Puno smo pričale o svemu i svačemu, ipak, ona je moja najbolja prijateljica i jednostavno, to je osoba na koju uvijek mogu računati i uvijek joj sve reći, i o svemu, i obrnuto. To je jedina osoba kojoj plačem, s kojom se smijem, jednostavno, osoba koju sam pustila „k sebi“; isto je i ona napravila sa mnom. Znam da je jer odavno smo rekle da sve nema smisla ako si lažemo.
Tako sam mislila do nedjelje. Do nedjelje kada smo kao i obično kod nje ili mene pile kavu i tračale dečke iz susjedstva. Do nedjelje kada smo uspjele uhvatiti vremena da se napokon vidimo i da skupa ne radimo ništa korisno, ali da se super zabavljamo.
Te nedjelje smo bile kod nje, pokazivala mi je novo crveno donje rublje koje je kupila jer iduću subotu ide na rođendan dečka koji joj se sviđa i vjeruje da će joj upravo crveno rublje donijeti sreću. Pitala me za mišljenje, ali radi onoga radi čega sam došla, ostala sam suzdržana samo slegnuvši ramenima i ubacivši neko pitanje vezano za rođendan. Po prvi puta sam osjetila da joj nešto ne mogu reći, to jest to da bih željela vidjeti kako joj to stoji. Mislim, lijepa je djevojka i sve to ali… nije to TA. Brzinski sam se sabrala od slike u glavi nje u tome i pohvatala o čem priča, ali nisam stigla.
– „Dobro, što je s tobom? Odavno mi se ne „hvališ“ ni sa kime, pa nije valjda da nema nitko tko se tebi sviđa??? Znam da si izbirljiva ali daaaaaj, da čujem, ne muljaj, ili mi ne vjeruješ dovoljno da mi kažeš??“
– „Ma ne…. upravo zato što ti vjerujem i zato što mislim da, ako smo najbolje prijateljice već ohoho godina, ovo ti mogu reći bez problema…..“
Radoznalo mi se unijela u facu s blesavim osmjehom i nestrpljivo iščekivala „ime“, a ja…. ja sam osjetila nešto u grlu, nešto što mi nije dalo otvoriti usta ali želja da joj to kažem i da joj ne želim ništa kriti jer je ona moja najbolja prijateljica, su prevladale.
– „Znaš i sama da smo dosta pričale o tome općenito, i znam kakvo je tvoje mišljenje o tome i zato smatram, i s obzirom na sve da ti to mogu reći….“
Prekinula me skočivši sa stolca.
– „Aaaaa pa zašto mi odmah nisi rekla da ti se sviđa moj brat!!!! Znala sam, vidjela sam ja kako te on gleda. JEEEEEEE, bit ćemo rodbina!!! Ajme meni, pa naravno da nemam ništa protiv čovječe…..“
Vjerujem da nam je već u svojoj glavi i svadbu isplanirala koliko je bila oduševljena svojim zaključkom. Ne znam što je mene presjeklo i zašto sam joj to tako mrtva-hladna rekla. Jest da smo tako navikle, ali ovo nije bilo baš za takav način no osjećala sam da nemam vremena za drugačiji da me opet ne „uda“.
– „Ne, ne sviđa mi se tvoj brat, sviđa mi se djevojka. Sviđa mi se na način na koji mi se sviđaju i muškarci, u svim smislovima.“
U tom trenu mi je nešto palo s vrata, bilo mi je lakše. Ona je sjela kao da joj je netko izmaknuo noge i samo me gledala tupo, u nevjerici i ne skrivajući da je neugodno iznenađena. Pokušavala je nešto reći a ja sam šutjela i gledala nekud neodređeno.
– „Ne…. ne ne ne ne ne, nije moguće….. jel ti to mene namjerno zaje….š time, ma da hahahahahaha sigurno me zaje…..š! Daj ne izvodi nego mi reci o kojem je dečku riječ, strašno, čak sam ti na prvu i povjerovala, užas, nisi normalna, što me tako plašiš????“
– „Žao mi je ako ne možeš prihvatiti ono što ti govorim. Mislila sam da znaš kada ti nešto ozbiljno govorim i ako to ne prihvaćaš, u redu je, bolje mi reci odmah, da znam. Govorila si da nemaš ništa ni protiv koga ni protiv ičijeg odabira…. u čemu je problem?“
– „I nemam, ali TI??????? Kako možeš? Kako ti uopće tako nešto može pasti na pamet!?!?!? Baš me briga za druge i šta rade, ali TI???? Ti si mi najbolja prijateljica, ma zaboravi, ja ne mogu imati takve prijatelje, ne želim…. Otiđi daj i ne javljaj mi se dok se ne sabereš!!!! Kakva djevojka!!!!“
– „Oke….. pokušavam te shvatiti, mislila sam da si dovoljno zrela da to možeš čuti, nema veze, uzmi si vremena koliko god ti treba i nadam se da ćeš me jednoga dana prihvatiti, ako ne, opet oke, biti će mi beskrajno žao ali… ne želim te ni na što prisiljavati tako ni na to da me prihvatiš „takvu“ ako ne želiš.“
Otišla sam i prvi puta sam je pustila da sama plače. Dugo sam hodala gradom, ne osjećajući ništa od poznatih osjećaja, nisam si to mogla objasniti, ali bilo mi je teško. Morala sam se brzo sabrati jer sam stigla kući, a moji je vole kao da je dio naše obitelji. Nisam htjela da misle nešto loše o njoj. Sestra mi je u prolazu rekla da ide na onaj rođendan od dečka koji se svima sviđa. Znala sam tko je to jer je i ona tako o njemu govorila. Morala sam sestri, koja zna „to“, reći što se desilo s njom jer će i ona biti tamo. Sestra je sada zahtijevala da idem s njom. Oke, idem, ne da mi se više ni sa kime danas natezati.
Bilo je tamo dosta raznolikog društva, što mladog, što starijeg, muškog, ženskog… i ona.
Sestra je iznenada nestala, a ja sam se našla sama, ali u sekundi utlačena nekim tipom koji je pričao o nečem. U sljedećoj sekundi se ona našla kraj mene. Nisam očekivala dobrodošlicu ni ništa, recimo, normalno, pa sam bila spremna primijeniti pustimenamiru stav.
– „Drago mi je da si došla… ovaj…. imaš sekundu možda, shvatit ću ako ne želiš pričati sa mnom….“ Onaj stav mi izgleda neće trebati.
– „Ne pričaj gluposti, naravno da imam, reci.“
– „Ne mogu ti opisati koliko mi je neugodno što sam se onako ponijela prema tebi, nisam te imala hrabrosti ni nazvati kad sam se sabrala. Tvoja sestra mi je rekla da se ne ljutiš pa sam zato došla… Rekla mi je i da bih bila stvarno glupa ako radi tako nečega izgubim pravu prijateljicu te da nismo više djeca da tako reagiramo na različitosti i da se skuliram, što god joj to značilo. To, da nismo više djeca, me spustilo na zemlju! Molim te, oprosti, stvarno mi je žao ali zbilja nisam razmišljala i bila sam sebična! Pa ti imaš pravo na svoj izbor i tko sam ja da svoju najbolju prijateljicu odbacim samo zato što voli i djevojke???“
Nisam mogla sakriti iznenađenje, nastavila je:
– „Ne mogu zamisliti da radi moje gluposti i loše reakcije na nešto što nije ništa loše izgubim osobu koju poznajem cijeli život….. i koja meni nešto ovakvo ne bi nikada napravila! Evo, donijela sam ti tvoju najdražu čokoladu…. dobro oke, varam malo, znam da mi uz čokoladu ništa ne možeš odbiti ali…… ovo nije bilo nešto „malo“ i šalu na stranu, shvaćam ako želiš da….“
Prekinula sam je rakavši joj da ju na neki način shvaćam, ipak, ne saznaješ svaki dan nešto takvo ali i da sam znala da će razmisliti i doći „k sebi“.
– „Opraštam ti samo ako ćemo ovu čokoladu pojest skupa jer nema šanse da ju pojedem bez svoje najbolje prijateljice!!“
Katarina Galetić