Agripina i Livija se pogledaju, nasmiješe jedna drugoj i izmijene kratak poljubac. Onda su osvrnu i – odahnu. Dobro je, nitko ih nije vidio. Moraju biti opreznije, kaže Agripina. Da, slaže se Livija, pogotovo sada kada znaju kamo trebaju ići.
Čule su od svojih najboljih prijateljica, Fulvije i Priske (koje se isto vole) da izvan grada, zapravo dosta daleko od njega, na mjestu između dviju rijeka živi nekakav svećenik, kršćanin, koji vjenčava parove koji se ne smiju vjenčati. Doduše, kod tih se parova uvijek radi o djevojci i mladiću – uvjet koji one, očito, ne ispunjavaju – ali i njima je zabranjeno vjenčati se. Pa možda upali, nadaju se. Možda je Junona na njihovoj strani. (Iako žele kršćansko vjenčanje, svejedno se utječu rimskoj božici braka.)
Valentin se zove, taj svećenik koji u tajnosti vjenčava parove koji se ne smiju vjenčati jer su tako naredili carevi. Jer će, misle oni (carevi), mladići koji nisu vjenčani biti bolji ratnici zbog toga što im njihove supruge neće nedostajati. Ili pak carevi imaju neke svoje, nikom razumljive, razloge; no ništa od toga ne brine Agripinu i Liviju. One nisu u opasnosti od toga da ih razdvoje slanjem u rat; opasnosti koje njih vrebaju mnogo su perfidnije.
Možda bi se vjenčale i na rimski način, ali za to im je potreban pristanak očeva. Obje su kćeri rimskih patricija, dobrostojećih i uglednih građana, koji im nikada ne bi dali privolu za takvo vjenčanje. Pa tko bi u tom njihovom „braku“ bio pater familias? I kako bi taj njihov matrimonij producirao (zakonite) potomke? Besmislice.
Ali ipak, njih dvije žele zajednički život. I žele da tome netko posvjedoči.
*****
Stoje u prizemlju kuće daleko izvan grada, na mjestu između dviju rijeka, zajedno s još četiri muško-ženska para. I one su takav par – Livija je odjevena kao muškarac; a kako drukčije?! Dolazi Valentin u pratnji jedne starije žene. Mlad je, no iako nježna lica i nekako sitan, ipak odaje snagu. Na ruci mu je prsten s ametistom i likom Kupida – znak da je to zaista on. Prilazi svakom paru.
Konačno dolazi i do njih, zagleda im se u lica i kaže: „Vi me čekajte gore, u cenakulu.“ Zbunjene su. Je li ih to on upravo odbio?
Ona žena ih vodi u gornje prostorije. Zašto ih je izbacio? Zar ih neće vjenčati? Nakon što su prevalile toliki put i nakon sveg tog nadanja, od njihova vjenčanja neće biti ništa. Ali zašto ih je poslao u gornju sobu? Čekaju u zebnji.
*****
Dolazi Valentin, a one ga gledaju šutke, s očekivanjem. Govori im da ih nije mogao vjenčati zajedno sa svima ostalima jer zna da su obje žene.
Znači, to je to – ipak ih neće vjenčati! Razočarane su. No neće ih valjda denuncirati. Gledaju ga očima punim straha, tražeći na njegovu licu znakove namjere.
A on se smiješi. „Dakle“, kaže, „želite dijeliti vatru i vodu – kao bračni par?“
Sad su zaista zbunjene. Pogledaju se i kimnu.
„Onda ćemo to sad ovdje napraviti“, kaže on. I – vrlo jednostavno – vjenča ih. Na privatnoj ceremoniji, u gornjoj sobi obasjanoj svijećom svećenik ih blagoslovi i sve je gotovo. Nisu se ni snašle, a već su proglašene ženom i ženom. Sretno se osmjehuju i kao da nisu sigurne jesu li budne ili je sve ipak samo san.
Odjednom uđe ona starica i pozove: „Valentina! Gdje si stavila… Oprostite“, smete se.
Valentina?
Iznenađene, Livija i Agripina pogledaju svećenika. On se nasmiješi. „Uvijek isto!“ kaže i slegne ramenima. „Uostalom, kako ja znam vašu tajnu, fer je da i vi znate moju.“
*****
Dugo s njim razgovaraju. Tijekom razgovora saznaju da je Valentin rođen kao žena, preko mora, u Iliriji i da mu je ona starica majka. Da je želio biti kršćanski svećenik, ali nisu mu dali. Eventualno bi mogao biti svećenica, ali ni to nije sigurno. Ne ondje otkud je on. Osim toga, ne bi on to ni htio. I eto ga sad, kršćanski je svećenik i dijeli blagoslov mladim rimskim parovima kojima netko priječi da žive svoj život i svoju ljubav onako kako žele.
Predlaže im da odu od kuće i da se pretvaraju da su muško-ženski par. U ovo doba, u 1020. godini od osnutka Grada, nije sigurno pokušavati svijetu obznaniti svoju ljubav i vezu, odnosno – smiješi se Valentin – brak. Možda u nekim drugim krajevima, ali na ovim, rimskim, prostorima sigurno ne. Možda da odu u Britaniju, čuo je da su ondje ljudi otvoreniji.
*****
Godina je 268. i Agripina i Livija ne znaju da će točno godinu dana kasnije Valentina pogubiti, odnosno pretući ga nasmrt i odrubiti mu glavu jer je, između ostalih, vjenčao i njih. (Ili zato jer je pokušao Klaudija II. preobratiti na kršćanstvo.) Ne znaju ni da će dan kada su se one vjenčale, na kršćanski način, u budućnosti biti smatran danom zaljubljenih. Ništa od toga one sada ne znaju. Ali ono što znaju – da je Valentin, usprkos nepovoljnim okolnostima, uspio u svom naumu – daje im snage i volje da zamisle svoju bolju budućnost. Zagrljene izlaze iz kuće daleko izvan grada, između dviju rijeka. Malo kasnije odmaknut će se jedna od druge, da ih netko ne vidi. Ali sada, u ovom trenutku, čini im se da su nekako zaštićene.
Ta upravo su se vjenčale!
Sandra Antulov