HTV je našao načina kako prikazati slavlje Željke Markić i njezine organizacije U ime obitelji nakon proglašenja rezultata referenduma, i to u prime timeu.
Hrvatska televizija je, prisjetimo se, također bojkotirala slavlje u stožeru Ž. Markić kako bi se solidarizirala s drugim TV kućama kojima su uskraćene novinarske akreditacije. Ali te su snimke na nacionalnoj dalekovidnici našle svoj put do hrvatskih gledatelja i gledateljica u uratku (ne bih ja to baš zvala filmom) Ljiljane Bunjevac Filipović, nekadašnje gorljive Tuđmanove sljedbenice, a danas autorice dokumentaraca, koja snimajući ih bilježi „hrvatsku povijest prožetu vjerom i ljubavlju“, za što dobiva i nagrade. Na vjerskim festivalima, naravno.
Što smo novo saznali u tom predugom i, posebice na početku, premonotonom wannabe dokumentarcu? Ništa. Samo su nam se ponovile obiteljaške floskule o tome kako se nikoga nije htjelo diskriminirati, kako referendum nije bio uperen ni protiv koga, kako gejevi i lezbe zapravo ne žele brak, nego je to laž koju propagiraju samo neki pojedinci/ke itd., itd.
Tako je mladi bračni par s raspelom u stražnjem planu, kojem je normalno da dijete ima mamu i tatu, verbatim – ali ne i uvjerljivo – sipao formule Željke Markić, nemalo podsjećajući na potomke „Adama i Eve iz Noine arke“. A supružnik je s nama podijelio i kako njegova samohrana majka, iako je njemu i bratu pružila sve što je mogla, ipak nije mogla „zamijeniti oca“. Nešto mu je, kaže, falilo. Njezino najbolje, dakle, nije bilo dovoljno dobro. Sretne li majke kojoj sin na televiziji poručuje da je nedostatna!
Dražen Ilinčić govorio je o tome kako brak i ne treba biti otvoren i za istospolne osobe jer bi one trebale imati nešto svoje, drukčije. Brak je malograđanska tvorevina i on ne zna nikoga iz zajednice tko bi htio stupiti u brak, a kamoli imati djecu.
„Ugledni“ splitski psihijatar podijelio je s nama kako njemu gej pacijenti govore da oni zapravo sve ovo i ne žele i da su cijelu stvar pokrenuli neki glasni aktivisti koji, parafraziram, traže kruha nad pogačom i zapravo onima za koje se, ko fol, bore zagorčavaju život. Na što je uslijedila snimka Sanje Juras.
Još je i neki, isto uvaženi i priznati (a to znamo jer nam je sâm rekao) profesor fiziologije rekao da je sve to zapravo urota kojom se želi obmanuti ljude da „ne postoje spolovi“. Nego su u kontinuumu i još svašta strašno nešto. A on, zato jer predaje fiziologiju i objavljuje članke, zna što su znanstvene činjenice i zna da spolovi postoje. Eto.
Aktivisti iz inicijative „Glasaj protiv“ priznali su da se promjene ne događaju preko noći, pa ih ne treba ni forsirati. A možda ni pokretati, slijedilo bi iz toga.
A što se tiče onog drugog bračnog para, koji je bio puno elokventniji i odavao dojam obrazovanosti, njihova su djeca začeta medicinski potpomognutom oplodnjom, što isto „nije normalno“, pa nećemo njih baš uzimati za ozbiljno. Očito samo oni koji ne mogu normalno imat djecu mogu imati ovakve stavove o istospolnim brakovima i obiteljima.
I, naravno, cijeli taj igrokaz ne bi bio potpun bez jednog lika iz dijaspore, odnosno „karizmatične megazvijezde među studentima“, studentskog kapelana don Damira Stojića, koji se, premda nije htio „dublje prodirati“ u tematiku, ipak pohvalio svojim uspjesima u pozivanju mladih dečki istospolne orijentacije „na savršenstvo“, odnosno na suzdržavanje od prakticiranja homoseksualnosti.
Dakle, u tih nepunih sat vremena, bez ikakvog komentara i praveći se da nam je dala dvije strane priče, Lili nam je uspjela ušuljati sve glavne postavke klerofašističke inicijative UIO, uključujući i spomenute „ekskluzivne“ snimke Markićkina slavljeničkog govora iz stožera inicijative nakon referenduma, koje je, baš prikladno, uspjela (otkud?) nabaviti. Možda da ipak preispitam ono što sam gore rekla i taj njezin uradak ipak nazovem (uspjelim propagandnim) filmom.
Ljudi moji, zašto ja (a vjerujem i mnogo vas) dajem 80kn mjesečno?
Modesty