Majke imaju zaštitničku ulogu prema djetetu te ga stoga čuvaju, dok je očevima teže.
Mladi se češće odlučuju o svojoj seksualnoj orijentaciji prije obratiti majci nego ocu. Savjetovala bih roditeljima da čuvaju svoje dijete, da ga ne osuđuju, da pokušaju razumjeti da mu nije jednostavno živjeti u svijetu gdje smo kao »svi« heteroseksualni.
Nismo svi jednaki i postoje ljudi koji se osjećaju drugačije – jedna je od ključnih rečenica koju je u razgovoru za naš list izgovorila dr. sc. Jasminka Juretić kad smo razgovarali o homoseksualnosti. Ova tabu tema kod mnogih još izaziva zgražanje i obija se u zid društvenih konvencija. No, ovo je 21. stoljeće i homoseksualnost ne smije biti niti tabu tema, niti nešto zbog čega će se nekoga »razapinjati na križ«. Svako ima pravo voljeti, a voljeti nije grijeh.
U SAD-u je Vrhovni sud nedavno odobrio istospolne brakove u cijeloj zemlji, a podršku osobama istospolne seksualne orijentacije pružaju mnoge poznate osobe iz svijeta zabave, politike, znanosti, a što je to homoseksualnost i kako riješiti neke nedoumice u tom pogledu te o roditeljskoj ulozi u razumijevanju osobe istospolne seksualne orijenatacije, razgovarali smo s dr. sc. Jasminkom Juretić, znanstvenom novakinjom, višom asistenticom na Odsjeku za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Od samog osnivanja udruge LORI čiji je cilj informiranje i senzibiliziranje javnosti za prihvaćanje pripadnica/ka seksualnih i rodnih manjina, dr. Juretić je uključena kao stručna suradnica-psihologinja. Aktivno je sudjelovala u provođenju niza istraživanja u udruzi, kao i u provođenju stručnih usavršavanja vezanih uz LGBT populaciju. Sudjeluje u radu Psihološkog savjetovališta udruge LORI, kao i u radu Psihološkog savjetovališta Sveučilišnog savjetovališnog centra u Rijeci. Na Odsjeku za psihologiju sudjeluje u izvođenju nastave na nizu kolegija, posebno vezanih uz područje kliničke psihologije i psihologije odstupajućeg doživljavanja i ponašanja. Područje njezina interesa su ljudska seksualnost te socijalna anksioznost. Zajedno s kolegama s Odsjeka za psihologiju dobitnica je državne nagrade za znanost za 2013., godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području društvenih znanosti.
Irski pomak
U Irskoj, koja je izrazito katolička zemlja, nedavno je održan referendum i izglasano je da istospolne zajednice imaju ista prava kao i heteroseksualne. Kako biste vi to komentirali?
– Drago mi je što je u jednoj zemlji koja je čvrstih katoličkih korijena izglasano tako nešto i očito je da su imali dosta značajnu i edukaciju i način otpora zbog svih onih godina kad se nije razgovaralo, komuniciralo po tom pitanju. Na taj su način iskazali da razumiju i one koji su »drugačiji« bez obzira na vlastitu seksualnu orijentaciju, te da svi ljudi imaju jednaka prava. Vjerojatno se više ljudi s različitih strana zemlje otvorilo po tom pitanju.
Prisjetimo se priče u našem listu u prilogu Pogled o muškarcu kojeg je socijalna radnica htjela smjestiti na psihijatriju i oduzeti mu sva prava zato što je osoba istospolne seksualne orijentacije. Slično se prije nekoliko godina dogodilo i s djevojkom koja je liječena na psihijatriji zato što voli žene. Kakvo je vaše mišljenje kao psihologinje na tako nehumano ponašanje prema tim ljudima?
– Takve me priče užasno žaloste, razočaravaju. Mislim da je nedopustivo da stručna osoba koja radi na mjestu na koje dolaze ljudi s različitim problemima, ne radi na vlastitom obrazovanju, na vlastitoj informiranosti i da nije profesionalna u svom poslu, u pozivu koji za svoj prioritet ima pomaganje ljudima, a ne odmaganje. Uz to, nedopustivo je da njezina osobna uvjerenja imaju takav utjecaj na njezin posao. Svi mi imamo vlastita uvjerenja i ona su dio naših intimnih, prijateljskih, a možda i aktivističkih sfera. Međutim, u poslovnom svijetu dužni smo biti profesionalni, obrazovati se, biti kulturni i informirati se o onome o čemu ne znamo dovoljno, o pojmovima i terminima kojima se služimo, o tome da, ako radimo s ljudima, znamo što obuhvaća pojam mentalnog zdravlja, a što je poremećaj ili bolest. Zbog npr. iznimne brzine kojom se danas razvija tehnologija, imamo potrebu učiti o novim stvarima te je stoga doista iznimno važno da osoba, koja je u direktnom kontaktu s drugim ljudima i pruža im oblik stručne pomoći, radi na vlastitom stručnom usavršavanju. Homoseksualnost nije dijagnoza zbog koje se osobu upućuje na psihijatriju. Čak i ukoliko stručna osoba privatno ima homofoban stav prema gay populaciji, a iz priloženog je to očito, dužna je da to ne utječe na njezin posao i poslovne odluke. Tom je mladiću htjela uskratiti njegova temeljna prava i poslati ga na psihijatriju zato što je gay. Ponašala se kao da je to njezina osobna stvar, a ne kao da je na radnom mjestu na kojem ima odgovornost za stručno i kvalitetno obavljanje istog. To se moglo dogoditi i nekome drugome vezano uz neku drugu situaciju u kojoj bi neka stručna osoba procijenila da neku osobu, neki stav, neko ponašanje i svjetonazor ne odobrava i to je nedopustivo. Mislim da žena mora proći edukaciju u stručnom smislu. Nisam sigurna možemo li mijenjati njezin svjetonazor, ali bi trebalo raditi na tome da razumije kako njezin stav prema istospolnoj ili bilo kojoj drugoj seksualnoj orijentaciji koja nije heteroseksualna, ne smije utjecati na njezin rad, odluke u kojima odlučuje o ljudskim sudbinama. Nažalost, to nije jedina takva priča. Mislim da treba poraditi na edukaciji ljudi, u ovom slučaju na razumijevanju LGBT tematike.
Ni bolest ni poremećaj
S obzirom na to da je socijalna radnica htjela mladića poslati na psihijatriju, koja bi bila definicija, što je to gay i je li homoseksualnost bolest?
– Definitivno nije bolest, a nije ni poremećaj. Već više od 40 godina ne ulazi u klasifikaciju bolesti, svidjelo se to nekome ili ne. Apsolutno je neprihvatljivo da netko poželi nekoga tko je istospolne seksualne orijentacije poslati na psihijatriju da bi se od toga »izliječio«. Bez obzira na vlastita uvjerenja, svaka stručna osoba dužna je držati se profesionalnih i etičkih načela svoje struke. Osobama istospolne seksualne orijentacije već se vrlo rano, u djetinjstvu, kao što se događa i heteroseksualnim osobama, događaju prve simpatije ili prva zaljubljivanja. Za njih je vrlo zbunjujuće kad shvate da takve osjećaje gaje prema osobi istog spola. Tome je tako jer odrastamo u heteronormativnom društvu. Kao djecu, ako si djevojčica pitaju te koji ti se dečko sviđa, a dečke koja im se cura sviđa. Nikad se ne pomišlja da bi dijete već u ranoj dobi moglo razvijati simpatije ili zaljubljivanje prema osobi istog spola. S pubertetom i adolescencijom polagano dolazi do otkrivanja da je ono što netko kao osoba istospolne seksualne orijentacije osjeća, nešto drugačije, i pita se je li u redu da se tako osjeća, smije li se zaljubiti u osobu istog spola. Izrazito rijetko okolina pruža informacije po kojima se vidi stav prihvaćanja i uvažavanja istospolne seksualne orijentacije kao jednako vrijedne heteroseksualnoj. Postoji niz različitih i vrlo suptilnih načina na koji se može očitovati homofoban stav okoline u kojoj mlada osoba odrasta.
»Coming out«
Kao psihologinja, što savjetujete roditeljima, kako da se ponašaju i kako da prihvate činjenicu da im je dijete homoseksualne orijentacije?
– To apsolutno nije jednostavno. Postoji cijeli proces tijekom kojeg osoba razumijeva svoju seksualnost i seksualnu orijentaciju. Taj se proces naziva »coming out«. Nažalost, ne postoji dobar hrvatski izraz za taj proces. Taj proces, bez obzira koliko se odvijao na intimnoj razini svake osobe istospolne seksualne orijentacije, događa se i roditeljima. Ponekad roditelji sami shvate da njihovo dijete nije heteroseksualno, a ponekad im to dijete samo kaže. Nužno je da svoje dijete saslušate, da čujete što vam ima reći, objasni kako se osjeća i da ga ne napadate. Istraživanja na našoj populaciji na temu što biste učinili kad biste doznali da im je dijete istospolne seksualne orijentacije, pokazala su, na žalost, da ljudi budu agresivni. Dobar dio ispitanih osoba je rekao da bi bili tužni, razočarani, da bi bili jako žalosni zbog toga što im je dijete reklo to što jest. Bez obzira koliko su to očekivane emocije za jednog roditelja, s obzirom da svi očekuju da će dijete ići nekim uobičajenim putevima, važno je da u tim trenucima ne napadate vlastito dijete. Razumljivo je da roditelju to može biti strašno teško čuti, da mu može biti jako neprihvatljivo i da je jako teško prihvatiti to nešto drugačije, ali je neizmjerno važno da u razgovoru ne dođe do verbalnog i fizičkog napada. Iako znam da nije uvijek tako, dijete bi se u vlastitom domu trebalo osjećati sigurno. Ako te roditelj ne prihvaća, jako je teško vjerovati da vrijediš ljubavi i prihvaćanja. Ako se kao roditelj osjećate žalosno, tužno, onda to recite vlastitom djetetu, recite i da ne razumijete u potpunosti ono o čemu vam govori. Potrudite se naći snage da učite o tome kakvo je vaše dijete, da ste voljni raditi na sebi kako biste prihvatili svoje dijete.
I roditelji trebaju stručnu podršku i pomoć. To nije stvar tolerancije, već prihvaćanja vlastitog djeteta. Ne moraju nam se sviđati sve osobine ili izbori naše djece. Roditeljska bi ljubav trebala biti temelj i bezuvjetna. Vaše je vlastito dijete drugačije, nije heteroseksualno, već istospolne seksualne orijentacije, bilo bi dobro da mu budete podrška. Nikome u procesu »coming outa« nije jednostavno i lagano, ali je puno lakše kada imate podršku bližnjih.
Prema nekim vašim stručnim iskustvima, je li homoseksualnost lakše prihvatljiva majkama ili očevima? Očevi imaju neku ulogu macho figure koju obnašaju u društvu pa se cijela priča možda time zakomplicira?
– Postoji još jedna druga problematika. Istraživanja su pokazala da u društvu postoji različito viđenje ženske i muške istospolne seksualne orijentacije. Ljudi često znaju reći: to je faza, to će proći. Možda neke osobe i imaju fazu eksperimentiranja u seksualnim ponašanjima, ali jedan dio ljudi jest istospolne seksualne orijentacije. Majkama je to lakše prihvatiti jer one lakše prihvaćaju i ostalo. U većini slučajeva imaju tu zaštitničku ulogu prema djetetu te ga stoga čuvaju, dok je očevima teže. To su pokazala i naša istraživanja u kojima se mladi češće odlučuju o svojoj seksualnoj orijentaciji prije obratiti majci nego ocu, a pokazalo se i da majke to bolje prihvaćaju od očeva. Govorimo, dakako, o nekakvom prosjeku. Tatama se uvijek kaže kasnije, pazi se da tata bude dobro raspoložen… Roditeljima je ponekad teško prihvatiti i djetetov odabir studija ako se jako razlikuje od njihovih želja, a kamoli nešto tako intimno kao što je ovo pitanje. Ponekad je to ljudima na razini traume. Sve ovisi o stavovima. Zna se dogoditi da potjeraju dijete iz kuće ili da ga verbalno i fizički zlostavljaju i da mu onemogućavaju bilo kakvu podršku i razumijevanje. Savjetovala bih roditeljima da čuvaju svoje dijete, da ga ne osuđuju, da pokušaju razumjeti da mu nije jednostavno živjeti u svijetu gdje smo kao »svi« heteroseksualni i u kojem se očekuje ispunjavanje nekih društvenih normi. To nije nimalo jednostavno, posebno ne mladoj osobi. Ti se procesi događaju u osjetljivoj fazi života kad čovjek otkriva i vlastiti identitet, i vlastitu seksualnost. U adolescenciji su svi ranjiviji, a onda još i taj »dodatak« može značajno otežati priču. Određeni broj ljudi u tom razdoblju doživi neke psihološke poteškoće jer im je teško suočavati se s čitavim nizom prepreka. Zamislite da se osjećate sami na svijetu i da osjećate da su svi protiv vas, da su svi ostali drugačiji. Dobro je imati prijatelje ili neku blisku osobu, nekog rođaka ili rođakinju koji razumije. Roditeljska je podrška od iznimne važnosti jer ima zaštitnu ulogu u tome da se osoba osjeća dobro, da ima samopouzdanja. Bitno je djecu odgojiti da budu odgovorne, samostalne osobe s dobrim samopouzdanjem, neovisno o tome koja je njihova seksualna orijentacija.
