Prije pet godina moja se mama po prvi put susrela s gay paradom, prvim Pride Eventom u Zagrebu. Nešto je načula od mene, a zatim bila zatečena slikama u novinama i na HRT-u. Oblio ju je hladan znoj i uputila mi je pogled ranjene srne koji je govorio: «Sačuvaj bože, valjda ti nije palo na pamet biti tamo!» Kao i uvijek, nepogrešivo je pobudila moju ljutnju i emotivno očajavanje budući da je tom trenutku već prethodilo dvanaest godina naših razmirica. Točnije, njenog nagovaranja da se «ostavim ovog hobija sa ženama» i mojih očekivanja da konačno prihvati činjenicu kako joj je kćer lezbijka bez ikakvih biseksualnih naznaka. (Ne, neću jednog dana zaključiti kako je bolje biti u vezi s muškarcem jer se različiti spolovi savršeno nadopunjuju. Ne, ne mogu dati šansu odnosu s muškarcem. Ne, ne govorim to da tebe žalostim. Ne, nisam tvrdoglava. Itd.) Od ključne je važnosti, međutim, nešto drugo. Moja je mama fakultetski obrazovana osoba, zainteresirana za društvena zbivanja u svijetu i okolici. Proputovala je znatni dio zemaljske kugle. Usprkos svemu tome, uspjela je do tada, do 2001. godine, ignorirati postojanje ne-heteroseksualne populacije, njenu brojnost i konstantnu prisutnost kroz povijest. U razdoblju od pola stoljeća svog dotadašnjeg života NIJE nas VIDJELA.
Vidjeti znači HTJETI vidjeti odnosno HTJETI gledati, pomislit ćete. Točno. Ali što ako je objekt kojeg «treba» vidjeti skriven čak i od dubokog, zainteresiranog pogleda? Odmaknimo se od početne osobne reminiscencije i uperimo svoje razmišljanje prema nama samima kao «objektima pogleda većine».
Kraj lipnja i početak srpnja vrijeme je tradicionalnih Parada ponosa, povorki osoba manjinske seksualne orijentacije i različitog rodnog identiteta. Internacionalni pride (IP) u Zagrebu je došao i, što je najvažnije, prošao u redu i miru, bez ikakvih incidenata. Za ovu su priču mnogo zanimljivija zbivanja koja su mu prethodila. Ove se godine u javnosti pojavilo nekoliko suprotstavljenih mišljenja unutar LGBTIQ populacije; možda ste i sami sudjelovali u tim diskusijama bilo kao aktivisti, bilo po raznim forumima, bilo u intimi svoga doma. Sažeto možemo izdvojiti tri osnovna stajališta.
Prvo stajalište zastupaju organizatori IP-a koji smatraju da promoviranje prava LGBTIQ populacije u ovom konkretnom političkom trenutku valja vezati uz širu strukturu ljudskih prava, prije svega uz opće pravo na javno okupljanje uskraćeno u pojedinim europskim državama te uz radnička prava i ekološka prava. Drugo stajalište, formalno izraženo u ime udruge «Iskorak», navodi kako svako proširenje ciljeva Pridea smatra skretanjem fokusa i nepotrebnom politizacijom. I, konačno, treća samoprozvana oporbenjačka struja, po prvi put vrlo artikulirano odriče legitimitet organizatorima IP-a u zastupanju LGBTIQ populacije, naglašavajući kako oni ne žele biti prezentirani u javnosti putem grotesknih parada koje «doprinose zadržavanju i eskalaciji negativnih stavova prema seksualnim manjinama». Oni samo žele «živjeti i biti ostavljeni u miru, bez posebnog skretanja pozornosti». I dok je razlika između prvih i drugih stilske prirode (različito postavljanje širine ciljeva), treće je stajalište suštinski drugačije. Ono ne želi izaći u javnost i ne želi «dodatno iritirati» većinu. Takvo stajalište zapravo dijeli veliki broj LGBTIQ osoba, barem na neosviještenoj razini. Naime, notorna je činjenica da je samo manji broj ljudi spreman aktivno se uključiti u zagovaranje ljudskih prava. (Nažalost, u ovom segmentu nema razlike između seksualne manjine i većine. Kako jedan moj kolega komentira hrvatsku građansku svijest, u RH je danas moguće okupiti tisuće ljudi na ulicama samo ako 11 blesana u kockastim dresovima pobjedi drugih 11 blesana u stupidnom loptanju. A sve to dok se prodaju hrvatske banke, hoteli, osiguravajuća društva, farmaceutske tvrtke,… i krše prava svih i svakoga).
Uzmimo ugrubo da u Hrvatskoj živi oko 4 milijuna stanovnika. Pa neka samo 5% stanovništva predstavlja seksualnu ili rodnu manjinu. (To je nerazumno skromna brojka uzevši u obzir relevantna istraživanja.) Dakle, minimalno nekih 200.000 LGBTIQ-ovaca. Dalje, neka je pola od toga premlado ili prestaro za aktivnije promišljanje svojeg identiteta i prava. Ovdje uračunavamo i bolesne ili one koje ne borave trajno u Hrvatskoj. Ostaje nam nekih 100.000. Uračunajmo i 15% eventualne pogreške i dolazimo do brojke od 85.000 ljudi. (Slažemo se da minimalnost ove brojke i način računanja graniči s iracionalnošću. Ali, koristim sve navedene ograde kako bi rezultat bio apsolutno neprobojan na navode o navodnoj predimenzioniranosti LGBTIQ populacije.) Zamislite, dakle, 85 TISUĆA ljudi sada i ovdje, u Hrvatskoj, pripada LGBTIQ manjini. 85 tisuća ljudi svjesno je svojeg položaja i, izuzev straha od reakcija okoline, slobodno je odlučiti hoće li se pokazati ili ne. Outati, rekli bi, izaći na svjetlo dana. 85 TISUĆA!!! Nasuprot tome, vidimo, činjenica je kako organizatori P-a ili IP-a, ili nekog budućeg PP-a, još uvijek ne mogu računati na brojčanu značajniju skupinu sudionika iz Hrvatske. Moramo biti pošteni i priznati: neovisno o tome koliko nas (ne) htjeli vidjeti, mi još uvijek nismo spremni biti viđeni.
Vratimo se sada samoj Paradi ponosa. Broj sudionika apsolutno ne utječe na pravo javnog okupljanja zajamčeno Ustavnom RH i međunarodnim instrumentima. Obveze država članica Vijeća Europe, pa tako i Hrvatske, su jasne: osigurati sigurnost bez obzira na broj i sadržaj demonstracija. Naravno, pod uvjetom da su one mirne i da ne zagovaraju nasilje ili razne oblike mržnje. Taj je posao odrađen sa zavidnom kvalitetom, bravo za MUP, bravo za državu! Jasno je, također, da svatko od nas ima potpunu slobodu odlučivanja o svojem sudjelovanju u takvom skupu. Takvo što vam se može sviđati ili ne. Svjesni ili nesvjesni, zagovaratelji trećeg stajališta moraju shvatiti da «živjeti i biti ostavljen u miru» ne može uključivati «kvalitetno življenje» dok god budu morali paziti hoće li i pred kim živjeti taj – po njima – tek jedan dio sebe.
Zanemaruju pri tome izvorno teološku tvrdnju koju u najnovije vrijeme prihvaćaju i neki teoretičari elementarnih čestica, dakle, znanstvenici-fizičari, kako je upravo LJUBAV temeljno vezivno sredstvo, energija ili duh koji drži svijet na okupu. Ne vjerujem da postoje ljudi kojima je ljubav TEK jedan dio života, a ne jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji njegov dio. Jedini način da se promjena postigne jest djelovanje, a ne čekanje. Zgodno je primijetiti kako je «oporbenjačka» skupina upravo to i učinila: izašla iz «stanja šutnje» i postala vidljiva upravo svojim istupima u medijima, napose na svojim Internet stranicama. Protiveći se Povorci ponosa kao načinu proslave jednog od dva svjetski poznata i priznata dana obilježavanja borbe za prava LGBTIQ osoba, treća je skupina ipak indirektno doprinijela vidljivosti ukupnosti LGBTIQ populacije.
I još nešto. Moja me mama danas telefonom obavještava o televizijskim emisijama ili novinskim napisima vezanim uz ovu tematiku. Vidjela sam to i to, govori ona. Budimo svjesni: jedno je vidjeti i biti viđen na zagrebačkoj ili splitskoj špici. Sasvim je drugo vidjeti i biti viđen u kontekstu LGBTIQ populacije. To je prvi, ali i nezamjenjivi korak ka prihvaćanju. Zahvaljujući djelovanju mnogih, mi smo danas u Hrvatskoj definitivno uočeni. Kakav je put prema jednakopravnosti, promotrit ćemo u sljedećem nastavku.
Sanja