Vilim je, ispijajući treću čašu vina, sjedio za stolom, onako kako priliči, blago raširenih nogu, buljeći u neodređeno, pri tome pazeći da ne sretne nečiji pogled. Pozivajući konobara pazio je na gestikulaciju, na pokrete ruku… U gradu njegovog djetinjstva jedino su pedere mrzili više od četnika. Na trenutak se sjetio Rodriga i rastužio se. Još uvijek bi bio s njim samo da nije tako bezobrazan i ohol. Nije više mogao podnositi ta ponižavanja. Ipak nedostaju mu nježnosti, jer samo je on u njemu mogao razbuktati strast.
Obradovao se ugledavši Mimija na vratima kafića. Odmah mu je ispričao o pismu dečka njegovog ljubavnika i kako ne zna što reći majci.
– Sranje – prokomentirao je Mimi – zbilja je jadan kad je to poslao na adresu na kojoj žive tvoji roditelji. Taj tvoj Jan je curica.
– Znam – kazao je Vilim zapalivši tko zna koju cigaretu – moramo nešto smisliti. Ako sazna da sam gay stari će me ubiti. Ne može on razumjeti kako učiteljsko dijete može postati homoseksualac. Uvijek me odgajao kao muškarčinu.
– Ne znam što si vidio u Janu. Dobro da netko nije vidio čime se bavite u vrtu – korio ga je Mimi – cijelo si vrijeme znao da je s tim kretenom.
– Poslije Rodriga mi je trebao netko. On je bio blizu.
– Razumijem – rekao je Mimi i da su bili u Zagrebu prijateljski bi ga potapšao po ramenu – moramo smisliti nešto uvjerljivo.
– Znam, ako se sazna da sam gay ne samo da se neću više smjeti pojavljivati kod kuće, nego ću zasigurno dobiti otkaz u školi. Zar misliš da bi dozvolili da djecu uči i odgaja peder?
Prije nego što su počeli smišljati naručili su po čašu vina, pa još jednu, još…
Otac ga je gledao ljutito. Majka je zabrinuto šutjela. Gotovo je – pomislio je, osjećajući se kao ispred streljačkog voda.
– Zašto smo te poslali u Zagreb? – započeo je otac – umjesto da učiš ti se smucaš po gradu, upadaš u loše društvo. Dobro znaš da smo mi stara učiteljska obitelj i ne znam čime smo zaslužili ovakvo sramoćenje. Sve smo ti pružili, a ti nam tako vraćaš.
– Ali, tata – opravdao se.
– Ništa ali! Kako si samo mogao?
– Tata ne vjeruj svemu što…
– Kako ne vjerovati. Vidio te ne samo susjed, nego još nekoliko ljudi – Vilim se pokunjio, ne znajući što bi – išao si u vrt samo zbog toga.
– To je jače od mene – progovorio je Vilim.
– U redu – pomirljivo je rekao otac – ako već moraš negdje pušiti čini to u Zagrebu, ili tamo gdje te ne poznaju i ne ogovaraju. Ne znam zbog čega pušiš, a znaš kako je duhan štetan?
Jeli su u tišini, Vilim je jedva čekao da završe. Odlazeći u sobu majka mu je uz smiješak pružila pismo. Pogledao ga je, bilo je to baš ono, malo zgužvano i nije bio siguran je li otvarano ili nije. Legao je na krevet i čitao
„Ovo upozorenje shvati ozbiljno, ako se još samo jednom približiš mom dečku…”
Dražen Horvat