Jutro se tek približilo prozoru, ti si već budna. Ne ustaje ti se. U tvojoj praznoj kući je hladno. Bijeli zidovi, sante leda. Čekaš. Danas popodne dolazi. Zvala si ga, molila.
On je ponavljao da si ga proklinjala. I jučer pristao. Stavljaš ruku na grudi, srce ti tuče. Jako. Tjera te da se prisjećaš. Srce zna tvoju krivnju, za kaznu ti šalje uspomene.
Više nikoga ne podnosiš, s nikim ti se ne druži. Nema više jutarnje kave s Ljubicom, zimi pokraj peći na drva, ljeti u hladovini ispod trešnje.
“Nema nevjeste kao što je moja” govorila ti je Ljubica i gledala te. Znala je. I ti si znala da zna. Željela si joj reći “Jaka ti je nevjesta, udala se prije tri godine, ni ručka jos nije skuhala, mašine upalila. A On, On sve živo zna, i kuhati i prati,.” Ali nisi. Još si usta pokrivala šalicom kave ispijajući lažni, dugi gutljaj, čekajući da nastavi pričati nešto drugo. Ali nije. “Jadna vrijedna je, ali nema sreće s poslom, na koliko je mjesta pitala i nikako da se zaposli” nastavljala je. Ali svugdje se mora ustati prije podne, mislila si. I samo si mislila. I ispijala kavu. A On je doktor. I to su samo prešućene misli. “I sina mu je rodila” ponosno bi Ljuba isticala. Pa što mislila si. Jedino ga je tebi rodila, sebi nije. S prozora te zove svaki put za pelenu presvući, a tri godine su mu.
I onda se to dogodilo. Svi su te dolazili tješiti. Tebi iza leđa šaputali o tuđim sudbinama. Pružali ti lažne ruke, lažnih, namještenih lica. Ti znaš što su govorili i što su mislili. Iz pristojnosti si ih pitala za njihove sinove i kćeri. I svi su redom bili savršeni, vodili svoje savršene živote. Muževi, žene, djeca sve redom obitelji iz reklama za zubne paste i brze juhe. Ali to više nije bilo važno. Nitko nije bio važan. Samo On. On je gubio koliko i ti. Možda i više. Sve riječi koje si Mu izgovorila sad su te pogađale. Ružne riječi. Da se radi Njega, tvoj muž okreće u grobu. Što da se i okreće, zar je tvoj brak bio bolji? Znalo je selo od čega su modrice. Govorila si Mu da je okrenuo dijete protiv majke, a znala si da si se ti okrenula. I zato si razbila zrcalo u sinovoj sobi. Da se ne vidiš kad ulaziš. Posramljena.
Dan ti sporo prolazi. Svaki korak te podsjeća da si sama, stara. Svaki udisaj. Nisi ništa kuhala. Brišeš stari drveni namještaj. Razmišljaš da ubereš malo tulipana za kristalnu vazu, da ih staviš na stol. Ali odustaješ, tvoja kuća nije više dom za cvijeće. Samo spomenik tuge. Bilo bi licemjerno pretvarati se da te briga.
Pogledavaš na sat, brzo ce četiri. Netko kuca na vratma. Ustaješ otvoriti, vrijeme čudno usporava. Sjena na vratima je zastrašujuća. Otvaraš, ulazi bez riječi. Već počinješ plakati. Sjedate za stol u kuhinji jedno do drugog. Oboje gledate ravno. Prazno. Ti i dalje plačeš. Otvaraš usta, ali On počinje prvi. “Došao sam vas mrziti, kriviti. Kad sam vas na vratima vidio na vašem licu prepoznao sam oči vašeg sina. Oči koje sam volio. Koje volim. I ovo je njegov dom, ovo je stol oko kojeg je trčao kad je bio dijete. A ja, kakav bi ja bio čovjek…”
“Savršen” prekidaš ga. “Čim te moj sin volio znam da si savršen. I meni bi bilo lakše da se izvičeš na mene. Da me nema. Ali zvala sam te da se ispričam. Dok su se drugi hvalili sa svojom djecom nikad naglas nisam izgovorila, dok su svi drugi bili savršeni, moj je sin bio sretan. Hvala ti”. U tišini naslanjaš glavu na Njegovo rame.
B.V.J.