dva lica, od kojih je prvo pokazala ono necivilizirano i nasilničko, a onda ono tolerantno i miroljubivo, ne znači ništa drugo osim toga da nam je lijepa naša – dvolična.
Yours Modest(l)y