Baš sam se spičkala. Odvratan izraz, to mi ga je Tea uvalila. Ajme, s kojim ljudima se ja družim.
Tražim mane u ogledalu. Nije više bitno gdje sam ja na toj slici. Prikrivam. Prstima hvatam konac s ruba majice, stišćem šaku, otkidam ga. Nije loše. Kosa bi mi mogla biti manje spljoštena, ali nije loše. Ovaj put čak i nisam pretjerala sa sjenilom. Svidjet ću ti se. Gdje mi je mobitel? Ključevi… šit! Vlažne mi ne stanu u torbicu. Jbg, štekat ću ako baš bude neophodno. Pravit ću se da nije.
Taxi je već stigao. Vozač mi nije simpatičan. Prototip onog što podrazumijevam pod taksistima. Crnokos, kratka, neuredna brada, pomalo prehlađen, s cigarom u jednoj ruci, a drugom mijenja radijske kanale, sjeti se prihvatiti volan kada trebamo skrenuti ili ako nam se nešto nađe na putu.
„Di ćeš?“
„Idem se nać’ s ekipom“ – odgovaram. Ne da mi se započinjat raspravu.
Još me nešto pitao, zaboravila sam.
Najrađe bi legla u one bodljikave, osušene krošnje koje su se zaredale prozorom i zaspala.
Nisam ptica! Čovjek si i ideš se nać’ s curom! Deal with it!
Što ako mi se ne svidi? Što ako preduge šutnje budu neugodne? Gdje ću se sakriti ako smo jedan na jedan? Moju neopskrbljenost, zabezeknutost, dosadnost, gnjavežnost, nepripremljenost… potrpala sam ih po džepovima. Nadam se da neće iskočiti. Nije čudo što maramice nisu stale u torbu.
Što ako ona postane siguran zaklon? A kakve su joj ruke? Možda nježno prevrće prstima, znatiželjno dodiruje konture, ključne kosti, vrat, prolazi strukom, osmjehuje se, nježnije usnama hvata krajeve riječi koje se kližu kutovima mojih usana, prihvaća misli… Nisam ja ta koja bi ju zainteresirala, nemoguće.
Cijena vožnje – previsoka. Trudim se ne izgledati iznenađeno. Nespretno vadim novčanice i bježim od svog prototipa. Nadam se da me nije provalio. Obračunavanje sa stereotipom bilježim za kasnije.
Zaustavljam se ispred Meka. Opet sam stigla prerano. Nije užurbano. Kafići su puni, poneki otac trči za svojim sinom koji se ljuljuška s jedne na drugu nogu veselo slijedeći mjehur od sapunice. Redaju se kaputi. Šuškaju plastične vrećice. Danas ste spremili kišobrane.
Koja je tvoja opravica? Jesi li pustila kosu? Hoćemo li se prepoznati? Ne znam što se događa, ali nekako je toplije i kao da rastem, jer mojih 178 očito nije dovoljno. Osim što me sruši pokoji nalet bure pa se zapitam koji mi je vrag bio da sam na ovo pristala. Virim iza ćoška, pokušavam raspoznati približava li se nešto što liči na tebe.
„Hej!“ – prevarila si me. Glas ti je poletio iz drugog smjera – „Jesi me dugo čekala?“
„Nisam“ – izustim ushićeno, pomislivši da će ovaj početak pristati da ga nazovem Sretan.
Snježana G.