Prošlog vikenda Zagreb je bio domaćin ‘Transpozija’ – prvog međunarodnog događanja Udruga Trans Aid Hrvatska i Ženske sobe
koji je osigurao ostvarivanje suradnje među regionalnim i europskim aktivistima/kinjama te organizacijama koje promiču prava trans*, inter* i rodno varijantnih osoba u cilju stvaranja pravednih građanskih društava.
Prisustvovalo je 50 predstavnica/ka organizacija iz Njemačke, Nizozemske, Mađarske, Francuske, Slovačke, Češke, Slovenije, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine te Hrvatske, koji u vlastitim nacionalnim kontekstima zagovaraju borbu protiv transfobičnih stavova, nasilja, nedostatka zakonske regulative i zaštite, povrede prava na privatnost i prepreka u zdravstvenoj zaštiti.
Kako bi grubim kistom skicirali probleme s kojima se aktivisti susreću u pojedinim državama uzet ćemo brzinsku analizu dvije stvari na koje trans* aktivisti mogu svojim lobiranjem, programima i osvještavanjem javnosti i najbrže djelovati, a to su pravno priznanje roda (Legal Gender Recognition – LGR) kao i medicinske prakse.
U Nizozemskoj je još do par mjeseci, do 4. srpnja 2014. na snazi stari zakon, ali od tada će svaki nizozemski građanin iznad 16 godina bez ikakve medicinske intervencije moći promijeniti oznaku spola (gender marker) na dokumentima, od rodnog lista na dalje. Naravno, ukoliko dobije pozitivno mišljenje stručnog psihologa, onoga koji ima iskustvo 5 godina rada s trans* osobama. U Njemačkoj je situacija slična i postoji čak zakonska odredba da svi prijašnji poslodavci u svojim dokumentima moraju promijeniti oznaku spola te osobe, kako bi se očuvalo pravo na privatnost u što većoj mjeri.
Mađarska je zanimljiv granični primjer između Istočne i Zapadne Europe jer je i tamo promjena oznake spola moguća, ali bez velikog stučnog nadzora, ali zato uz naknadu i obavezni status neudane/neoženjene osobe i nedovoljno razvijenu stručnu medicinsku pomoć.
Što se ide istočnije i južnije, situacije su sve kaotičnije, u Hrvatskoj primjerice postoji Nacionalno zdravstveno devetčlano vijeće imenovano od Sabora, koje nema iskustva u radu s trans* osobama, a koje odlučuje za svaki slučaj promijene spola u dokumentima pojedinačno, i potrebna je i hormonska terapija i kompletna operacija genitalija da bi se ‘vijeće uvjerilo da ste sad pravi novi muškarac ili žena’, što je u potpunoj suprotnosti sa pravom na samoodređenje i tjelesni integritet koji je nepovrediv, a čini jedan od najosnovnijih aspekata dostojanstva i slobode.
“Nijedna osoba ne smije biti prisiljena na podvrgavanje medicinskim postupcima, uključujući kiruršku prilagodbu spola, sterilizaciju ili hormonsku terapiju, kao uvjet za pravno priznanje njezinog rodnog identiteta”, složili su prilično nedvosmisleno svjetski stručnjaci 2006. donoseći Yogyakarta Principles (PDF) koja su neizbježni toolkit pri izradi zakona svake države koja poštuje ljudska prava.
Uz loše pravne procedure, u Hrvatkoj uz jednog edokrinologa, par psihijatara i psihologa, ne postoji osposobljeno medicinsko osoblje koje zna vršiti ‘bottom’ operacije, no zato u Srbiji kirurzi dobro zarađuju na tome već poneku dekadu. Tako im se nedavno kirurški tim povećao, ali kirurški podmladak radi operacije isključivo za strance. Treba li spomenuti da Srbiji ne postoje nikakve pravne procedura niti mogućnost promjene oznake spola u dokumentima, ali je u izradi jedan krovni zakon za koji se aktivisti nadaju da će biti donesen kroz 5-10 godina.
Strpljenje je očito ključ u koji se treba ufati kad je riječ o unaprijeđenju prava trans* osoba u patrijarhalnoj, demokratski mladoj i zakonski nedosljednoj i nesređenoj balkanskoj zemlji. Primjeri Njemačke i Nizozemske jasno ocrtavaju put kojima će ostale južnije i tužnije zemlje na svu sreću kad tad morati proći.
Hrvatska je u nešto boljem položaju jer pritisak EU-a da članice rješavaju osnovna ljudska pitanja će zasigurno ubrzati proces. Na koncu, sam Transpozij organiziran je u sklopu projekta kojeg je Europa financijski podržala, a drugi dan Transpozija lansirana je i medijima predstavljena nova kampanja Trans Aid Hrvatske koja uključuje promotivni spot ‘Pravo na sreću’ i targetira najširu javnost, a u kojemu su sudjelovale članice i članovi Trans Aida i Ženske sobe.
Kako je dugoročni cilj udruge povećanje vidljivosti trans i rodno varijantnih osoba, radilo se o logičnom koraku, objasnila je Martina Mladenović za Voxfeminae.net. “Ovo nam je prvi spot pa smo išli na edukacijsku priču. Htjeli smo javnosti približiti osnovne pojmove spola i roda te objasniti razliku”, kaže.
Veliki problem za organizacije je i fundraising koji uvelike ovisi o dijelu Europe pa i Europske unije u kojoj inicijativa djeluje; posebno stoga što se donori posljednjih godina “sele” istočnije u Europu. Slovenski aktivisti iz Legebitre istaknuli su kako ne mogu pristupiti sredstvima lokalnih i državnih fondova zbog nevidljivosti trans osoba u društvu, dok inozemni donatori traže da trans osobe budu unutar organizacije. Kao jedno od rješenja nameće se savezništvo udruga i inicijativa na zajedničkom projektu.
Takvom projektu svakako bi mogla pomoći krovna nevladina organizacija za trans* prava u Europi Transgender Europe (TGEU), osnovana 2005., a koja se zalaže za potpunu inkluziju i jednakost trans* osoba. Kako su tri člana upravljačkog odbora bila prisutna na simpoziju, predstavljen je i niz kriterija koji obuhvaćaju minimum standarda potrebnih za normalan i zaštićen život trans osoba, dostupan u publikaciji Legal Gender Recognition in Europe.
Pravno priznavanje postojanja trans zajednica, monitoring napretka prava, dokumentacija nasilja nad trans osoba među glavnim su ciljevima TGEU, istaknuli su nam članovi odbora Vreer. “Želimo progresivnost nekih zemalja poput Španjolske približiti drugim organizacijama i sredinama”, rekli su nam Vreer, koji rade i na osobnim projektima edukacije o trans i queer pitanjima putem platforme Vreerwerk.
“Trenutno istražujemo kako se pitanja očuvanja zdravlja trans osoba poklapaju s generalnim konvencijama, koliko je direktne i indirektne diskriminacije te kako zdravstvenu skrb približiti manjinama unutar trans zajednice poput Roma. Osim toga, od iznimne je važnosti osnažiti zajednicu. Nedovoljno je da zajednice hvale rad trans organizacija ako već mogu biti uključeni u njihov rad rad. Na eventima poput ovog mnogo je community buildinga, razmjene priča, iskustava i stručnjaka”, kažu Vreer.
Transpozij prvo je veće trans* događanje u Hrvatskoj. Iz Trans Aida ističu kako im je cilj postati regionalna platforma za zagovaranje prava trans i rodno varijantnih osoba. “Neke zemlje su se odmakle od toga da je trans identitet poremećaj, postoje razlike između procedura koje su potrebne za tranziciju ili praksi koje su potrebne za promjene dokumenata. Borba za ljudska prava jest proces. Mi krećemo od senzibilizacije i edukacije, a potom ćemo na veće stvari”, zaključuju.
