Priče

Imam želju napisati ti priču o nama. Najlogičnije bi bilo napisati sve onako kako je. Priznati da mi ne izlaziš iz glave. Da mi

Baš sam se spičkala. Odvratan izraz, to mi ga je Tea uvalila. Ajme, s kojim ljudima se ja družim. Tražim mane u ogledalu. Nije

S bivšim sam djevojkama uvijek imala isti problem. Iako ih nije bilo puno, tih bivših djevojaka, problema je bilo prilično, a jedan se od

“A, nemoj srat, al si lezba?”“Nisan, jebate, tj. neman pojma, do danas nisan bila. Iden s Nelon marširat za ljudska prava”“Zna san – Nela

To mjesto jedva da je pronašao na karti i tog rujanskog jutra zatvorivši vrata središta za obuku ročnika Vilim je zatvorio svoj život u

Moram počet mislit na sebe.(Šta to uopće znači.)Sutra ću počet misliti na sebe. Moram spakirati svoje stvari i otići odavde.Sutra ću se spakirati i

Bila je srijeda. Ušao sam u sobu i prepoznala me. Tvrdoglavo je mahala rukama, a oči su joj bile mutne. Držao sam je za

Bilo mi je pet godina. Zadnji dan vrtića prije ljetnih praznika. Prilazi mi moj najbolji prijatelj Branko, s kojim sam se penjala na drveće

Agripina i Livija se pogledaju, nasmiješe jedna drugoj i izmijene kratak poljubac. Onda su osvrnu i – odahnu. Dobro je, nitko ih nije vidio.

Priznajem, ponekad se potajno nadam da ćeš se razboljeti, samo zato da bih se mogla za tebe brinuti. Kad dođe sezona prehlade i gripe,

4.12.2013.  ”Žene su zlo.” plačem u jastuk dok gledam u ekran telefona. Nema poruke. Na ekranu slika moje devojke i mene. Zagrljene smo, naravno.

Puno smo pričale o svemu i svačemu, ipak, ona je moja najbolja prijateljica i jednostavno, to je osoba na koju uvijek mogu računati i

Ankica ima sedamdeset i osam godina. Živi u malom mjestu nadomak gradića u Hercegovini. Čitav život je bila domaćica. Ima tri sina i dvije

Tražiš sjenu ispod moga uha, guraš se u moj vrat, prekrivaš si lice dekicom. Kada idemo na spavanje ostavljamo svjetlo upaljeno kako bi se

Benjamin je pisao svoj magistarski rad. Volio sam ga promatrati kako radi. Njegove ruke su se napinjale dok je bjesomučno tipkao po tipkovnici. Promatrao

Vilim je, ispijajući treću čašu vina, sjedio za stolom, onako kako priliči, blago raširenih nogu, buljeći u neodređeno, pri tome pazeći da ne sretne

Stvarno nije trebalo da me vozite! Nije morala da vas zove. Mada, ja na nju nikada ne mogu da dugo budem ljuta. Kada vidim

Bilo je to jedno od onih mjesta, kafića, koje ja ocjenjujem kao „rupa gdje se okupljaju lokalni alkosi“. Ni sama ne znam kako sam

Upoznala sam ga kada me šef, kao mladu pripravnicu, uveo u prostoriju u kojoj ću provesti sljedećih trideset godina bez prava na pomilovanje. Za

Jutro se tek približilo prozoru, ti si već budna. Ne ustaje ti se. U tvojoj praznoj kući je hladno. Bijeli zidovi, sante leda. Čekaš.

Gledajući dječje glave kako se naginju nad crteže koji su tek počeli poprimati oblik, Ana je razmišljala o Marini i njezinoj želji da i

– Da je živa, teta nikada ne bi okrečila zidove u takvu plavu- ljutio se Vilim na Rodriga vidjevši boju koju je smiješao. –

Jedna je Švicarka, a druga Srpkinja. Obje su istetovirane i ispiercane i nose vrećastu odjeću. Šeću svoje pse svako jutro oko 8 pored terase

Ljetni dan, osmi mjesec. Vreli San Francisco. Uredno podšišana trava, mirno predgrađe i jedan otvoreni prozor. Propuh njiše bijelu zavjesu. Čuju se lagani zvuci

Bože, predivna je. Duga, vrana kosa, očaravajuće plave oči koje sjaje od uzbuđenja i tijelo da poludiš. Srele smo se otprilike prije sedam mjeseci.

Shemaya se nije točno sjećala u kojem je trenutku shvatila da je možda pogrešno prosudila – ili je možda pogriješila jer nije pridavala dovoljno