…i tako je i ove godine održan Zagreb Pride. Nisam bila. Kao uostalom ni jednom do sada. Bila sam prije deset godina u jednom drugom gradu, u jednoj drugoj državi. Čak sam tada nosila i transparent. Bilo mi je fora. Ništa više od toga. Ne palim se na to. Ali ne smatram povorke ponosa ni glupima, ni nepotrebnima. Naprosto je stvar u vidljivosti, onome o čemu sam već pisala. Da sam poznatija osoba iz javnog života (politike, sporta ili sl.), svakako bih išla. Jer bi tada takvo „ukazanje“ imalo smisla. Sada djelujem na drugi način. Stvar izbora.
No, želim vam reći nešto drugo. Kao što vjerojatno znate, istovremeno s ovogodišnjom zagrebačkom povorkom održan je i anti-gay prosvjed. Gledali smo na TV izbečena lica puna mržnje, grimase nasilja, mahanje srednjim prstima, pljuvanje i prijeteće skandiranje, transparente o demografskoj slici nacije, itd. (Možda mi je promaklo, ali nisam primijetila ni jedno žensko lice u toj skupini!?!). Čitali smo također danima prije o odluci Ministarstva unutarnjih poslova da dozvoli taj drugi prosvjed „jer procjenjuju da mogu spriječiti nasilje“. Ili neku sličnu formulaciju. Pa se onda naknadno treba, kao, pohvaliti policiju na dobroj procjeni i dobro odrađenom poslu obzirom da nije došlo do opće tuče i razbijačine. Pa je, kao, naša država sve demokratičnija jer, eto, dozvoljava izražavanje svih stavova i u stanju je spriječiti nasilje. Odnosno, anti-gay prosvjed je pokazao dostojanstvo jer nisu „ubili Boga“ u pederima. I tako dalje … Ok, prestanite se gorko smješkati, odvojite se na par minuta od svojeg LGBTIQ identiteta i promislite na sljedeći način. Ima, naime, nešto dublje što možda ne znate i/ili o čemu možda niste razmišljali.
Organizatori tog drugog javnog okupljanja bili su Hrvatska čista stranka prava i „nešto“ pod nazivom „Hrvatski nacionalisti“. Kažem „nešto“ jer mi nije poznato da bi se radilo o registriranoj političkoj stranci ili udruzi, vjerujem da je u pitanju neformalna inicijativa građana. Bilo kako bilo, to „nešto“ djeluje, ili je samo za potrebe tog jednog dana djelovalo, pod nazivom – ponavljam – „Hrvatski nacionalisti“. Postoji nešto što se zove Ustav Republike Hrvatske. U knjigama piše da je ustav svjetovna biblija svake države, a ovaj o kojem pričam je najviši zakon naše države. Njegov članak 39. kaže: „Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.“ Jer to dovodi do dezintegracije društva (što ne piše, samo kažem.) Voljela bih da mi netko objasni kako „nešto“ što se zove „hrvatski nacionalisti“ uopće može u ovoj državi legalno postojati, a kamoli raditi bilo što. I javno se tako deklarirati, prijavljivati državnim tijelima namjeru djelovanja i namjeru održavanja javnih aktivnosti. I kako je moguće da ih policija temeljem odgovarajućih članaka kaznenog zakona – a s tim vas neću daviti – ne prijavi državnom odvjetništvu i ne bude promptno donesena osuđujuća presuda. Samom činjenicom da netko sam za sebe kaže da je nacionalist. Nego se, nasuprot tome, tretiraju kao i svaka druga organizirana građanska skupina. Državna tijela šute. Da stvar bude gora, pravnici šute. Da stvar bude još gora, šira civilna scena u Hrvatskoj šuti. … Ipak, još uvijek ne vjerujem da ste uhvatili poantu. Zaboravite svoj ponos i, po nekima, precjenjenu važnost vaših ljudskih prava. Dajem vam primjer dva koji je daleko od vaših emocija. Sveučilište u Osijeku izabralo po četvrti put istu rektoricu. Prošli tjedan, hvala na pitanju. Kao ni vi, ne znam ništa o gospođi profesor, osim po čuvenju, ali to nije ni bitno. Bitno je da se, sukladno relevantnim važećim propisima i uobičajenim normama ponašanja za te i takve funkcije, osoba može izabrati samo dva puta za redom. Pravnici šute. Da stvar bude smrtno ozbiljna, akademska zajednica šuti. Oboje pravne norme i norme ponašanja mogu se različito tumačiti. I po potrebi stezati ili rastezati. Uostalom, stvari ovise o kutu gledanja, zar ne?
Postoje dvije institucije u državi koje nešto love u mutnom. Jedna je USKOK. Druga je Rimokatolička crkva. Obje koriste donekle prave riječi. U donekle pravom kontekstu. Govoreći o donekle stvarnom problemu. Locirajući ga otprilike u Oortov oblak. Koji je, ako niste znali, još dalje od Kuiperovog oblaka, na samom kraju Sunčevog sustava. Njegova udaljenost od Zemlje otprilike odgovara udaljenosti njihovog djelovanja od stvarnih problema u državi i društvu. Slično kao što geocentrični sustav donekle točno opisuje stvarna zbivanja u svemiru. Stvar je u kutu gledanja, zar ne? Govorim o korupciji, naravno. Ne zanima me korupcija koja uključuje novac, o tome znamo sve. Korupcija morala, korupcija uma, korupcija duše. Sodoma i gomora. Opća oportunistička jebačina s racionalističkim opravdanjem. Bez trunka vođenja ljubavi.
Stanje stvari u državi i društvu je izmaklo svakoj racionalnoj kontroli utemeljenoj na nekada proklarmiranim vrijednostima. Kažem „racionalnoj kontroli“ jer nema straha od represije, kažem „nekada“ jer nema srama od kršenja navodnih etičkih načela na kojima je deklaratorno izgrađeno društvo. Sustav je besmislen i beživotan. Biblijski Jahvini skakavci su jedini lijek. Sustav treba sravnit sa zemljom. Totalno uništenje. … Odmahujem rukom na vašu primjedbu o nereprezentativnom uzorku izabranih primjera na temelju kojih izvlačim današnje zaključke. Što da vam više pričam, pa svatko se od vas može prisjetiti i previše primjera sa sličnim karakteristikam iz vlastitog iskustva. Osim toga, možda ste i dalje propustili poantu.
Sustav je mrtav, ali to mu je prirodno stanje. Sustav ionako čine ljudi. Stanje sustava, dakle, samo pokazuje stanje ljudi. Stanje većine ljudi. Odlazi li doista sve k vragu, zašto sve odlazi k vragu, zašto sustav kakvog znamo omogućava uvijek i nepogrešivo baš onoj najsporijoj devi da ispliva na površinu… Tu opet imam spoznajnih problema. Nesumnjivo je, ipak, da objašnjenje percipiranog pravila spuštanja društva na najniži zajednički nazivnik („zakoni mase“) na toj socijalnoj razini djeluju posve usporedivo s drugim zakonom termodinamike, tj. entropijom na mikro razini koja ima posljedice na makro razinu. Hrvatski rečeno, u prirodi je normalno da sve što je uredno odlazi k vragu (iliti, raste entropija), osim ako se ulaže energija koja stvari drži na okupu da ne odu k vragu. Ukratko, po prirodi stvari sve se raspada. Osim ako se ne uloži ENERGIJA. Tako i u društvenim sustavima. Dok mi gledamo i snebivamo se ne čineći ništa, sustav odlazi k vragu. Što više ljudi „kopa nos“ dok se stvari događaju, sustav sve više odlazi k vragu.
Ima jedna prekrasna i iznimno slojevita uzrečica moje kolegice. Kaže ona: „Sve se uvijek dobro završi, jer ako nije dobro, to samo znači da još nije gotovo.“ Ovu rečenicu možete ocijeniti kao simpatičnu dosjetku. I ona to i jest. Ali, možete zastati i, u kontekstu svega ranije rečenog, zaključiti da osoba koja bi doista u to vjerovala ima istinsku vjeru za koju bi platile sve etablirane religije. Jer vjerovati u rečeno je vjerovati da postoji neizbježni plan, ideja dobrote i apsolutna sigurnost pozitivnog ishoda. A to je definicija vjere u Boga, ma kako ga nazvali (pa čak i ako ga nazovemo zakonom prirode). Ipak, ova rečenica ima i kvaku u tumačenju. Da li je odgađanje „dobrog“ samo rezultat apsolutno determiniranog božjeg nauma (pa onda možemo s mirom „statirati u kukuruzu“ jer će ionako sve biti dobro, samo treba istrpiti hir prirode pa to moramo čekati) ili je još-ne-dobro stanje rezultat našeg nedjelovanja (jer ne ulažemo potrebnu energiju, a dobivamo opet i stalno novu šansu dok ne shvatimo što nam je činiti)? I vrhunska kvaka: ima li stvarno razlike između ta dva tumačenja ili su to samo dva stupnja naše spoznaje o stanju stvari?
Sustav vam pomoći neće. Ni društveni, ni prirodni. Oba su u raspadu. Osim ako se uloži energija. Ali to nije ni najmanji razlog za odustajanje. Samo razlog za otrežnjenje i svjesni izbor mjesta i sadržaja u koji će se uložiti energija. Da, nije baš suviše ugodno biti pripadnik LGBTIQ populacije u ovom društvu. Pa što? Ključno pitanje života nije lamentacija nad stanjem stvari u bilo kojoj sferi života, niti nada u dobitak na lotu, već odgovor na pitanje koji ste mikro sustav odlučili podržavati svojom energijom. Time ujedno odgovarate na pitanje kuda idete vi i kuda idemo svi skupa.
Sanja