Tražiš sjenu ispod moga uha, guraš se u moj vrat, prekrivaš si lice dekicom. Kada idemo na spavanje ostavljamo svjetlo upaljeno kako bi se vidjele onih zadnjih par minuta prije sna. To radimo nakon što je dan bio dobar, zadržavamo ga koliko je moguće. Privijamo se jedna uz drugu i mazimo si lica, ne osvrćemo se na riječi jer bi nas lako mogle vratiti u potpunu budnost. Zadnje misli nas napuštaju, ni tijelo se više trzajima ne brani protiv sna, još samo čujem tvoj umilni glas „Molim te, idi ugasi svjetlo“.
Smijem se jer poznajem ovu igru. Smeta ti svjetlo i ne možeš zaspati dok je upaljeno. Da je po mome ti bi se trebala ustati da ga ugasiš, ali toliko smo isprepletene jedna s drugom da je svejedno koja će se dići. Meni čak ni nije toliko teško iskočiti iz kreveta na deset sekundi, ali ne želim propustiti borbu šaptanjima koja slijedi. Ti misliš da je to stvar principa jer sam ja bliže svjetlu (k′o mi je kriv kad spavam do prolaza) i kažeš da si ti ta koja ga je ugasila prošli put (selektivno sjećanje). Počinješ se nervozno koprcati jer ne možeš protiv moga jasnog „Neću“. Guraš me iz kreveta, oduzimaš mi jastuk i dekicu, režiš na mene i negoduješ, ali se obje smijemo. Ovo je samo jedan od naših rituala. Meni možda i najdraži jer znam da me još uvijek želiš. Još ti nisu dosadile igrice i još ti nisam ja dosadila. Na brzinu se ustajem, gasim svjetlo, pokrivam te dekicom, vraćam svoj jastuk na mjesto i gnijezdim se uz tebe.
„Laku noć ljubavi“
„Volim te“
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Pijem hladnu kavu koju si ostavila na stolu kada si otišla za Ljubljanu. Uvijek to radiš, skuhaš previše kave ujutro pa je piješ kroz cijeli dan. Prigovaram ti za to jer previše kave nije zdravo. Sada ne ispuštam tvoju šalicu iz ruku. Mislim da je u redu što toliko često odlaziš. Barem je to kozmički uredu. Kada sam ja otišla puno mi je više trebalo da se vratim nego tebi. Tada smo svaka sebi kuhale kavu. Možda zato tako brzo iskačem iz kreveta u kojem isprepletene spavamo. Žurim se u kuhinju da te uvjerim da sam stvarno tu, nosim ti šalicu vrele kave i prije nego si otvorila oči, da znaš da dijelimo jutro. Ti odugovlačiš i pijuckaš moj ljubavni napitak dok opet ne zaspemo, kao da mi želiš pokazati da ti nikada nije dosta naših zajedničkih buđenja. Sad mi se ni ne pije ta odstajala kava iz tvoje šalice, ali nemam je srca izliti. Mrzim Ljubljanu.
Tamara Februar