Eto, dogodilo se i to. I „normalni/e“ svoju paradu imaju! Krenut će, kao i nekad Zagreb Pride, sa Zrinjevca, ali se neće vratiti na nj; njihov cilj je Trg Sv. Marka. Isto tako imaju i vlastite zaštitare, i to iz redova branitelja, a od naših napada branit će ih i pripadnici specijalne policije, doduše umirovljeni. Zaista se nadam da nikome,
ali baš nikome neće pasti na pamet zadavati im posla (iako uvijek postoji mogućnost insceniranih napada). Pripremljen je i prigodni program.
Pretpostavljam da neće nositi transparente (ili da?) i stvarati buku zviždaljkama i bubnjevima (ipak se radi o pristojnim ljudima koji ne žele svojim uspavanim sugrađanima i sugrađankama ometati popodnevni san i odmor), a isto tako za očekivati je da cijela ta manifestacija neće biti (pre)šarena, već da će njome dominirati dostojanstvene, isprane boje kompletića sa suknjom i kombinacija hlače-košulja (već mi je i to dovoljno da se zapitam jesu li oni i one naši „pravi“ katolici i katolkinje, kad toliko podsjećaju na neke denominacije, da ne kažem sekte, čiji članovi i članice u odijelima i kompletićima kucaju na vrata i, s akcentom ili bez njega, žele s vama zapodjenuti razgovor ili vam ljubazno pokloniti časopis ili knjigu). Naravno, vrlo je moguće da prisutne budu i tri lijepe naše boje, a u ovoj kromatskoj priči svoje bi mjesto svakako trebale naći i nježno roza i svijetloplava, bez kojih inače ne bismo znali/e kojeg smo spola i kojeg trebamo biti roda.
Dakako, ovo nije samo parada; po samoj prirodi stvari, radi se i o procesiji. A glavna relikvija nošena u njoj bit će papiri s, navodno, preko sedamsto tisuća potpisa osoba koje imaju pravo glasa u ovoj državi – potpisa koji, kako kažu, predstavljaju volju naroda. Jednostavan izračun govori da 700.000 predstavlja nekih 15-ak posto građana i građanki ove zemlje, što se baš i ne može nazvati voljom većine (kao što se, ruku na srce, voljom većine ne može nazvati ni izborni rezultat do kojeg se došlo tako što je 30% birača/ica izašlo na izbore, od kojih je 51% glasao za jednu opciju, što opet, u konačnici, iznosi 15-ak posto). No, izreka govori da laž dovoljno puta ponovljena postaje istina, pa tako i ova – da je iz pristojnosti nazovemo – obmana može se, kombinacijom jednostavnih psiholoških i političkih mehanizama, obistiniti, može iz diskursa, ustavotvornim referendumom, prijeći u realnost.
No, vratimo se paradi. Pred neki dan se u emisiji TV Jabuke mladac koji govori „U ime obitelji“ migoljio kad mu je postavljeno pitanje kada će ta tzv. građanska inicijativa predati potpise koje je skupila i uspio je dvaput promucati da će oni (iz inicijative) sami odlučiti koji je najpovoljniji trenutak za to. Zanimljivo je, i simptomatično, da su najpovoljnijim trenutkom odabrali baš dan prije Prajda, čime su, kao i odabirom parade/procesije kao načina borbe za svoje ciljeve, zapravo pokazali i dokazali da se ne bore ZA NEŠTO (očuvanje braka kao zajednice m. i ž., očuvanje društva u cjelini, zaštitu moralnih vrijednosti i ostale floskule), već PROTIV NEKOG (nas kao manjinske i nedovoljno zaštićene društvene grupe). Stoga ova parada nema karakter borbe za (ugrožena) prava, već predstavlja samo demonstraciju moći većine nad manjinom.
Kako se tome oduprijeti? Jedan od načina je da dođemo na zagrebački prajd 15. 6. i pokažemo da, iako smo manjina, ipak postojimo, i to u velikom broju, i da u ovome nismo sami/e, već da imamo podršku onih koji/e znaju da naše postojanje ne ugrožava njihovo i da naša prava ne ugrožavaju njihova. Što, eto, uključuje i Severinu.
Voli vas Modesty