“Ne sumnjaj da mala grupa promišljenih, odlučnih gradana može promijeniti svijet. Jer, to je jedina stvar koja ikada je.”
– M. Mead
Sjedim, sjedim i sjedim. Taj dio pisanja kolumne sam i više nego dobro usvojila. Sada bi negdje trebao nastupiti onaj dio kada ti napamet padne ona ista ideja koju si prije par dana vrtjela u glavi s toliko žara i ljubavi da si jedva čekala kada će vidjeti ekran kompjutera, te se zatim pojaviti na Internet stranici. Ali, možeš misliti. Zašto bi stvari išle po planu. Nekada imam osjećaj da mi čijeli život ne ide po planu. Da je put koji mi je zacrtan, a po kojemu bi trebala koračati, i onaj kojim se krećem, ustvari dvostruka ličnost. Jer, ako ja trebam nešto naučiti iz tog svojeg života, bome, učim to sve naopačke. Ili se to samo meni čini tako.
Ovo je moj prvi tekst, moje prve kolumne, a ako nastavim ovako biti će i zadnje. Misli se vrte oko ideja koje bi neke poznatije ličnosti, Carrie iz “Seks i grad” i Milana Vuković Runjić iz “Seksopolisa” (Globus), zapisale na papiru. A papir zbilja svašta trpi, pa će valjda i mene. I ovu usporedbu. Tu bih trebala početi o tome kako sam sjedila s prijateljicama na kavi u otmjenom kafiću i razgovarale smo, naravno, o poslu, ali nekako sve vezano za muškarce. Samo što ni to neće ići, jer ne sjecam se kada sam zadnji put bila na kavi, jedine prijateljice koje vidam su one s kojima dijelim istu strast za poslom, a o dečkima nisam razgovarala od kada je moj gej prijatelj ponovno u sretnoj vezi. Jer, čak i kada se nadem s prijateljicama, pričamo o curama.
I smatram se na veliko diskriminirana svim tim očekivanjima publike da se sve vrti oko muškoga spola. Ima i nas koje sate, nademo li ih slobodnima, igrom slučaja, provedemo raspravljajući o tome što je ONA mislile kada je rekla to i to… i kamo nas sve to vodi. I zar je moguće da su žene tako komplicirane, ali kome bi bile zanimljive da smo jednostavne. I uzme li se sve u obzir znamo, sigurna sam, zvučati kao grupica intelektualki koja se u trenutku pretvorila u šiparice opsjednute ženama u svom životu – mislim, one od nas koje imaju vremena za ljubavni život. A većina nas nema. Moje društvo su LB aktivistkinje koje dane provode medu papirima, negativnim člancima, potpisivanjem peticija i bezbrojnim sastancima.
Ljubavni život je misaona imenica, a s njim i ikakva seksualnost. I s toga me još više iritira kada u novinama čitam mišljenja hrvatskih svećenika i nekakvih psihijatara kao homoseksualnost i biseksualnost vežu isključivo za seksualni odnos. Jer u mom životu, toga nema, a lezbijka sam.
Dižem se oko 8 ujutro, spremam se na brzinu, trčim na autobus za grad. Stalno trčim. Bilo to na bus, na posao, na sastanke, čak i u susjednim ili nekim europskim državama. I kada pišem dopise, reakcije na ovo ili ono, razgovaram telefonom, ja trčim. S posla se vraćam navečer. Par ljubaznih rečenica s obitelji, dobro da znam kako izgledaju koliko ih često vidam, i nakon tuširanja u krevet. I onda kažu da je super imati 25 godina. I je da, ali ne iz razloga iz kojih oni misle.
Predivno je jer imam energije za ono što želim raditi, pa makar i besplatno i volje promijeniti ono u svijetu što mi se ne svida. I nadam se da će ta volja i energija trajati u nedogled, iako znam da to nije moguće. No, jedan dobar tuš, i ponovno mogu spašavati svijet.
Gdje sam ono stala, ah da, moj radni život koji isključuje gotovo potpuno društveni. A reći da sam razmišljala o selidbi, pa se predomislila, jer što će meni moj stan kada bi u njemu samo spavala. I to sama. Po pitanju moje seksualne orijentacije, ja sam lezbijka, po pitanju seksualnih odnosa mogla bi biti časna sestra. I tako, iz pera jedne osobe u celibatu koja je dva mjeseca bila i aseksualna, a inače je uglavnom queer, topli pozdrav do slijedećeg čitanja.
apropo