Prije točno 10 godina bila sam na četveromjesečnoj stipendiji u Atlanti. Rodni grad CNN-a, Coca-Cole, Martin Luther Kinga,… ali i veliki LGBTIQ centar jugoistoka SAD-a. To sam uz veliko oduševljenje otkrila drugi dan po slijetanju. (Tko se još sjeća vremena kada nije postojao Internet i kada nismo u dva do tri klika mogli saznati sve o svemu što nas zanima!) Prvi put u životu vidjela sam potpuno gay&lesbian gradsku četvrt – veličine Zadra! Apsolutno sve: restorani, frizeri, dućani, liječnici, ljekarnici, podružnice banaka (!)…, sve u duginim zastavama, velika većina stanovnika i zaposlenika su «takvi», grad u gradu. Bila sam sigurna da sam se našla u raju na zemlji, jedina mi je misao bila kako ostati ovdje i nakon isteka vremenski bolno ograničene vize. Ubrzo sam nabasala i na kultni lezbijski disco-club tog područja. Prostor od oko 700m2 na dvije razine s vanjskim i unutarnjim barovima i podijima, nekoliko vrsta muzike. Ime mu je bilo «The Other Side». «Baš zgodno», pomislila sam, «mi i jesmo na drugoj strani… u odnosu na njih, ostale, ‘normalne ljude’ kako se vole zamišljati!» Podsmjehnula sam se i potvrdila u sebi onaj dobro poznati osjećaj različitosti, ali i zadovoljstva istim.
Nije mi, međutim, namjera pričati vam o daljnjim ugodnim iskustvima s tog mjesta. «Druga strana» je dugo za mene bila simbol položaja u društvu koji mi je dodijeljen samom činjenicom rođenja s ovom seksualnom orijentacijom (za mene vrlo jasnom još od dječjeg vrtića!) i u ovom prostor-vremenu. Sam po sebi razumljiv položaj na koji sam se navikla, kojeg sam prihvatila, ali – shvatit ću nešto kasnije – koji sam djelomično i sama podržavala svojim stajalištima i (ne)djelovanjem. Da, bila sam na drugoj strani i svakako prilično usamljena. No što se tu moglo učiniti? Korak po korak, mnogo! Nema straha, ovaj tekst ne ide u pravcu zagovaranja aktivizma, niti prinošenja žrtve na oltar «svjetske mreže». Bez dvojbe aktivizam je hvalevrijedna i vrlo važna djelatnost bez koje bi nam svima (ma koliko neki biraju šutjeti o tome!) bilo neusporedivo teže, a život bez interneta i mobitela – što je to?! Ali, ne, želim nam skrenuti pažnju na nešto delikatnije: unutarnji stav o sebi i drugima.
LGBTIQ populacija je nesumnjivo manjina u sklopu cjelokupne svjetske populacije, ona je to uvijek bila i uvijek će to i biti – manjina. Istovremeno, radi se o permanentnoj pojavi, stabilnom omjeru manjine u odnosu na većinu tijekom ljudske povijesti. Nismo skupina kao narod-etnicitet koju se može istrijebiti; nismo kao vjerska skupina koju se može zatrtiti i onemogućiti širenje nauka; nismo oboljeli poput nesretnika koji se rađaju s tjelesnim ili psihičkim deformacijama, a učestalost tih pojava ovisi, osim slučaja, i o vanjskim faktorima (primjerice, određeni tipovi zagađenja, ovisnosti ili stresne situacije roditelja, itd.). Jednostavno rečeno, tu smo, uvijek smo tu bili i uvijek ćemo tu i biti, u približno istom omjeru. Ova tvrdnja nije proizvoljni stav pripadnika seksualnih manjina, već znanstvena činjenica, temeljitim istraživanjima dokazana još polovicom 20. stoljeća (vidi A. Kinsey, Seksualno ponašanje muškaraca, 1948. i Seksualno ponašanje žena, 1953.). Nismo se borili za to, nismo to zaslužili, nismo na to utjecali, nismo se tome nadali. To je naprosto činjenica prirode. Baš kao i sve druge činjenice prirode, ona sama po sebi nije ni dobra, ni loša, ona je naprosto takva kakva jest. A istina je još složenija: Kinseyeva izvješća jasno pokazuju da je postojanje velecijenjenog većinskog heteroseksualnog pučanstva zapravo samo iluzija. Naime, stvarna distribucija ljudske seksualnosti pokazuje da se ljudi ne dijele u dvije ili tri skupine, već su njihove seksualne preferencije mogu prikazati na skali od 0 do 6 pri čemu se samo manji dio može svrstati u potpuno homoseksualne (6) ili potpuno heteroseksualne (0) osobe (iz čega se jasno očitava prostor raznih BTIQ varijanti unutar srednjih skupina koja spadaju u kategorije 2, 3 i 4). Ako vas zanimaju detalji pročitajte, Kinseyeve radove (ili bar pogledajte film Kinsey s Liam Neesonom u naslovnoj ulozi)! Ne želim raspravljati o mjeri u kojoj ljudi vrše svoje životne izbore sukladno trenutno prevladavajućim društvenim normama (naglašavam trenutno jer je općepoznata činjenica da se u staroj Grčkoj – nota bene, kolijevci zapadnjačke civilizacije, filozofije, politike, umjetnosti i humanizma – tjelesna ljubav nije različito tretirala u ovisnosti o spolu partnera). Očigledno je, međutim, da nema nikakvog inherentnog razloga da pripadnici spolnih i rodnih manjina budu postavljeni na neku «drugu stranu» u odnosu na pripadnike tzv. većine.
Ispričat ću vam još dvije stvarne situacije. Prva se zbila na jesen prošle godine: nakon uspješno završenog savjetovanja, imali smo opušteni after party s puno smijeha, glazbe, plesa… Svi smo se odlično proveli i učvrstili buduće poslovne veze. Nekoliko tjedana kasnije kolega iz Zagreba mi je u povjerenju odao svoju odluku kako neće kontaktirati dvoje tom ranijom prigodom upoznatih osoba (jednu mušku i jednu žensku osobu) jer je shvatio da se radi o «homićima». Doduše, ne zna apsolutno ništa o njima, tek smo se bili upoznali (i ja, naravno, odmah «skužila» i «skompala» s njima), ali on s takvim osobama ne želi imati ništa. Meni to, kao, može reći jer mi se, kao, znamo; surađujemo već pet godina. Ja sam, kao, u redu, pa eto, ja ću ga, kao, razumjeti. Donekle me iznenadio, ali najviše me je zabavio. Smijala sam se do suza; našao je kome će to reći! Sam se stavio na «drugu stranu», a meni nije bilo dovoljno stalo baciti mu istinu u lice. Postao je predmet podsmijeha među riječkim kolegama koji ne vide potrebu za zauzimanjem strana. Situacija druga: početak ove godine, ponovo službena zabava. Ovoga puta mnogo više ljudi, ali i mnogo više alkohola. Dolazi jedan novi kolega i započinje razgovor. Kad kažem novi, mislim novo zaposleni, prema godinama života mi može biti barem mlađi ujak, a u nekoj ekstremnijoj varijanti i otac. Uglavnom, riječ na riječ, i krenuo on o tome kako nikako ne odobrava paradiranje i reklamiranje homoseksualnosti, da to sada postaje popularno među mladima, da je to kao droga, itd. itd. Budući da načelno ne volim taj tip muškaraca (nezreli momčić koji prodaje bahatost i seksističke šale) te obzirom na ne baš nevine doze konzumirane tekućine, jedva sam dočekala takvu situaciju. Tijekom sljedećih petnaestak minuta razgovora njegovo je lice promijenilo sve dugine boje. Nikada ranije nije otvoreno razgovarao s nekim ne-heteropederom poput sebe o homoseksualnosti. Ne, mi NISMO izabrali «drugu stranu»; ne, mi nismo «nagovoreni» ili «bolesni». Dotukla ga je, međutim, moja početna primjedba da mora paziti pred kim izražava svoje diskriminatorne predrasude; u našoj firmi ima preko 10% LGBTIQ osoba. Danas uredno sjedimo zajedno na kavi: nismo prijatelji, ali smo u pristojnom odnosu.
Sitne radosti stavljanja u neugodnu situaciju osoba koje su to doista zavrijedile ovdje nisu poanta: glavna bit je da nitko nije suštinski na «drugoj strani» kada su u pitanju seksualne i/ili rodne preferencije. Osim ako se sam ne stavi u tu poziciju. Na prvi je pogled ova tvrdnja donekle nelogična: ako sam pripadnik manjine i želim biti prihvaćen, a oni me ne prihvaćaju, nisam li ja onda na drugoj strani jer su me oni svojim stavom stavili na drugu stranu? Istina je, međutim, da to nikada nije tako. S jedne strane, bez obzira na neka negativna iskustva koja ste mogli imati u vlastitom životu, činjenica je da većina pripadnika tzv. seksualne/rodne većine zapravo nije doista protiv seksualnih i rodnih manjina. Potrebno je (samo) ostvariti osobni kontakt. Ponekad je možda i oportuno odgoditi trenutak razotkrivanja tog «sitnog detalja» vlastite osobnosti i time onemogućiti početne predrasude koje, poput ranije ispričane situacije, u potpunosti sprečavaju daljnji razvoj odnosa. No, u svakom slučaju, upoznavanjem osobe ruše se sve konkretne predrasude prema konkretnoj osobi, a time se narušavaju i opće predrasude prema cjelokupnoj manjini. S druge strane, pripadnici tzv. većine koji ne prihvaćaju pripadnike manjine sami sebe stavljaju na «drugu stranu». Usprkos njihovom uvjerenju, mi nemamo izbor prestati postojati. Mi jesmo to što jesmo. Mi znamo da u stvarnosti, pravoj stvarnosti, nema «druge strane». Oni sebe, SVOJIM IZBOROM, stavljaju na «drugu stranu». Na «drugu stranu» koja se nalazi NASUPROT istine, NASUPROT humanosti, NASUPROT ljubavi.
Sanja