Kažu da smo u recesiji. Kažu naši da još nismo u recesiji. Ali da ćemo biti. Kažu da stegnemo remen. Kažu da će razmisliti da i sebi u Saboru smanje plaće. Ovi u Davosu su se dogovorili da se nisu dogovorili, ali da bi se trebalo dogovoriti. „Koji samodopadni kreteni!“, pomislili smo u sebi. Dalje, izgradili su veeeelike rukometne dvorane. I „iznad svih – Hrvatska!“ je druga na svijetu u tom nježnom i plemenitom sportu. Pa smo u komi, ali ipak sretni. Istovremeno, privatizirat će brodogradilišta. Vjerojatno pregovaraju o prodaji izvora pitke vode (ako već nisu). Ulazimo u NATO. Imamo problema s korupcijom. A i osuđenici nam ponekad imaju tendenciju bježanja u državu njihova drugog državljanstva. Svatko od nas je više desetak puta u svom životu izrekao „e, da ja odlučujem, to bi bilo sasvim drugačije!“ Ovako ili onako, ali drugačije. I nastavili smo dalje bezbrižno čavrljati u ugodnom okruženju. Ili se svađati s neistomišljenikom. U oba slučaja, uvjereni u svoje „bolje odluke“ kojima bismo sigurno stvari promijenili. Doveli u redi. Ispravili. Svijet učinili boljim.
U svibnju su lokalni izbori. „Tko ih šiša!“ Ionako nemate za koga glasati, svi su isti. Hm, mislite? Izađite i samo pogledajte izborne listiće. Ako išta znate o barem trećini kandidata ili lista, vodim vas na ručak u restoran po izboru. Naravno da ima ogroman broj kandidata i lista, čak i na lokalnoj razini, za koje nikada niste čuli (čak i ako inače malo pažljivije pratite politička zbivanja) i kojima, vjerujem, nikada niste ni pružili priliku (čak i ako inače izlazite na izbore) jer se rukovodite mišlju bolje dati glas onima koji imaju šanse. Dakle, uvijek istim strankama. Uvijek istim ljudima. Pa se cirkularno vraćate vlastitoj tvrdnji da nema drugih. No, nije mi namjera utjecati na vašu građansku savjest, nego usmjeriti našu pažnju na oblik vođenja.
Bila to politička zajednica šireg obima ili mala udruga, princip je sličan. Ako zanemarimo osobne preferencije, koje nas u većini situacija vuku u komotnu sjenu položaja „neka netko drugi vodi i odlučuje“ (čitaj: radi za nas ono što mi želimo i trebamo!), složili bi se da je svatko spreman zadržati prvotno uvjerenje kako bi baš njegovo mišljenje i odluke bili bolji od odluka onih u čije smo ruke predali vlast. Zašto se onda ne uhvatimo tog posla? No, dobro, nismo svi za sve, imamo različite sposobnosti i talente pa smo izabrali njih da vode. I možemo biti sretni da smo ih mogli izabrati jer to znači da živimo u demokraciji. A demokracija je, kao, najbolji oblik vladavine. Jer se može čuti svačiji glas. I moj, i vaš. Osim toga, ona uključuje i neke vrijednosti, poput poštivanja prava manjina. Što je opet jako dobro inače bi bilo mnogima puno gore. Pa i nama, LGBTIQ-ovcima, ma kako malo prava imali. Hm, intimno govoreći, jeste baš uvjereni u to? Osobno sam oduvijek koketirala s idejom apsolutizma kao najboljim oblikom vladavine. U bilo kojem području života. Svakako, ako sam baš ja taj apsolutist! Pojam „apsolutizam“ se često doživljava u negativnoj konotaciji, pa dodajem objašnjenje: prosvjećeni apsolutizam. Poznati je to – nekima davno, nekima manje davno – povijesni pojam. Vezujemo ga, primjerice, uz Josipa II (vladao 1780.-1790.), sina Marije Terezije i uz njegove reforme u tadašnjem Habsburškom carstvu. (Ili ste možda čitali „Gričku vješticu“ Marije Jurić Zagorke pa ste, osim žene koja se oblačiti u muškarca da uspije te prekrasne kontese Nere, uspjeli poprati i kontekst vladavine tog razdoblja.)
I tako, lagodno zavaljeni u spokoj vlastite nevažnosti u procesu donošenja bitnih društvenih i političkih odluka, zamislite si na tren kako bi to bili moći odlučivati, stvarno se naći u toj vrhunaravnoj poziciji. Biste li zaustavili neke programe, započeli neke nove? Recimo, povukli vojsku, zatvorili neke zatvore? Ma koliko svi zajedno bili skeptični, ne možemo poreći da su neke promjene više nego očite nakon dolaska novog predsjednika SAD-a. Mislite da kod nas jedan čovjek to ne može? Mislite da, primjerice, Sanader nema takve moći u domenama koje spadaju u hrvatsku politiku? Ostavimo se generalija i važnih pitanja, i krenimo u „razonodu“.
Pitam vas konkretno, biste li progurali veća prava za nas, LGBTIQ populaciju? Da imate dostatnu većinu u odgovarajućim tijelima? Složit ćemo se da je stvar u primjeni, u potpori onih koji to moraju provoditi. Ili, sada već prilično prostituiranim frazama, ovisi o „stanju svijesti“ i „senzibiliziranosti“. No, ako ste uvjereni da znate bolje, da vidite bolje, zašto se nalaziti u poziciji vlasti i sumnjati? Zar u vladajućim krugovima nema onih minimalnih 10% LGBTIQ populacije? Kad kažem vladajućih, mislim na političare općenito, neovisno o boji i usmjerenju. Pa i u bastionu konzervativizma Rimokatoličke crkve ima glasnih i javnih alternativnih glasova! Što ovi naši rade, što oni misle, što oni odlučuju? Zar svojim životom i osobnim kontaktima ne mogu pokazati i dokazati ostatku svoje kaste da ima potrebe i razloga za boljim za sve nas? Istovremeno, izazivam sve nas koji nismo u aktivnoj politici, zašto ne pokušati? Evo, kažu, Island bi mogao uskoro dobiti prvu ženu premijerku lezbijku, Johannu Sigurdadottir. Mislite da je rano za nas, da to vrijeme treba doći. Vođa neka bude netko drugi, u neko sretnije vrijeme. Time pogađamo samu bit odluke potencijalnog prosvjećenog apsolutiste u svakom od nas. Procjena omjera žrtve i vjerojatnosti uspjeha. Sjedite onda i dalje u vlastitom nezainteresiranom miru, vi na vlasti i vi koji to propuštate izvesti!
Na kraju, ne treba zanemariti drevnu mudrost: „Karavana ide brzinom najsporije deve.“ Pa tako i društvo. Ali kada većina dokuči potrebe za promjenom, sporije deve moraju ubrzati. Ili naprosto otpasti.
Sanja