To mjesto jedva da je pronašao na karti i tog rujanskog jutra zatvorivši vrata središta za obuku ročnika Vilim je zatvorio svoj život u neke njemu preuske okvire. Tješilo ga je da to mora proći svaki pravi muškarac i što će biti, godinu dana, okružen, samo, dečkima. Da su bolje gledali i vidjeli te, skrivene, požudne poglede ostali vojnici se ne bi tako slobodno razodijevali i tuširali pred njim.
Biti sputan i smotan valjda je najgora kombinacija na svijetu, a u vojsci osobito. Nadređeni nisu imali nimalo razumijevanja za njega i častili su ga lepezom kazni, od kojih je, za gadljivog čovjeka, najponižavajuća bila čišćenje sanitarnih čvorova. Ponekad su se toliko iživljavali da bi se negdje sakrio i plakao. Savladati vrlo tešku obuku nije mu bilo nimalo lako sve dok nije shvatio da treba savladati vrijeme, jer kad ono istekne rezultati na obuci će biti potpuno nevažni.
Teže od zahtjevne obuke padala mu razdvojenost od Rodriga. Pisao je i čitao pisma od dragog, nosio ih pri srcu. Noćima je maštao o njegovim riječima punim požude, o dodirima, maštao je o vrhuncima i sam dostizao te vrhunce.
***
– Teško mi je ovako- jadao se Rodrigo prijatelju- jedna posjeta mjesečno Vilimu je premalo. Išao bih češće samo da nije tako daleko, naporno i skupo. I sam znaš da su naše plaće premalene ne samo u odnosu na naporan posao koji obavljamo nego i općenito.
– Znam, ali zato ja imam genijalan plan- rekao je Jean-Clod dok su ispijali šampanjac u Prvom slovu abacede.
– Hajde reci, izgaram od nestrpljenja- nije mogao dočekati.
– Spojimo ugodno i korisno- bio je zagonetan.
– Kako to misliš?
– Šef nas kritizira da radimo uglavnom po Zagrebu i da ne idemo dovoljno na teren. Ispunit ćemo mu želju i pogodi kuda ćemo najviše ići- pobjedonosno je kazao, a obojica su zapjevala:
Oj Zagoro lijepa li si!
i još nekoliko pjesama za koje su mislili da su iz tih krajeva.
Na zaprepaštenje malih poduzetnika i obrtnika uvaženi inspektori za satove i filigrane dolazili su češće u taj kraj nego uobičajeno, kad god im je to njihov prenatrpani kalendar poslovnih i privatnih obaveza dopuštao, a ipak, rjeđe nego što je to Vilim želio. Zato se i riječima ne mogu opisati ushićenja posjetima njegovog milenog u pratnji kolege Jean-Cloda. Vrijeme bi provodili u kafićima obližnjeg gradića. U početku se Vilim žalio na sve i svašta, ali vidjevši kako to smeta Rodrigu prestao je. Umjesto toga maštali su o tome što će raditi kada sve to završi. Jedva su čekali noć. U gradskom parku je bilo nekoliko mjesta na kojima su mogli nesmetano iskazati svoje emocije.
Tog ljetnog, sparnog popodneva nije im se išlo do grada, jer je vojarna bila dosta udaljena. Rasprostrli su deku u hladovini obližnjeg šumarka, podalje od ostalih vojnika s djevojkama. Jean-Clod je kao pravi mušketir čuvao stražu, dok su se dečki zabavljali, malo je reći.
***
Malo su se zanijeli u izmjeni strasti pa nije ni čudo da su se gospoda zadržala predugo. Koliko god brzo trčali i koliko god prečaca poznavali Rodrigo i Jean-Clod su samo mogli gledati kako im vlak napuštajući stanicu mili ususret. No, kako ne bi morali čekati slijedeći vlak koji je polazio tko zna kada Rodrigo je teatralno stao pred lokomotivu i izvadio inspektorsku značku.
– J…. ti oca glupog?- urlala je strojovodkinja.
– Oprostite, mi bi smo se samo ukrcali i pregledali kompoziciju- nastojao ju je šarmirati Rodrigo- nadam se da nemate ništa protiv. Stvar je od izuzetne važnosti i zato ulazimo u posljednji čas.
– Ne može! Sklonite se, protuhe!
– Kako god želite- upozoravao ga je Rodrigo- mi se odavde ne mičemo.
– Maknut ćete se kad vas dohvatim lopatom- kričao je ložač, a vlakovodkinja je povukla paru kako bi ih posljednji puta upozorila.
Otpravnik vlakova je nervozno, gotovo u svim smjerovima, mahao glavom, jer je za nekoliko minuta, bez zaustavljanja, kroz stanicu trebao projuriti vlak sa specijalnim teretom.
Jean-Clod mu je prišao, nešto mu šapnuo, a potom pokazao na glavni sat i na svoj ručni sat. Nakon toga su trgnuli nešto kratko iz otpravnikove pljoske. Prije nego je ponovo zazviždao za polazak otpravnik je osoblju vlaka naložio da primi nenadane putnike. Rodrigo i strojovodkinja su izmijenili još par psovki i mrkih pogleda, a onda je kompozicija odvezla dva vesela prijatelja, daleko.
– Kako si uspio?- upitao ga je Rodrigo u vagon-restoranu.
– Uvjerio sam ga da glavni sat nije ispravan i kako bih to potkrijepio pokazao sam mu točno vrijeme na svom inspektorskom, službenom satu. Još sam ga utješio da ćemo mu točno vrijeme podesiti preko satelitske navigacije.
– Ali taj tvoj sat stoji već godinama- nasmijao se Rodrigo- što ti sve nećeš izmisliti.
– Ali jadničak to ne zna- nasmijao se Jean-Clod.
– I bolje da nikada ne sazna- kazao je Rodrigo i naručio još jedno piće, jer čekao ih je dalek i dug put.
Dražen Horvat