Idiličan početak dio je gotovo svake veze u kojoj se događa zlostavljanje. Kako bi nasilnik inače ikad imao partnericu?
Mnogi postavljaju pitanje je li idiličan početak veze zapravo metoda koju nasilnik namjerno koristi kako bi žrtvu emocionalno namamio, da bi kasnije mogao biti okrutan prema njoj. Dok se zaljubljuje, on sanja o budućoj partnerskoj sreći, baš kao i žena. Sa žudnjom gleda sliku koju ima o budućnosti, u kojoj mu žena udovoljava u svemu i nikad se ne žali ni zbog čega što on radi ili mu kvari dan frustracijama i nezadovoljstvom zbog vlastitog života. Nasilnik ne iznosi te sebične maštarije svojoj novoj partnerici. Zapravo, ni on sam ih uglavnom nije svjestan. Često koristi jezik zajedništva tijekom početka veze: „Zaista želim biti tu za tebe“, „Mi ćemo uistinu biti savršeni jedno za drugo“, „Sada možeš prestati raditi i školovati se i možemo živjeti od moje plaće“. On možda istinski vjeruje u svoja obećanja jer se želi smatrati velikodušnim i obzirnim partnerom koji ne iskorištava i ne omalovažava žene. Poslije, kad počne kontrolirati ženu i iskorištavati je, on će pronaći načine da se uvjeri kako se to ne događa ili pak da je to njezina krivica. Zlostavljanje nije njegov cilj, ali KONTROLA jest, i on koristi zlostavljanje kako bi dobio kontrolu na koju misli da ima pravo (Bancroft, 2015.). To je manifestacija nejednakosti moći koja je u temelju svakog nasilnog odnosa.
Poseban je oblik nasilja psihičko nasilje, koje se očituje u svjesnom stvaranju atmosfere straha, što predstavlja dodatno sredstvo i dio dinamike nasilja protiv žena. Strah od daljnjeg nasilja često je najmoćniji instrument pritiska. Kad to postigne, nasilniku nije niti potrebno primjenjivati fizičko nasilje (Mamula i Ajduković, 2004.).
Nasilnikovo ponašanje primarno je svjesno (on djeluje namjerno, a ne slučajno – tako da „izgubi kontrolu“ nad sobom), ali osnovno razmišljanje koje pokreće njegovo ponašanje uglavnom nije svjesno (Bancroft, 2015.). Osnovni je razlog muškog nasilja nad ženama u patrijarhalnosti društva, u kojem vlada model neravnopravne raspodjele među spolovima (problem rodne neravnopravnosti).
Patrijarhalno društvo sâmo sebe održava kroz mnoge mitove, stereotipe, zablude i pogrešne predodžbe, ali i kroz moć i kontrolu. Cilj nasilja prema ženama upravo je postizanje moći i kontrole partnera nad partnericom. U deklaraciji o eliminaciji nasilja prema ženama (UN 1993.) jasno je navedeno da nasilje prema ženama nije samo fizičko, psihičko i seksualno već da postoje i drugi, relativno univerzalni, načini na koje se žene stavljaju u podređen položaj. Ove načine države često ne prepoznaju, ne sankcioniraju se na ispravan način i, što je najopasnije, često ih ni same žrtve ne prepoznaju, što je opet posljedica manjka edukacije o rodnoj ravnopravnosti, ali i uvriježenih modela i obrazaca ponašanja koji se često prenose međugeneracijski.
Nasilje u obitelji možemo opisati kao obrazac ponašanja koje određena osoba koristi kako bi namjerno i s ciljem kontrole dominirala nad drugom osobom, partnericom. U središtu su, ponavljam, upravo moć i kontrola. Najistaknutiji načini uspoostavljanja kontrole i moći su fizičko i seksualno nasilje. Ove vrste nasilja su, uvjetno rečeno, one kojih se žrtve najviše boje te sama prijetnja ovom vrstom nasilja ženu drži u pat-poziciji, odnosno stavlja je u submisivni položaj, upravo zbog straha za život i tjelesni integritet, vlastiti i njene djece. Atmosfera kontrole i straha dodatno se održava kroz različite taktike i ponašanja koje ćemo ovdje nabrojati uz primjere (prema DAIP 2017):
- Zastrašivanje: može biti suptilno i neplanirano, ali i vrlo očito. Predstavlja sredstvo s pomoću kojeg će nasilnik ostvariti svoje želje i ciljeve koristeći prijašnje epizode u kojima je bio nasilan. U ovu taktiku može spadati vikanje, ali i suptilniji načini kao što su pogledi i pokreti koji žrtvu stavljaju u frustrirajuću poziciju stalnog očekivanja fizičke eskalacije nasilja. Česta ponašanja zastrašivanja jesu razbijanje stvari, zlostavljanje životinja, pokazivanje oružja, namjerno dovođenje žene i/ili djece u rizične situacije i sl.
- Emocionalno nasilje: proizlazi iz uvjerenja nasilnika da je bolji, važniji i vredniji od žene (ili svih žena općenito). Sastoji se od kroničnog i dugotrajnog omalovažavanja nje i njenih postupaka, osobina ličnosti, inteligencije te vrijeđanja, psovanja i ukazivanja na njene nedostatke i greške kako bi povjerovala da nije vrijedna te da ne može preživjeti bez njega. Rezultira iznimno smanjenim samopoštovanjem kod žene, koje u konačnici otežava odlazak iz nasilnog okruženja. Često ga ne prepoznaju ni institucije, ni stručnjaci, ni same žrtve i nerijetko je jedan od oblika nasilja koji ostavlja najveće posljedice.
- Izolacija: konačni je cilj ove taktike pretvaranje žene u objekt, u vlasništvo kojim muškarac raspolaže te sprečavanje žene da posumnja u njega i njegove metode ili da dođe u kontakt s ljudima koji bi joj eventualno mogli ukazati na nasilni aspekt njegovog ponašanja. Neki su od primjera: svađa do koje dolazi svaki put kada žena želi otići kod rodbine ili na druženje s prijateljicama, provjeravanje i kontrola svih sredstava i metoda komunikacije, ograničavanje slobode kretanja uz prijetnje, pritisak da bira između njega i drugih ljudi u svom životu itd. Rezultat ove strategije tužna je činjenica da kad i osvijesti da je žrtva nasilja, žena više nema bliskih osoba od kojih bi mogla potražiti pomoć.
- Umanjivanje, poricanje i okrivljavanje: nasilnik umanjuje ozbiljnost zlostavljanja („pa nisam te baš tako jako udario“) ili ga u potpunosti negira („nije istina da sam ti rekao da si kurva“). Odgovornost za nasilje prebacuje na ženu i tvrdi da ga je isprovocirala, da je ona kriva za sve što je loše u njegovom/njihovom životu, da je luda i da joj treba pomoć.
- Korištenje djece: nasilnik namjerno čini da se žrtva osjeća krivom zbog djece, njihovih problema i/ili ponašanja. Prijeti da će djecu oteti ili im učiniti nešto nažao. Iako nasilnici (najčešće) vole svoju djecu, od te je ljubavi jača potreba da naude i/ili se osvete partnerici te vlastitu djecu pretvaraju u sredstvo dodatnog nanošenja štete ženi, čak i pod cijenu uništavanja njihovog fizičkog i psihičkog zdravlja. Ova taktika provođenja nasilja često se proteže i u period nakon što žena i djeca odu od nasilnika, ali institucije svejedno odrede pravo oca na viđanje djece i susrete s njima, koje onda nasilnik koristi kako bi dodatno zlostavljao svoju bivšu partnericu.
- Korištenje privilegiranosti muškaraca: nasilnik vjeruje da ima pravo dominirati svojom partnericom kao da je njegovo vlasništvo i to je dio srži njegovog identiteta i sustava vrijednosti. Iz ovog vjerovanja proizlazi cijeli sustav njegovog nasilnog ponašanja prema ženama. Ovo se razmišljanje često očituje u tome da muškarac samostalno donosi sve odluke, da smatra da mu žena treba biti sluškinja te da joj on mora govoriti što i kako da radi i kako da živi.
- Ekonomsko nasilje: ideja koju nasilni muškarac ima jest „novac je moć i kontrola nad novcem donosi moć“ te na razne načine prakticira ovu kontrolu, čak i kad je novac realno partneričin. Uzima joj zarađeni novac, sprečava je da radi, ne daje joj uvid u obiteljske financije, tjera je da radi određene stvari u zamjenu za novac (npr. seksualni odnos), razbija ili otuđuje njeno vlasništvo itd.
- Prisile i prijetnje: nasilnik koristi nešto što partnerica voli i visoko vrednuje (npr. djecu) i manipulira time kako bi dobio ono što želi. Prijeti fizičkim nasiljem prema njoj ili djeci, uništavanjem dragih ili važnih stvari; prijeti da će je ostaviti ili da će počiniti samoubojstvo ako ona njega ostavi; prijeti da će je prijaviti policiji, centru za socijalnu skrb i sl. Ovom taktikom nasilnik održava atmosferu straha i jača svoju poziciju moći nauštrb svoje partnerice.
Važno je naglasiti kako i nasilje u istospolnim partnerskim odnosima često ima karakteristike slične opisanima, ali se dešava u širem društvenom kontekstu općenitog (ne)prihvaćanja LGBTIQ+ pojedinaca i zajednice (Peterman i Dixon, 2003.).
Osim navedenih individualnih ponašanja nasilnika da održi moć i kontrolu nad partnericom često je širi kontekst taj koji dodatno pogoršava i/ili omogućava sâmo nasilničko ponašanje. U širi kontekst mogu spadati i društvene vrijednosti, sustavi i institucionalni odgovori te određeni pojedinci i pojedinke koji omogućavaju i potencijalno podržavaju nasilno ponašanje te time dodatno viktimiziraju žrtvu.
U teoriji možemo govoriti o „saveznicima“ nasilnika koji svjesno ili nesvjesno rade u njegovu korist te podržavaju nasilno ponašanje i nasilnički sustav vrijednosti (Bancroft, 2015.). Nasilnik i ove ljude ili skupine ljudi koristi kao sredstvo kako bi dodatno zavladao partnericom te povećao svoj negativni utjecaj na nju. Najstrašnije je da nasilnici često svoje saveznike nalaze među ljudima koji bi trebali biti na strani žrtve, koji bi joj trebali pružiti pomoć i podršku. Bancroft (2015.) grupira saveznike nasilnika na sljedeći način:
- Nasilnikova obitelj
- Žrtvina obitelj i prijatelji
- Terapeuti, savjetodavci, pružatelji socijalnih usluga
- Nasilnikova nova partnerica
- Ostali zlostavljači vođeni željom za moći i/ili statusom
- Odvjetnici, branitelji nasilnika
- Sustav (pravosuđe, zdravstvo, školstvo, policija itd.)
Bancroft (2015.) navodi da je u konačnici bilo tko tko zauzima neutralnu poziciju zapravo pomagač nasilnika. Nasilje i nasilnika trebali bi svi javno i glasno osuditi za njegovo ponašanje te inzistirati da preuzme odgovornost za nj.
Kako bi se konkretno i kvalitetno pomoglo žrtvama nasilja, odnosno ženama žrtvama obiteljskog/partnerskog nasilja, potrebno je pružiti im direktnu i usmjerenu pomoć uz poticanje na šire društvene promjene. Jedan od primjera iz prakse jest i uvođenje minimalnih standarda pružanja socijalnih usluga (Zore, Vukmanić Rajter 2014.), koji u obzir uzimaju i gore spomenute taktike i strategije te saveznike rodno uvjetovanog nasilja. Sržni su dio minimalnih standarda i feministički principi rada sa ženama žrtvama nasilja, koji uključuju: povjerljivost i vjerovanje u iskaz žene, samoodređivanje žena, osiguravanje sigurnosti, razumijevanje i prihvaćanje žene koja je preživjela nasilje i svih njenih odluka i postupaka, otvorenost prema svim ženama bez diskriminacije, solidarnost i transparentnost te jasnu komunikaciju činjenica da je nasilje javni problem, da je za njega odgovoran nasilnik i da se žrtva nikako ne može smatrati krivom za ono što joj se događa. Rad sa žrtvama rodno uvjetovanog nasilja mora biti temeljen na poštovanju, podršci, individualnom pristupu, sveobuhvatnoj pomoći i osnaživanju žene.
Literatura:
- Bancroft, L. (2015). Zašto on to radi? Uvid u misli ljutitih i kontrolirajućih muškaraca. Zagreb: Znanje.
- Deklaracija UN-a (1993). Deklaracija UN-a o eliminaciji nasilja nad ženama. Ujedinjeni narodi, Generalna skupština, Rezolucija 48/100.
- Domestic Abuse Intervention Programs (DAIP), 202 East Superior Street, Duluth, MN 55805, www.theduluthmodel.org
- Gondolf, E. W. (2007). Theoretical and Research Support for the Duluth Model: A Reply to Dutton and Corvo. Aggression and Violent Behavior. Volume 12, Issue 6, November–December 2007, Pages 644-657.
- Mamula, M. i Ajduković, M. (2004). Dinamika zlostavljanja unutar obitelji. U Ajduković, M. i Pavleković G. (Ur) (2004). Nasilje nad ženom u obitelji. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.
- Peterman, L. M. i Dixon, C. G. (2003). Domestic violence between same-sex partners: Implications for counseling. Journal of Counseling & Development, 81(1), 40.
- Zore, P. i Vukmanić Rajter M. (Ur.). (2014). Minimalni standardi – feministički model socijalnih usluga za rad sa ženama žrtvama nasilja. Zagreb: Ženska soba – Centar za seksualna prava.
