Promjene

Posve suprotno mojoj dubokoj unutarnjoj potrebi, sve se na svijetu mijenja. «Dobro jutro, Kolumbo», normalna je reakcija na ovu tvrdnju. Oduvijek sam preferirala fiksne stvari, točnije, one koje barem prividno daju dojam statičnosti. Stalnosti. Pouzdanosti. Brojevi i godine su upravo jedna takva apstraktna i relativno pouzdana skupina pojmova. A onda su me na početku 2001. i oni «izdali». Riječi «prošlo stoljeće» odjednom su dobile novo značenje. Pa svi znamo da je prošlo stoljeće 19. stoljeće! Kad tamo, eto već šestu godinu za redom pokušavam promijeniti ustaljenu naviku i naučiti da je iz današnje perspektive prošlo stoljeće zapravo 20. stoljeće. Dakle, negdje 80-tih godina PROŠLOG stoljeća (da, mislim na 20. stoljeće!) pjevao je tada među mladima vrlo popularni Boris Novković pjesme s tipičnim besmislenim stihovima romantičnih balada. Vjerojatno se mnogi sjećaju onog: «… bit će rata, kažu svi/a ja ću umrijeti od ljubavi…» itd. (Radi se o Tamari, naravno, za koju do danas ne znam da li je otišla s drugim ili je naprosto izgubljena. Mislim, samo se sjetite kako idu dalje riječi…).

No zašto ovdje spominjem sve to? Ove su davno zaboravljene strofe nedavno probuđene u mojoj svijesti zbivanjima na Bliskom istoku. Tamo se stalno nešto ratuje od kada znam za sebe. A kako sam u međuvremenu naučila, i puno prije toga. Situacija je danas globalno mnogo opasnija. No, ne želim razglabati o geostrategiji, nafti i cijeni benzina, nuklearnom oružju, terorizmu koji se kao normalna reakcija slabije strane širi svijetom, vjerskim različitostima između šiita i sunita pa onda i uopće između muslimana, židova i kršćana. Neću ni o Nostradamusu i njegovim proročanstvima, kao ni o Huntingtonu ili Chomskom. To znamo (ili ne znamo ako nas ne zanima). Ono što je i potpuno nezainteresiranoj osobi jasno jest da je – sasvim pojednostavljeno rečeno – na djelu velika svinjarija, krađa i igra moći utemeljena na propagandi i lažima. Ili, drugim riječima, samo još jedna nepravda na ovom svijetu. Naravno, intenzitetom i količinom posljedica monstruozna, ali ne i suštinski različita od skupine drugih nepravdi koje osobno doživljavamo ili svjedočimo u raznim aspektima života. Što nas vodi do pitanja: što mi zapravo možemo učiniti, na što zapravo možemo utjecati? Zar je dovoljno osjetiti nekoliko minuta sažaljenja nad žrtvama i nekoliko trenutaka gorčine prema tlačiteljima svaki drugi dan kada prelistamo novine ili pogledamo vijesti? Zar je prihvatljivo odmahnuti rukom i pomisliti «ah, to je tamo daleko»? Istovremeno, do koje je mjere realno moguće utjecati na takva zbivanja?

Većina će se složiti da svakako nije dovoljno samo trenutno simpatizirati sa žrtvama, ali ćemo se također vrlo trezveno složiti kako smo premali da bi osujetili planove državnih i međunarodnih mašinerija. (Možda bi neki suvremeni James Bond bio zgodno rješenje?) No, neki će izabrati djelovati: putem udruga, peticija, medijskih istupa, mirovnih akcija ili demonstracija. Ili na neke druge načine. Ima li smisla trošiti svoju energiju na takvo što? Svatko od nas sam o tome odlučuje. Mladenački idealizam na stranu, globalnu situaciju nije moguće temeljito mijenjati. Barem ne izravno. S druge pak strane itekako je moguće djelovati na naše vlastito neposredno okruženje. Na mnogo sam mjesta čula i od mnogo različitih autora pročitala ideju o globalnim promjenama putem izmjena u osobnom životu. Ne vjerujem u masovne meditacije u svrhu pospješivanja rasta maćuhica. Ili poticanja blagostanja neke države. No, vjerujem u osobni angažman i osobne mogućnosti. Točno je da ne možemo izmijeniti drugog čovjeka. Istovremeno, još je veća istina da svojim ponašanjem i unutarnjim stavom možemo učiniti ogromnu promjenu u našoj neposrednoj okolini. Čitava bit našeg života sastoji se upravo u tome: u nizu mogućnosti i nizu izbora. Bez ikakve garancije nastupa određene posljedice. Svi ljudski problemi, mali ili veliki, lokalni ili globalni, osobni ili socijalni u svojem počelu imaju jedno ili više fundamentalnih ljudskih psihičkih stanja. U najvećem broju slučajeva radi se o frustraciji, pohlepi ili neznanju, te njihovim izvedenicama. Uzroci su dakle posve osobni, posve prizemni i posve dohvatljivi.

Sve me to vraća na stihove s početka. Naime, na drugi pogled i imajući u vidu sve rečeno, oni posve nenamjerno mogu ukazivati i na pametniju poruku od one koju smo bili spremni čuti tijekom nekadašnjih tuluma u školskim dvoranama. «Bit će rata… a ja ću umrijeti od ljubavi». Ispod površne sebičnost ignoriranja većih problema, krije se temeljna istina. Svatko od nas živi u svom malo svijetu. Ali taj mali svijet je sve što imamo, sve što jesmo i sve što je doista bitno za svakog od nas. Tek nakon što odlučimo što ćemo sa svojim «ljubavnim problemima» (malim stvarima), možemo pogledati nešto drugo (velike stvari). Ili, još točnije, upravo rješavajući male stvari, rješavamo i one velike. Rješavajući svoje frustracije, svoje neznanje, svoju pohlepu ili požudu, rješavamo srž svjetskih problema. Razumijevanjem i liječenjem sebe istovremeno činimo tri stvari: činimo svoj život kvalitetnijim, sprečavamo nastajanja patnje u našoj neposrednoj blizini i predstavljamo primjer i motivaciju svim ostalim pojedincima koji, baš poput nas, muku muče sa svojim psihičkim teretima.

Pitate li se ikad kuda ide ovaj svijet, hoće li se ikada nešto značajnije promijeniti? Pravo je i jedino smisleno pitanje: što sami možete promijeniti kod sebe i u svojem životu. Ma koliko u vlastitoj percepciji bili mali i beznačajni, o vašem osobnom odgovoru ovisi sve.

Sanja

Share:

Osmomartovska

Nekad se na ovim prostorima slavio 8. mart. Ženama (drugaricama) kupovali su se crveni karanfili, u školama su se spominjale

Pročitaj više »

Zastava

Drugi put ove godine u gradu Rijeci zavijorila se zastava duginih boja: prvi put bila je izvješena na gradskoj vijećnici

Pročitaj više »

O (gej) braku

Ne vjerujem u brak. Ne vjerujem da je potrebno ljubav potvrditi pred ljudima i državom (ili crkvom), u određenoj odjeći,

Pročitaj više »
Scroll to Top